Zoran Meter: NOVE MUKE PO SAD: TURSKA ŽELI ČLANSTVO U BRIKS-U

Američko-turski odnosi nikako na „zelenu granu“ i pored vidljivih nastojanja Trumpove administracije za „omekšavanjem“ stanja i relaksiranje napetih odnosa dviju vojnih saveznica u NATO-u, što je ostavština još iz vremena Obamine administracije i pogrešnih američkih poteza u odnosu na sirijski sukob. Ankara je upravo na to često upozoravala Washington, ukazujući na nedopustivost (u uvjetima institucionaliziranog savezništva dviju zemalja) američke potpore tamošnjim Kurdima, što je protivno njezinim ključnim nacionalnim interesima. Još više američko-turske odnose na jednu od najgorih razina u njihovoj povijesti doveo je pokušaj vojnog udara u Turskoj u srpnju 2016. g. iza kojeg su, prema općem stavu turskih vladajućih političkih krugova (koji to, iz razumljivih razloga rijetko izjavljuju tako explicite) i velikog dijela javnosti stajale upravo Sjedinjene Države i Njemačka, ponajprije kroz potporu u Turskoj zabranjenoj (i proglašenoj terorističkom) organizaciji FETO i njezinom čelniku, turskom kleriku i disidentu Fethullahu Gullenu.

U tim i takvim okolnostima, i paralelno s napetim odnosima Ankare i EU, došlo je do snažnog političkog zaokreta Turske prema Istoku, prije svega Rusiji, što nikako ne znači kako ta zemlja želi napustiti NATO savez i prekinuti odnose sa Zapadom. Naprotiv, turski je nacionalni interes te odnose i dalje razvijati, međutim, jednako tako, taj interes uključuje i sve veću suradnju Turske s Rusijom, a onda i Iranom i Kinom, sukladno njezinoj vanjskopolitičkoj doktrini i diversifikaciji smjerova vođenja vanjske politike, kao najboljeg jamstva za ostvarenje ne punine (jer to nikada i nikome nije moguće), već barem onih najvažnijih zacrtanih ciljeva koji se tiču turskih sigurnosnih i gospodarskih, prije svega energetskih interesa.

A gdje god Ankara osjeti i sa sigurnošću zna da u tom smislu može profitirati, na tome će i ustrajavati. Jedno od tih, po nju „zahvalnih“ područja, svakako je i sirijski sukob (pozicioniran u njezinom neposrednom „dvorištu“, što joj olakšava političko, vojno i obavještajno djelovanje), u kojem su na suprotnim stranama involvirani glavni globalni antagonosti – SAD i Rusija, što Ankari omogućuje „levitiranje“ između njih (tursko partnerstvo po sirijskoj problematici svakom od njih je i više nego dobrodošlo) i postupno ostvarenje svojih ključnih interesa. Ti su interesi ulaskom Rusije u taj sukob na strani vlade u Damasku u međuvremenu reducirani i svedeni na „sređivanje stanja“ po mjerilu Ankare isključivo na sirijskom sjevernom, kurdskim stanovništvom naseljenom dijelu zemlje, i eventualno, u regiji Idlib, o čemu se upravo sada, kada je sirijska vojska pred završetkom potpunog pacificiranja svog južnog teritorija uz granice s Izraelom i Jordanom i zapadno od Eufrata, vode žučne političke i vojne rasprave.

Takav, prilično komforan turski položaj u tom i više nego važnom globalnom geopolitičkom i geostrateškom sukobu, mogao bi dovesti u pitanje i poremetiti jedino, eventualni, sveobuhvatni američko-ruski dogovor o Siriji, koji bi onda obezvrijedio turski čimbenik na terenu i značajniji utjecaj te zemlje na odlučivanje o sirijskoj političkoj budućnosti. Do toga će, međutim, vrlo teško doći i Ankara u tom smislu može prilično mirno spavati. Jer Rusiji danas (a i u buduće) itekako odgovara partnerstvo s Iranom ali i konstruktivna, na zajedničkim interesima temeljena suradnja s Turskom po pitanju Sirije. Eventualno odbacivanje partnerstva s tim dvjema velikim, moćnim i utjecajnim regionalnim državama, u zamjenu za dvojbeno poboljšanje američko-ruskih odnosa, koje potezom pera američke administracije iznova može biti vraćeno na „nulu“ čak i uz uvjet o tome prethodno postignutog službenog sporazuma (a koliko vrijedi američki potpis na međunarodnom dokumentu svjedoči i jednostrani izlazak SAD-a iz ranije potpisanog nuklearnog sporazuma s Iranom, štoviše, i prijetnje sankcijama svima onima, uključno i potpisnicama tog sporazuma ako s Iranom i dalje budu surađivale, na što ih spomenuti potpis i obvezuje!), po Moskvu bi predstavljalo preveliki rizik. Ostavši s SAD-om sama u Siriji, Rusija, naravno, ne bi mogla spriječiti buduće novo američko zbližavanje s Turskom (što je prije ili kasnije realno očekivati s obzirom na institucionalizirani saveznički karakter američko-turskih odnosa), nakon čega bi (u slučaju da se Rusija sada odrekne Turske i Irana u zamjenu za suradnju sa SAD-om) na sirijskom tlu ostala izolirana i u potpuno neprijateljskom okružju. A Moskvu takav scenarij itekako asocira na sudbinu sovjetske vojne kampanje u Afganistanu i zato si to neće dozvoliti. Ona će radije postupno izgrađivati konstruktivne i uzajamno korisne odnose s Turskom (poglavito u sferi ekonomije, energetskih projekata, ali sve više i vojno-tehničke suradnje) i Iranom, od čega će imati koristi i nakon što Ankara jednom normalizira odnose s Washingtonom. Jer Turska i Iran, u ovim složenim i odlučnim globalnim geopolitičkim procesima kakvi se upravo odvijaju pred našim očima i koji će rezultirati potpuno novom slikom svijeta i međunarodnog poretka, rusku izdaju njihovih nacionalnih interesa nikada ne bi zaboravili niti oprostili. Rusija, osim toga, drugih i boljih partnera i saveznika od njih u bliskoistočnoj regiji jednostavno nema i zato si ne može dopustiti komoditet pragmatičnog vođenja vanjske politike u tom prostoru, kao što to može Washington.

Novi moćni dvojac američke aministracije, državni tajnik Mike Pompeo i Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton (ranije, u vrijeme dok nisu sudjelovali u izvršnoj vlasti poznati kao čvrsti „jastrebovi“ po pitanju mjera koje bi SAD morale poduzimati glede ostvarivanja svojih nacionalnih interesa (uključno i nuklearne napade, Bolton po pitanju Irana i Sjeverne Koreje!), a ulaskom u administraciju Trumpovi odani izvršitelji njegovih naredbi i ideja), iz petnih se žila trude vratiti „odlutalu“ Tursku u američki „tor“. Poglavito je u tome aktivan iskusni „lisac“ Bolton, koji je i tvorac nedavnog prijedloga, naknadno prihvaćenog od Aankare, za riješenje problema oko grada Manbija na sjeveru Sirije koji je bio pod vojnim nadzorom kurdskih snaga i koje su podupirali američki i francuski specijalci, a čemu se Turska odlučno suprostavljala.

Pa iako je stanje oko Manbija još uvijek prilično „mutno“, riješenje njegovog problema ni u kom slučaju nije dovoljno za važnije približavanje američko-turskih interesa po pitanju Sirije, a još manje za odbacivanje turske suradnje s Rusijom i Iranom.  U međuvremenu se zaoštrila i retorika između američkog Kongresa i Ankare glede turskog ustrajavanja na ispunjenju potpisanog sporazuma s Rusijom o kupnji protuzračnog sustava S-400, ugovorenog kreditnog aranžmana oko tog posla, kao i dogovora o pokretanju njegove proizvodnje na turskom teritoriju. Podsjetimo, Kongres je nedavno usvojio odluku o zamrzavanju planiranih isporuka zrakoplova 5. generacije F-35 Turskoj, zbog njezine „tvrdoglavosti“ oko spomenutog posla s Rusima. Tu odluku još treba proanalizirati Pentagon i procijeniti njezine eventualne negativne učinke na američko-turske odnose, što i nije tako teško. Tu se, zapravo, i nema što analizirati i prosuđivati, jer je Ankara već ranije jasno najavila kako će u tom slučaju zrakoplove 5. generacije kupiti od Rusa ili neke europske zemlje, što je ipak prevelika opasnost za američki vojno-industrijski kompleks kojemu je tursko tržište tradicionalno više nego unosno. Zato ga ne nemjerava prepustiti nikome, a ponajmanje Rusiji, i tu će biznis-liniju Pentagon itekako morati poštivati u donošenju svojih odluka. Zato je teško očekivati kako će spomenuta odluka Kongresa dobiti „zeleno svjetlo“ i potpis predsjednika Trumpa, već je puno izvjesnije da će se SAD morati pomiriti s ovim, ipak samo jednim iako velikim tursko-ruskim vojno-tehničkim poslom teškim 1,2 milijardu dolara, kao zalog za nastavak daljnje američko-turske vojno-obrambene suradnje. Drugim riječima, turski predsjednik Erdogan opet pobjeđuje. I to još kako.

Proteklih se dana u spas opasno erodiranih američko-turskih odnosa osobno uključio i predsjednik SAD-a Donald Trump. Mediji su priopćili kako je on od Izraela (na zamolbu Turske) zatražio oslobađanje turske državljanke Ebre Ozkan, osumnjičene za suradnju s palestinskim pokretom Hamas. Trump je to želio učiniti po zakonitostima biznisa – iskoristivši to u zamjenu za tursko puštanje na slobodu američkog pastora Andrewa Brunsona, u Turskoj zatočenog od listopada 2016.g. pod optužbom za suradnju s Fettulahom Gulenom i njegovom organizacijom FETO pri pokušaju izvođenja državnog udara u ljeto te godine, ali i za suradnju sa zabranjenom Radničkom strankom Kurdistana. Izrael je poslušao Trumpov zahtjev i 15. srpnja deportirao spomenutu tursku državljanku, ali turski predsjednik Erdogan je u nedjelju, 29. srpnja, izjavio kako su američki zahtjevi za puštanje na slobodu njihovog pastora „psihološki rat“, kao i to, da Turska nije obećala zauzvrat oslobditi Brunsona i da „neće ustupiti pred strahom od američkih sankcija“. „Mi nismo trgovali po pitanju Brunsona“, kazao je turski čelnik (https://www.haberturk.com/son-dakika-erdogan-brunson-konusunda-tavir-degisikligi-trump-in-sorunudur-2080321). Štoviše, Erdogan je izjavio kako SAD može izgubiti važnog saveznika kakav je Turska. Otišao je i korak dalje, i „pritisnuo na bolnu točku“ američke vanjske politike – Iran, kazavši, kako Turska neće odustati od uvoza iranskog plina zbog namjera Washingtona za uvođenje sankcija protiv Teherana (agencija Anadolu).

Očito se radilo o reakciji turskog vođe na prethodne informacije pristigle iz Washingtona. Naime, u četvrtak, 26. srpnja, Donald Trump i Mike Pompeo najavili su mogućnost uvođenja sankcija protiv Turske ukoliko ona ne oslobodi američkog pastora Brunsona. Nedugo nakon toga, turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavushoglu odgovorio im je, ni manje ni više, nego da Ankara ne namjerava trpjeti prijetnje SAD-a i američko miješanje u politiku zemlje.

A da ironija bude još veća, upravo u vrijeme kada je Erdogan najavio nastavak turskog uvoza iranskog plina, grupa američkih senatora iz Republikanske stranke uputila je upozoravajuća pisma veleposlanstvima Njemačke, Francuske i Velike Britanije, o posljedicama koje će snositi ukoliko nastave sa željama za zaobilaženje američkih sankcija protiv Irana (info: portal t-online.de), koje predstavljaju „američku dugoročnu politiku“.

Je li Turska, sa svim svojim problemima i dubiozama, zapravo, samostalnija u donošenju ključnih odluka od svog nacionalnog interesa u odnosu na toliko razvikanu moć EU i njezinih ključnih članica? Kako se sada čini – izgleda da je upravo tako. A to je jedino posljedica Ankarinog višesmjernog vođenja vanjske politike i ničega drugog.

Upravo na kraju ove analize  pristigla vijest, koju je (29. srpnja) obajvio turski medij Hurriyet Daily News, i potvrđuje sve gore navedeno: turski predsjednik Erdogan je 27. srpnja u Johannesburgu, na samitu država-članica BRIKS, gdje je sudjelovao kao uvaženi gost i promatrač, zatražio od čelnika pet država BRIKS-a (Brazil, Rusija, Indija, Kina i JAR) prijam Turske u punopravno članstvo i preimenovanje te organizacije u „BRIKST“, pri čemu je kazao kako je njegov zahtijev „toplo primljen“ od svih članica. Ovdje treba dodati kako je ruski predsjednik Putin prije toga izjavio kako kandidata za ulazak u BRIKS ima više (Turska, Argentina, Meksiko), ali i kako je zajednički stav sadašnjih članica po tom pitanju, da, i pored toga što je organizacija „otvorena za proširenje“, prije prijama novih članica treba odraditi još „dodatnih poslova“. BRIKS, naime, polazi od svog postulata, kako se za ulazak u njihov klub treba raditi o potpuno samostalnim državama, spremnim predlagati ali i prihvaćati zajednički usvojene odluke. Neovisno o tome, Turska je svoju ponudu otvoreno „stavila na stol“ i teško je vjerovati kako ona BRIKS-u nije primamljiva. A primamljivost je sasvim sigurno obostrana, jer novi se svjetski poredak upravo rađa pred našim očima. Porođajne muke bit će teške, one su neizbježne, ali blagodati koje će se po nove globalne igrače iz njih poroditi kudikamo su veće.

 

 

 

0 komentara

You may also like