Zoran Meter: NJEMAČKO-FRANCUSKI KOMPROMIS O „SJEVERNOM TOKU 2“ I CIJENA KOJU PLAĆA BERLIN

U četvrtak, 7. veljače, poput groma je, diljem svjetskih medija odjeknula vijest kako će se  Francuska u EU prikloniti protivnicima izgradnje rusko-njemačkog (europskog) plinovoda „Sjeverni tok 2“ kojim bi godišnje u EU stizalo 55 milijardi m3 plina, iako je Pariz do sada svo vrijeme isticao kako se neće miješati u pitanje samog projekta, i time, zapravo, držao stranu Berlinu i Moskvi.

Tu senzacionalnu vijest, velike (geo)političke, energetske i svake druge važnosti, objavio je njemački medij Süddeutsche Zeitung, pozivajući se na neimenovane izvore u francuskoj vladi. „Mi ne želimo jačati ovisnost o Rusiji i time učiniti štetu takvim članicama EU, kao što su Poljska i Slovačka“, pojasnio je neimenovani izvor za spomenuti medij. Prema njegovim riječima, budući plinovod već je doveo do mnogih „strateških problema“ između EU i Rusije.

Prije same analize ove vijesti i svega onoga što se oko nje događa (a događa se puno toga), nužno je ukazati na pojedine bitne činjenice:

Rumunjska (kao neupitni američki igrač unutar proameričkog bloka istočih članica EU) je od Nove godine preuzela predsjedanje Europskom unijom i ubrzo pokrenula izmjenu procedure vezane uz tzv. tereći energetski paket EU koji se odnosi na osiguranje konkurencije i prava potrošača na europskom plinskom tržištu, i plinske direktive, naknadno predložene upravo s ciljem blokiranja „Sjevernog toka 2“ (iako bi se te izmjene formalno odnosile i na sve buduće plinovode koji bi iz trećih država stizali na teritorij EU i za čiju bi izgradnju odobrenja morale dati sve njezine članice). To se prije svega odnosi na zabranu prakse da jedna tvrtka bude istodobno i dobavljač i vlasnik plinovoda (u slučaju „Sjevernog toka 2“ to je ruski „Gazprom“, koji je, naravno, i glavni financijer čitavog projekta). Međutim, Njemačka i Rusija već su ranije zajednički donijele odluku kako im je za start toga projekta dovoljno dobiti dozvole zemalja kroz čije teritorijalne vode ili zone isključivog gospodarskog pojasa prolazi trasa plinovoda. Prijašnje zemlje – predsjedateljice Europskom unijom, pa tako i ona posljednja – Austrija, nisu se žurile sa stavljanjem tog osjetljivog (i u geopolitičkom smislu i u smislu samih unutareuropskih odnosa) zahtjeva  Europske komisije u službenu proceduru. Zato je predsjedanje Rumunjske i posljednja šansa protivnika ovog plinovoda za donošenje nužnih uredbi i akata za sprječavanje njegove izgradnje. Konkretno, EK bi u slučaju njihovog usvajanja raspolagala s pravom određivanja tko ima pravo prodavati plin na teritoriju EU i kroz koje  plinovode. Ta je formula neprihvatljiva za ruski „Gazprom“, koji postojano upozorava kako se u ovaj projekt krenulo u vrijeme kada ta pravila nisu postojala (ne postoje, kako se vidi iz priloženog, još niti sada). Ruski energetski div se boji kako bi u tom sliučaju EK imala mogućnost namjernog smanjenja uvoza njegovog plina, a time i smanjenja iskoristivosti samog plinovoda u odnosu na njegovu punu protočnost tj. kapacitet. Takav bi scenarij u konačnici za „Gazprom“ značio neisplativost samoga projekta tj. financijski gubitak.

Podsjećam kako je krajem prošle godine Europski parlament usvojio reoluciju kojom od Europske komisije traži  obustavu toga projekta, s obrazloženjem da je politički štetan za EU zbog jačanja ruskog utjecaja u njezinoj energetskoj sferi. Inače, Rusija trenutačno osigurava 34,7% EU potreba za plinom, s tendencijom rasta svake godine, a ruski plin je nemoguće nadomjestiti bilo kakvim političkim i energetskim agrobacijama tipa američki ukapljeni plin ili alternativni plinovodi. Eventualno se tim novim dobavnim smjerovima može samo usporiti njegov rast udjela na europskom tržištu, koji će u jednom trenutku dosegnuti svoj maksimum. U ovom ću kontekstu podsjetiti na riječi potpredsjednika velikog američkog proizvođača ukapljenog plina i glavnog izvoznika američkog LNG-a u Europu – tvrtke „Cheniere Energy“ Andrewa Walkera, s prije dva tjedna u Beču održane Europske konferencije o plinu. Walker je, između ostalog, u svojoj prezentaciji izjavio slijedeće: „Europi u dugoročnoj perspektivi trebaju isporuke LNG-a. Postoji izbor – ruski plin (iz plinovoda) ili LNG, a razumno je imati oba (izvora nabave). …Udio ruskog plina narast će sa sadašnjih 36% do 41% do 2035. godine“, tvrdi Walker, navodeći kako će rasti potražnja i za uvozom LNG-a. Ovome bih samo dodao kako je maksimalna količina plina koju na europsko tržište „Gazprom“ u perspektivi hoće isporučivati (više od toga ne želi, a o razlozima neki drugi put) 200 milijardi m3 godišnje.

I tako, „Dan –D“, nakon najavljene dramatične promjene francuskoga stava, trebao je biti 8. veljače, za kada je bilo zakazano glasovanje članica EU o navedenim izmjenama unutar trećeg energopaketa. Za usvajanje izmjena nužno je osigurati 16 od 28 glasova članica EU, koje čine najmanje 65% ukupnog stanovništva EU (krajem siječnja ove godine prijedlog EK o tim izmjenama podržavalo je 12 zemalja, a još ih je nekoliko zauzelo poziciju čekanja. Njemačka je, uz dosadašnju glavnu potporu Francuske kao ključne karike, na svojoj strani imala i zemlje poput, Nizozemske, Austrije, Belgije i Cipra.)

Što se dogodilo 8. veljače u Bruxellesu?

Dogodilo se to, da je Francuska, jednako šokantno kako i vijest o njezinom protunjemačkom stavu (istina, službeno nikada potvrđenom), isto tako šokantno popustila i pristala na kompromis s Njemačkom, odustavši od najave davanja svoje pune potpore prijedlogu EK i blokade „Sjevernog toka 2“, što je prijetilo  raskolom pomno građenih njemačko-francuskih odnosa, poglavito posljednjih mjeseci, od kada se EU nalazi pod snažnim političkim i gospodarskim pritiskom od strane Trumpove administracije (američke carine na europski aluminij i čelik, EU kontracarine, američke jednostrane sankcije protiv Irana kojima se EU protivi, najave carina na europske automobile…).

Kompromis se sastoji od slijedećeg: dvije najvažnije članice EU dogovorile su se o tzv. plinskoj direktivi EU, predloživši njezinu novu formulu, kojom se ne blokira rusko-njemački plinovod „Sjeverni tok 2“. Bit dogovora je u tome, da država, na čijem se teritoriju nalazi točka na koju stiže plin iz tog pomorskog plinovoda (dakle, Njemačka) ima pravo izbora formule primjene plinske direktive EU u odnosu na taj projekt tj. ima mogućnost njegove neprimjene ako to želi. Drugim riječima, Njemačka bi imala pravo odlučivati o „Sjevernom toku 2“.

Njemačko-francuski kompromisni dokument, kojeg su potpisali kancelarka Angela Merkel i predsjednik Emmanuel Macron, istog je dana predstavljen stalnim predstavnicima svih članica EU i Europskoj komisiji, pri čemu je ova posljednja odmah izjavila kako vlastiti stav oko trećeg energetskog paketa ona nije promijenila. EK je izjavila kako će o tome razgovarati predstavnici svih članica EU i razmotriti njemačko-francuski prijedlog koji bi već slijedećeg tjedna mogao biti poslan na glasanje u Europski parlament. Nakon toga morao bi ići na razmatranje u Vijeće Europe i ministara energetike članica EU (a upravo u Europskom vijeću Francuska, nakon Njemačke, ima najveći broj glasova!).

Jednostavnije rečeno, spomenute dopune, predložene od strane Europske komisije, da su 8. veljače i bile usvojene, u stvarnosti ne bi imale praktični utjecaj na sam tijek izgradnje i dovršetak plinovoda, koji će sigurno biti završen kako je i planirano – do kraja ove godine, a o čemu je tog istog dana izvjestio i glavni operater Nord Stream 2 AG, naglasivši, kako se radovi polaganja cijevi po dnu Baltičkog mora odvijaju zadanom dinamikom.  A da su, kojim slučajem, te dopune bile usvojene, neizbježno bi dovele do novih, kako unutar-europskih tako i tenzija na relaciji EU-Rusija.

Koja je pozadina velikog njemačko-francuskog kompromisa?

Ali glavno je pitanje nakon svega ipak slijedeće: zbog čega je bila pokrenuta ova velika francuska „igra“? Zašto je Pariz, odjednom, nakon duge faze otvorene nezainteresiranosti za „Sjeverni tok 2“, iznenada zauzeo protunjemački stav, a onda, još i brže, pristao na kompromis s Berlinom? Francuska je od Njemačke, očito, dobila nešto što je ranije neuspješno tražila, a „Sjeverni tok 2“ za to joj je poslužio kao idealan „as u rukavu“. Moguće je kako se radi o Macronovom planu o unutarnjoj reformi EU, prije svega onoj o zajedničkom proračunu i dužničkom sustavu unutar eurozone, što je kancelarka Merkel do sada odbijala. A Njemačka je, definitivno, Francuskoj morala nešto dati, a što konkretno – isplivat će vrlo brzo na površinu. Međutim, ovdje treba imati na umu i slijedeće: Francuska i Emmanuel Macron su u ne baš dobroj situaciji za rušenje strateških odnosa s Njemačkom, barem ne kada je u pitanju njihov tajming. Prvo, Francusku već mjesecima potresaju unutarnji protuvladini prosvjedi u režiji „žutih prsluka“, oko kojih se, u međuvremenu, posve sigurno „nalijepilo“ puno toga, uključno i izvanjskih obavještajnih akcija; i drugo, Francuska je posljednjih mjeseci dramatično zaoštrila odnose s Italijom, a Pariz je prošlog tjedna čak i donio odluku o povlačenju svog veleposlanika iz Rima nakon neviđenog skandala, u kojem je talijanski zamjenik premijera(!) Luigi Di Maio (vođa koalicijske stranke u vladi – „Pokret 5 zvijezda“) došao u predgrađe Pariza, gdje se susreo s istaknutim vođama pokreta „žuti prsluci“ i dao im punu potporu u njihovim zahtjevima, da bi o svemu odmah objavio i zajedničke fotografije na svom tvitu. Bila je to „kap“ koja je „prelila čašu strpljenja“ Pariza.

Zaključak:

Ova energetsko-geopolitička saga s velikim ulozima u igri i dalje se nastavlja i sigurno neće tako brzo završiti. Ali spomenuti dogovor Pariza i Berlina „Sjevernom toku 2“ nedvojbeno daje novi „vjetar u leđa“ i politički će ga biti gotovo nemoguće zaustaviti. Može se samo zamisliti kakve bi reperkusije po EU mogli imati pretpostavljeni scenariji, poput onog da se Njemačka i Rusija moraju odlučiti za samostalan dovršetak već započete izgradnje tog plinovoda, čija je jedna trećina već izgrađena. Ili da to učini Rusija sama (uz prešutno odobrenje Njemačke), kao što je nedavno Moskva otvoreno i najavila u slučaju njegovog blokiranja od strane SAD-a.

Ovaj bi projekt, eventualno, mogao spriječiti samo neki snažni potres sigurnosnog karaktera tj. dramatično zaoštravanje odnosa na relaciji SAD (Zapad)-Rusija, nakon kojeg više ionako ništa ne bi bilo važno jer bi se definitivno iskopali duboki rovovi nove hladnoratovske podjele svijeta, iz kojih bi, umjesto politike i diplomacije, vrlo brzo moglo progovoriti oružje – prije svega na užas same Europe. Pri tom se „samoubilačke“ instinkte političkih vođa istočnih članica EU ili Ukrajine u slijepoj provedbi američkih interesa, kroz eventualno otvaranje neposrednih sukoba s Rusijom, ipak ne treba zanemariti iako su u ovom slučaju oni malo vjerojatni. Prije svega zbog suzdržanosti same Rusije koja dobro zna što je u igri i tko i zašto vuče pojedine poteze i do koje granice oni mogu ići. Jer i Sjedinjene Države imaju svoje granice koje ne žele prijeći, ma koliko se, možda,  činilo suprotno s obzirom na agresivnu vanjskopolitičku retoriku Trumpove administracije kojoj je riječ „kompromis“, barem za sada – nepoznat pojam.

Zoran Meter: BUGARSKA U „TURSKI TOK“, A HRVATSKA U LNG KRK U ZAMJENU ZA “FIGU U DŽEPU”!

0 komentara

You may also like