Zoran Meter: Nove geopolitičke strukture vode svijet u kaos

Za sve ovo znaju i američki stratezi i ne bi bilo čudno da nakon što svih zavade s Kinom, s Pekingom pokušaju sami sjesti za stol. O tome svjedoči i vijest Financial Times-a koji navodi kako je Biden 9. rujna telefonski razgovarao s Xi Jinpingom i predložio mu osobni susret – slično kao Putinu prije nekoliko mjeseci.  Međutim, Jinping je to odbio

Svijet se iz temelja mijenja. Već se i u praksi formiraju nove geopolitičke strukture (o tome više kasnije u tekstu), a u pozadini svega nije ništa drugo osim čvrste volje američkog establishmenta za očuvanje ukupne ekonomske dominacije SAD-a i Zapada u cjelini, nastavka nadzora nad ključnim svjetskim prirodnim bogatstvima, kao i sprječavanje bilo koga da tu višestoljetnu činjenicu ugrozi. Pritom se u prvom redu misli na Kinu i Rusiju.

I u tome nema nikakvih briga za stanje nečije demokracije, ljudskih prava i sloboda (manjinskih, medijskih, seksualnih…). One samo predstavljaju masku za zamagljivanje prave pozadine stvari, jednako kao i popratne ideologije – uvijek isturene u borbama geopolitičkog tipa. One su bile su i ostale pouzdano sredstvo za mobilizaciju masa u ime „viših ciljeva“.

Zato i ne čudi kako se niti jedna od zapadnih ideologija 20. stoljeća nije ukorijenila (opstala) na zajedničkoj razini: niti fašizam, koji se rodio u Francuskoj a razvio u Italiji, niti nacizam u Njemačkoj, niti komunizam – koji je također produkt zapadnih „mudraca“ (tko su po nacionalnosti bili „očevi“ komunizma – Marx i Engels dobro je znano). Te su ideologije odigrale svoju ulogu u danoj etapi društvenog razvoja po zamislima elita, a kada se jedna iscrpi traži se nova.

Najnovija ideologija Zapada, lansirana u geopolitičke svrhe, može se svesti ne toliko na „gender-egzibicije“, kako bi netko možda pomislio (one su teško prihvatljive najvećem dijelu svijeta izvan Zapadnog civilizacijskog kruga, a velikim dijelom i u njemu samom), već na podjelu ljudi na one koji će nositi zaštitne maske protiv Covida-19 i one koji se tome protive (još preciznije, koji će se cijepiti i koji to neće). Istodobno će se u pozadini te nove ideologije – opasnije od bilo kojih zločinačkih iz 20. stoljeća jer mobilizira i sukobljava ljude doslovno čitavog svijeta – voditi snažne geopolitičke i geoekonomske bitke zbog kojih će najviše stradavati obični ljudi – sada pogrešno fokusirani na vlastito zdravlje, zasuti političkim i medijskim maltretiranjem povezanim s pandemijom, koje ih i na svjesnoj i podsvjesnoj razini izluđuje – i koja ne prestaje.

Američki interesi ugroženiji nego ikad u povijesti




Kako su danas američki globalni interesi ugroženiji nego ikad u povijesti, jasno je i kako nikakve promjene američke osnovne strategije suprotstavljanja glavnim globalnim suparnicima – Kini i Rusiji, neće biti, i da će se, u najboljem slučaju, ta strategija nastaviti kretati dinamikom koja je bila vidljiva posljednjih nekoliko godina, nadajmo se – bez dodavanja novih elemenata pritiska koji bi mogli dovesti do nekontrolirane destabilizacije stanja i posljedične velike globalne sigurnosne krize.

Pri tom ipak treba imati u vidu kako, danas, jednako kao što postoji nuklearni paritet, postoji i onaj gospodarski – između SAD-a i Kine, pa je teško zamisliti kako će tri mega-države krenuti u rat na samouništenje. SAD i Kina čine veliki udio ukupnog svjetskog BDP-a i međusobno su itekako ovisne pa će im nekakav oblik suradnje biti i dalje nužan. Ali to ne znači kako Kina i dalje neće biti glavni dugoročni problem za Sjedinjene Države i da primaran fokus interesa Washingtona neće biti usmjeren upravo na Peking. Pri tom će Washington nastojati pod svaku cijenu izbjegavati rizike daljnje eskalacije američko-ruskih odnosa.





Ovdje treba dodati kako se, usprkos međusobno vrlo oštre pa i neprijateljske političke i medijske retorike između Moskve i Washingtona, nakon lipanjskog ženevskog summita Biden-Putin vode sastanci (više-manje konspirativnog tipa) na razinama različitih američkih i ruskih eksperata iz sfere nuklearnog naoružanja, kibernetičkih ugroza, a pretpostavlja se kako bi trebali početi i oni koji se odnose na klimatske promjene. Svega toga nije bilo u drugoj polovici Trumpovog mandata što također govori o oprezu i strahu od daljnjeg zaoštravanja odnosa između dviju strana. Međutim, čime će ti razgovori na kraju rezultirati – uspjehom ili propašću – danas ne zna baš nitko, niti u Rusiji niti u SAD-u! Velika enigma je i prošlotjedni 6-satni sastanak američkih i ruskih vojnih zapovjednika, generala Marka Milleya i Varerija Gerasimova u Helsinkiju. Slučajno ili ne, upravo u to vrijeme uslijedilo je formiranje trojnog pakta AUKUS (o tome više kasnije u tekstu), kao i izjave čelnika EU o nužnosti formiranja europskih oružanih snaga.

I ne manje važno: i SAD i Rusija i Kina, kao, uostalom i europske zemlje, sada su puno više fokusirane na svoje unutarnje probleme, a vanjska politika usmjerena je isključivo na potporu onoj unutarnjoj. Rusija je doslovno to naglasila u svojoj novoj strateškoj doktrini iz srpnja ove godine, dok je SAD-u unutarnja politika primarna zbog velike raslojenosti društva, čemu je još više pridonio poraz u Afganistanu čije će se dubioze i posljedice na američkoj političkoj i društvenoj sceni tek osjetiti neovisno o ambicioznim vanjskopolitičkim planovima Bidenove administracije kojima se to želi staviti u stranu.

S druge strane Kina ne posustaje niti gospodarski niti politički, i samouvjereno grabi zacrtanim strateškim putom prema položaju prve sile svijeta do 2030/40. g. I dok SAD i saveznici sve više dislociraju svoje pomorske snage u Južnokinesko more želeći pokazati Pekingu svoju odlučnost u zaštiti slobode plovidbe (pri tom opasno zveckajući oružjem i oko Tajvana što je po Kinu najosjetljivije pitanje i oko kojeg na kinesku diplomaciju otpada preko 70 posto njezine ukupne aktivnosti), Peking vuče do sada neviđene poteze.

Kako prošlog tjedna prenosi portal Geopolitika News, flotila kineske ratne mornarice s jednim od najmoćnijih kineskih ratnih brodova nedavno je po prvi put plovila međunarodnim vodama blizu Aljaske. Pored te američke savezne države prošla su četiri kineska broda: krstarica i razarač s navođenim raketama, izviđačko-obavještajni brod i jedan pomoćni brod, navodi se u američkim izvorima. Kineski brodovi prošli su pokraj Aleutskih otoka u međunarodnim vodama, ali unutar gospodarskog pojasa SAD-a.




Osim što se tim činom nedvojbeno radi o odgovoru Pekinga na američke vojne provokacije sličnoga tipa u kineskom „dvorištu“, ovaj se potez može tumačiti i jasnim signalom o namjeri Kine za sudjelovanjem u zaštiti sigurnosti plovidbe Sjevernim morskim putom (SMP), i to u interakciji s Rusijom koja je Kinu već ranije pozvala na suradnju u njenim arktičkim projektima (prije svega energetskim) i na što je ova pristala. Poznato je, naime, da se SAD otvoreno protive kineskim aktivnostima na tom, uskoro možda i najznačajnijem svjetskom plovnom putu (koji će osjetno vremenski smanjiti, a financijski pojeftiniti brodsku trgovinu od Dalekog istoka prema Zapadnoj Europi i obratno), s obzirom kako Kina geografski niti nije arktička država. Ona zato nije članica niti multilateralnog političkog tijela –  Arktičkog vijeća, koje čine zemlje s izlaskom u zonu Arktika (Rusija, Kanada, SAD, Danska (Grenland), Island, Norveška, Švedska i Finska). SAD zbog toga posljednjih mjeseci jačaju svoju zračnu i pomorsku vojnu komponentu na Aljasci, bliže Beringovom prolazu koji predstavlja istočna „vrata“ Sjevernog morskog puta. Zbog toga i Rusija jača vojne efektive, otvara i gradi nove vojne baze u toj zoni. Pri tom je važno naglasiti kako Moskva jasno daje do znanja kako će SMP biti jednako dostupan svim državama koje ga žele koristiti pa tako i SAD-u. Naravno, bez njihove vojne komponente kao nekakvog „sigurnosnog jamca“.

Nove geopolitičke strukture koje formiraju SAD

Nakon što se posljednjih godinu dana intenzivirala vojna suradnja SAD-a s azijskim saveznicima i partnerima u sklopu tzv. koalicije QUAD (zovu je još i azijski NATO) – koju čine Sjedinjene Države, Japan, Australija i Indija, i koja je otvoreno protukineskog karaktera, prošloga je tjedna, na iznenađenje „ostatka“ svijeta, objavljena vijest o formiranju novog trojnog pakta – između Australije, Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a, pod akronimom AUKUS.

“Ova inicijativa se bavi pružanjem svakom od nas najsuvremenijih sposobnosti za manevriranje i obranu od prijetnji koje se brzo razvijaju. AUKUS će ujediniti naše mornare, znanstvenike, industriju kako bismo održali i proširili svoju superiornost”, izjavio je tom prigodom Biden.

Osim, geopolitički gledano, također otvoreno protukineskog karaktera novog trojnog pakta, glavni praktični cilj ove obrambene inicijative je opremanje Australije podmornicama na nuklearni pogon uz pomoć američke i britanske tehnologije. Pri tom australski premijer uvjerava svijet kako će biti naoružane konvencionalnim a ne nuklearnim naoružanjem i da se Camberra i dalje zauzima za sprječavanje širenja nuklearnog oružja.

Međutim, ono što je u svemu ovom najvažnije istaknuti je činjenica da je Australija zbog novog trojnog pakta „potezom pera“, doslovno preko noći, razvrgnula “ugovor stoljeća” za Francusku. Naime, dvije su zemlje, nakon dvogodišnjih pregovora, 2016. godine potpisale unosni sporazum, navodno vrijedan oko 66 milijardi dolara, o izgradnji podmornica za australske pomorske snage u francuskim brodogradilištima i po francuskoj tehnologiji.

Francuska je ovim činom javno ponižena pred čitavim svijetom. Ministar vanjskih poslova Jean-Yves Le Drian ovaj potez Australije nazvao „ubodom u leđa“, uz napomenu da se tako ne postupa sa saveznicima. Već idućeg dana Pariz je objavio kako Francuska neće sudjelovati u zajedničkom obilježavanju pomorske bitke sa Sjedinjenim Državama zbog prosvjeda protiv gubitka unosnog posla s Australijom (info: The New York Times). Radi se o proslavi povodom obilježavanja 240. godišnjice bitke kod Chesapeakea, u kojoj se francuska flota sukobila s britanskom, priskočivši u pomoć novostvorenim Sjedinjenim Državama.

Netko bi u čitavoj ovoj priči, poučen narodnom mudrošću, rekao: “sve se vraća sve se plaća“. Naime, teško se ovom prigodom ne prisjetiti kako je 2015. godine Francuska postupila vrlo slično Australiji (također pod snažnim pritiskom Washingtona zbog tadašnjeg stanja u Ukrajini i uloge Rusije u njoj), kada je odustala od isporuke Rusiji već potpuno dovršenog nosača helikoptera tipa „Mistral“ (drugi brod toga tipa bio je u naprednoj fazi izgradnje), pri čemu je izgrađeni brod od strane ruskog Ministarstva obrane već bio u cijelosti plaćen, a drugi djelomično. Kuriozitet je bio tim veći, što su na izgrađeni nosač helikoptera u francusko brodogradilište već stigli ruski mornari i na njemu uvježbavali nužne radnje za preuzimanje broda. Moskva se na kraju uspjela izvan-sudski nagoditi s Parizom o povratku novca i odšteti, a „Mistrali“ su uz suglasnost ruske strane na kraju završili u Egiptu i predstavljaju udarnu silu njegovih pomorskih snaga.

Grabež za tržište

Osim (geo)političkog karaktera navedenog protu-francuskog poteza SAD-a, isti ukazuje i kako počeo međusobni grabež za tzv. unutarnje tržište – u Zapadnoj sferi utjecaja – s obzirom kako zbog globalnih geopolitičkih borbi sve više i brže presušuju nekad unosna tržišta za zapadne proizvođače vojne tehnologije (i drugih proizvoda) izvan spomenute sfere. Npr., u ono arapsko sve više ulaze Kina i Rusija, iransko je za SAD već davno izgubljeno, dok Indija diverzificira uvoz oružja, a bitke za tržište sada se između Istoka i Zapada vode i za Afriku i Latinsku Ameriku. U tim i takvim okolnostima američkom vojno-industrijskom kompleksu puno se jednostavnije boriti s europskim proizvođačima vojne tehnologije za „domaća“ tržišta. I tu se s Australijom sigurno neće stati.

Zato nakon svega ovoga ne čudi brza reakcija Europske komisije na čelu s Ursulom van der Leyen, koja je, istog dana kada je objavljena odluka o formiranju trojnog pakta AUKUS, izjavila kako EU mora hitno stvoriti vlastiti obrambeni savez, poglavito zbog povlačenja SAD-a iz Afganistana, mogućih novih migrantskih kriza i pretpostavki da će EU morati obavljati misije bez sudjelovanja Sjedinjenih Država. „Do sada nas nije kočio nedostatak mogućnosti, već nedostatak političke volje. Ali sada je vrijeme za prelazak na novu razinu”, izjavila je Ursula van der Leyen. Također se planiraju subvencije u EU za kupnju oružja europskih proizvođača. Koliko stanje unutar saveznika postaje složeno svjedoči i već ranije izrečeno upozorenje glavnog tajnika NATO saveza Jensa Stoltenberga, da bi pojava europskih vojnih snaga mogla negativno utjecati na sigurnost na kontinentu.

Kineska reakcija na nove američke geopolitičke strukture

Još od samog početka formiranja spomenute koalicije QUAD i provođenja zajedničkih vojnih vježbi njezinih članica, Kina bez imalo ustručavanja navodi kako je ta sigurnosna platforma usmjerena protiv njenih nacionalnih interesa i da će joj se ona suprotstaviti i diplomatsko-politički, između ostalog i jačanjem suradnje sa zemljama Jugo-istočne Azije i organizacije ASEAN, ali i vojno – jačanjem svojih obrambenih efektiva i odlučnim vojnim potezima u slučaju ugrožavanja državnog suvereniteta. Prije svega se tu misli na Tajvan i sporne teritorije u Južnom i Istočnom kineskom moru.

Ako je netko mislio da će nakon vijesti o formiranju AUKUS-a reakcija Pekinga izostati prevario se. Kina na nju nije dugo čekala usprkos izjavama američkih dužnosnika kako je cilj pakta održavanje mira u Indo-Pacifičkoj regiji, te je članicama AUKUSA odaslala jasnu poruku:

“Zemlje ne bi trebale stvarati ekskluzivne blokove koji ciljaju ili nanose štetu trećim stranama. Posebno bi se trebali riješiti svojih hladnoratovskih razmišljanja i ideoloških predrasuda.”

Australski premijer nakon ovoga žurno je kineskom čelniku Xi Jinping poslao “otvoreni poziv” za međusobni sastanak, što nije nikakvo čudo. Kina ne pokazuje niti najmanje naznake povlačenja u regiji u kojoj je ona neprikosnoveno najjača vojna i gospodarska sila.

Tako je bivši šef američke obavještajne službe James Clapper uvjeren kako će Kina nedvosmisleno doživjeti novi obrambeni blok kao provokaciju, a odluku Australije da krene protiv Pekinga, s obzirom na ovisnost Canberrine ekonomije o Kini, nazvao je hrabrim korakom.

Važno je jedino to da bi SAD i njihovi najvjerniji saveznici u Indo-Tihooceanskoj regiji mogli na kraju ostati prilično usamljeni u protukineskim aktivnostima. Od „azijskog NATO-a“, na kraju bi moglo ostati ono isto što i od „arapskog NATO-a“ – jedno veliko ništa! Naime, osim udaljenih Zapadnih igrača, za sukob s Kinom nikako nije zainteresirana velika Indija, koja o tome govori posve otvoreno. New Delhi ne želi postati instrument za američko-kineske obračune – jedan je od najčešćih argumenata indijskog državnog vrha vezano uz svoju suzdržanost oko američkih regionalnih strategija. Za sukob s Kinom u ništa manjoj mjeri nije zainteresirana niti Južna Koreja, također američka strateška partnerica u kojoj su, između ostalog, stacionirani i američki vojnici. Naravno, za sve ovo znaju i američki stratezi i ne bi bilo čudno da nakon što svih zavade s Kinom, s Pekingom pokušaju sami sjesti za stol. O tome itekako svjedoči i vijest Financial Times-a koji navodi kako je Biden 9. rujna telefonski razgovarao s Xi Jinpingom i predložio mu osobni susret – slično kao Putinu prije nekoliko mjeseci.  Međutim, Jinping je to odbio!

Još je opasnije ono što se po pitanju rastućeg sukoba interesa događa unutar zapadnog vojnog saveza na tlu Europe. Tim više što sve to, nesumnjivo, vrlo pozorno promatra i Moskva. Sve više uvjerena u ispravnost svoje dugoročne vanjske politike, temeljene na odašiljanju jasnih poziva na suradnju sa svim državama koje to žele – uključno i SAD-om, po svim pitanjima i temama od međusobne koristi, uz istodobno ne odustajanje od vlastitih ključnih nacionalnih interesa. Za sada su puno manje globalni (primarno usmjereni na post-sovjetski prostor) iako i oni rastu sukladno jačanju američkih pritisaka – barem u smislu „podmetanja nogu“ globalnim interesima Washingtona- od čega, zapravo, najviše koristi može imati Peking.

Kada se sve ovo uzme u obzir teško se oteti dojmu kako svijet ubrzano klizi u krajnje opasne vode, u kojima će biti sve teže manevrirati i izbjegavati različite podvodne mine koje prijete potpunim kaosom tj. gubitkom kontrole. Paradoks je u tome što svi moćnici žele izbjeći nepredvidljivost i kaos (o tome svjedoče i gore navedeni kontakti i sastanci političkih i vojnih predstavnika velikih sila), ali, u praksi, njihovi konkretni potezi ubrzanom dinamikom vode upravo tome.

Osjećaj beskrajne moći je najsigurniji put u samodestrukciju.

Komentari

komentar

You may also like