Njemačko-američki rat za Europu
Zahuktava se američko-njemačka bitka za Europu, o čemu proteklih tjedana i mjeseci svjedoče brojne, sve oštrije i sve manje diplomatski uvijene izjave visokih političkih dužnosnika dviju zemalja po mnogim pitanjima: od međusobnih trgovinskih odnosa, energetike (prije svih ruskog plinovoda „Sjeverni tok 2“ i američkih sankcija uvedenih protiv njega), pa sve do onih najosjetljivijih – vojnih – koja se tiču NATO saveza tj. uplate u zajednički obramebni proračun, povlačenja dijela američkih vojnika s njemačkog teritorija i td. Naravno, sva ta pitanja imaju jednu te istu bit, i pojednostavljeno se mogu svesti na slijedeće: njemački izbor između „ruske ugroze“ s jedne, i vlastite nezavisnosti s druge strane!
A kako Njemačka za koji dan preuzima polugodišnje predsjednje Europskom unijom, čini se kako i jača želja Berlina za aktivnijim otporom sve agresivnijoj Trumpovoj politici po pitanju te zemlje, od koje on, sada, navodno čak planira i zatražiti trilijunsko (u dolarima, naravno) vraćanje njemačkog duga SAD-u, a taj je dug, barem tako tvrde u Berlinu, poznat jedino njemu. Zato je predsjedanje Vijećem EU, koje Njemačka započinje sutra, 1. srpnja, Berlinu itekako dobrdošlo upravo u ovom trenutku maksimalnog zaoštravanja odnosa s Washingtonom, i gdje će Njemačka sada imati šansu postavljati na briselski stol one teme koje njoj odgovaraju i u kojima će nastojati postići konsenzus sa što većim brojem članica EU. A bez obzira na itekako prisutno unutarnje nejedinstvo EU, prije svega po vanjskopolitičkim pitanjima, to nikako nije i nemoguća misija: jer Njemačka je europski gospodarski i financijski div, i zapravo, ona je ta koja u konačnici odlučuje o raspodjeli financijskih sredstava unutar EU. A u uvjetima koronakroze i golemih gospodarskih šteta koje je ta pandemija svima nanijela, za očekivati je itekako novo ulizivanje Berlinu ne samo od državnih vodstava slabih i siromašnih članica, već i od sviju drugih – jer velike su gospodarske štete pretrpjeli svi. U tim i takvim okolnostima teško je očekivati da će se netko na političkom planu usuditi drznuti i oponirati Njemačkoj i iritirati Berlin, čak kada je riječ i o SAD-u najbliskijm članicama Unije s njenog istočnog krila – poput Poljske i baltičkih država (one su, zapravo, u sadašnjim geopolitičkim odnosima, kada se, naprosto, sama po sebi nameće potreba za što snažnijim europskim jedinstvom – „trojanski konji“ EU). Jer i ti će „trojanski konji“, osim kada je riječ o oružju i vojnoj opremi, od Washingtona vrlo teško dobiti bilo kakva financijska sredstva za pokretanje svog gospodarskog razvoja. Washington to i inače malo komu daje, a poglaviti će to teško činiti, sada, kada su i SAD izložene nikada viđenoj ekonomskoj krizi još od vremena Velike depresije iz 30.-ih godina prošlog stoljeća, koja je i dovela do Drugog svjetskog rata. A od novca se, a ne naoružanja živi.
Zanimljivi intervju njemačkog veleposlanika u Austriji Ralfa Bestea
U kontekstu navedenog želio bih ukazati na najnoviji intervju njemačkog veleposlanika u Austriji Ralfa Bestea za tamošnji medij Wiener Zeitung, koji, u mnogomu, i potvrđuje gore spomenute teze.
U njemu Beste navodi kako je težnja da se svoju zemlju učini snažnom za svih potpuno zakonita i legitimna, tako i za SAD. A upravo će to isto Njemačka u svom predsjedanju pokušati učiniti i sa EU. Veleposlanik je pohvalio rad kancelarke Angele Merkel u uvjetima koronakrize, te je uvjeren kako ona može „dobro iskoristiti svoj autoritet“. Istodobno je vidljivo, kaže on dalje, kako je pronaći nužna rješenja moguće jedino u slučaju ako svih 27 država EU slijedi jedinstveni zajednički smjer, jer Njemačka, bez obzira na svoju veličinu i snagu, sama ništa ne može postići. Diplomat je kazao kako su se u Njemačkoj u poslijeratnom vremenu formirali složeni odnosi oko vlasti i provedbe svojih (njemačkih) interesa. To je nakon 1945. g. postao „DNK“ te države i Nijemci ne teže značajnoj promjeni toga stanja. „Samo EU u globalnim razmjerima ima dostatnu vlast da nešto promjeni“, kazao je Ralf Beste.
„Pritom i u Njemačkoj, kao i u bilo kojoj drugoj zemlji, postoje vlastiti interesi, koje ona nastoji slijediti. To se tiče, npr. ruskog plinovoda „Sjeverni tok 2“, u kojem projektu sudjeluje i Austrija. Eurozona se formirala na temelju njemačkih vizija, a Berlin i u industrijskoj politici u mnogomu zadaje ton Europi. U prošlosti je Njemačkoj bilo teže nego drugim državama otvoreno govoriti o svojim interesima, međutim, sada je po njemačkim prijedlozima oko fonda za obnovu EU vidljivo koliko otvoreno Berlin govori o njima u nastaloj situaciji. Ta inicijativa u cijelosti označava ozbiljnu promjenu pozicije njemačke države, i sada se ne temelji na samoodricanju i altruizmu, već se rukovodi svojim interesima – blagostanjem Njemačke i čvrstoćom Europe, naglašava njemački diplomat u svom intervjuu bečkom mediju Wiener Zeitung.
Na primjedbu novinara kako Njemačka nije jednom mijenjala svoje stavove o ključnim pitanjima, poput odnosa prema atomskoj energiji, migracijskoj politici i td. veleposlanik Beste je odgovorio kako njegova zemlja nije bila usamljena u spomenutim promjenama smjera. Kazao je kao bi bilo čudno da se sav svijet mijenja, a Njemačka postojano ustrajava na očuvanju staroga poretka. Osim toga, promjena smjera njemačke politike dovela je do stabilnog rasta njenog gospodarstva posljednjih deset godina, dok su zbog izlaska Velike Britanije očekivanja od vodstva njemačke u Vijeću EU samo narasla.
„Sada na nas gledaju s većom pozornošću, a vremena kada smo mi mogli donositi odluke samo za sebe, prošla su. Mi se tomu sada moramo prilagoditi“, kazao je Beste, i kazao kako je u vrijeme kriza vrlo važno djelovati brzo. Upravo se to događa i sa sadašnjom pandemijom koronavirusa, a tako je bilo i u vrijeme migrantske krize. U odnosu na fond za oporavak EU – po tom je pitanju bilo važno da svi čim prije doznaju stavove Njemačke – i to se dogodilo kada su Berlin i Pariz izišli sa zajedničkim prijedlogom, kazao je dalje.
U idućoj polovici godine satnicu u Vijeću EU određivat će koronakriza i njezine posljedice, Brexit i formiranje proračuna EU, smatra njemački diplomat akreditiran u Austriji. A osim njih, ostat će i one teme koje Njemačka bude podizala samostalno. Između njih su i one koje se tiču odnosa s Kinom i Afrikom. Kina je za EU „partner, konkurent, a nekada i suparnik“. Kina teži postati svjetska država i usko je povezana s Europom na ekonomskom planu i ima sve veći utjecaj na europsko gospodarstvo i javnost.
„Rast Kine od nas zahtjeva stalnu prilagodbu stvarnosti, i mi kao europljani moramo čim moguće prije pronaći zajedničku liniju u odnosu na Kinu“, zaključio je Ralf Beste.
Dakle, i iz uvodnih riječi ove analize, a još više iz riječi spomenutog njemačkog diplomate, možemo vrlo lako zaključiti kako Europsku uniju čeka burna druga polovica 2020. g. Isto, vjerojatno još i više, vrijedi i za Sjedinjene Države u kontekstu tamošnjih predsjedničkih izbora koji se održavaju 3. studenog i s njima povezanog sve dubljeg raskola u američkom društvu. Jasno je, također, kako će Berlin, neovisno o svojim nacionalnim interesima, itekako osluškivati bilo američkih građana i s nikada većim interesom iščekivati izborne rezultate, nakon čega će mu biti puno jasnije u koliko će mjeri biti u stanju samostalno kreirati europske interese prema vlastitim interesima i kriterijima. U slučaju Trumpovog reizbora ti će kriteriji vjerojatno morati biti reducirani, osim ako njemački narod ne odluči čvršće uzeti „stvar u svoje ruke“, a što je teško očekivati s obzirom na „srasli DNK“ iz posljeratnoga doba u njemačkom društvu, o čemu je govorio i veleposlanik Beste.
Ne bi me iznenedilo da se 4. studenog u Berlinu (ali nikako ne i samo tamo kada je riječ o EU), otvori najstariji i najskuplji šampanjac u slučaju Trumpovog izbornog neuspjeha. Međutim, kako god završili američki izbori jedno je jasno: Njemačka ipak nije „banana-država“ i ona će sigurno imati spremne i razrađene opcije djelovanja za oba moguća izborna scenarija s one stranu Atlantika, pa se za nju ipak ne treba previše brinuti. Daleko više se moraju brinuti ostale zemlje – poglavito one na periferiji EU i koje predstavljaju svojevrsno novovjeko „predziđe“ (teško je više reći kršćanstva, jer ono postupno isčezava s tla EU) prema novim izazovima i ugrozama koje dolaze s Istoka i Juga Staroga kontinenta.
