Zoran Meter: novi američko-talibanski pregovori: ŠTO ŽELI TRUMP NAKON ČUDNOG „POVLAČENJA“ SAD-A IZ SIRIJE?

Geopolitika News s pozornošću prati političko, vojno i sigurnosno stanje u Afganistanu – zemlji, u kojoj unutar NATO-ovog vojnog kontingenta aktivno sudjeluju i hrvatski vojnici. A na terenu se, paralelno s pokrenutim političkim procesima glavnih vanjskih i unutarnjih igrača i u kontekstu nedavno propalog američko-talibanskog sporazuma koji je već bio pripremljen za formalno potpisivanje, intenziviraju i terorističke aktivnosti ali i politička preslagivanja u svezi održanih izbora, koji bez dogovora s talibanima (koji rezultate izbora ne priznaju) zapravo ne znače ništa nego nastavak dosadašnje agonije. Osim toga, usprkos oštroj retorici američkog predsjednika Donalda Trumpa protiv talibana nakon što je početkom rujna neočekivano odbacio već za potpisivanje u Camp Davidu spreman američko-talibanski sporazum, stvari su se ponovo iz korijena promijenile. Naime, 7. studenog u katarskoj prijestolnici Dohi obnovljeni su američko-talibanski pregovori, usmjereni prema prekidu vatre, povlačenju dijela američkih vojnika i pokretanju unutar-afganistanskog dijaloga. Američki pregovarački tim, kao i u prethodnih 9 pregovaračkih krugova koji su rezultirali Trumpovim neprihvaćanjem već pripremljenog sporazuma, opet predvodi Trumpov osobni izaslanik za Afganistan Zalmay Khalilzad.

Ali najprije podsjetimo na pojedine ključene događaje koji su svemu ovome prethodili:

Američki vojni kontingent u konačnici se mora povući iz Afganistana, međutim u zemlji treba očuvati postojanu nazočnost američkih obavještajnih službi, izjavio je 1. srpnja predsjednik SAD-a Donald Trump (TV Fox News). Konstatirao je kako se američki vojnici tamo nalaze predugo i kazao slijedeće: „Mi izvršavamo ulogu žandara čitavoga svijeta. Pogledajte Rusiju, ona nije svjetski žandar, ona održava poredak kod sebe, u zemlji. Pogledajte Kinu, njihova vojska se ne nalazi po svuda. Mi smo značajno smanjili svoje snage u Afganistanu. Htio bih jednostavno otići iz te zemlje. Problem je u tome, što je ona, kako se čini, svojevrstan laboratorij za teroriste. Ja bih otišao iz te zemlje, i mi ćemo iz nje otići, ali ćemo ostaviti vrlo snažne obavještajne strukture.“ Nakon ovih riječi dodatno su se intenzivirali američko-talibanski poregovori u Dohi, a početkom rujna dvije strane su postigle sporazum o povlačenju oko 5 tisuća američkih vojnika u zamjenu za zaustavljanje ratnih sukoba i početak unutar-afganistanskog političkog dijaloga. Međutim, njegovo potpisivanje je svega nekoliko sati kasnije zaustavio sam Trump i stopirao dolazak afganistanskog predsjednika Ashrafa Ghanija i talibanskih predstavnika u svoju rezidenciju u Camp Davidu radi svečanog potpisivanja sporazuma. Razlog je bio vrlo prozaičan – pogibija jednog jedinog američkog vojnika u terorističkom napadu talibana na objekt afganistanskih sigurnosnih snaga u Kabulu, iako su američki vojnici i ranije ginuli tijekom spomenutih pregovora. Pravi razlog propasti zapravo su unutar-američki politički odnosi i činjenica da su demokrati iskoristili obilježavanje tragične obljetnice terorističkih napada na SAD 11. rujna i posebno emocionalno stanje nacije vezano uz taj datum, koji se, slučajno ili ne gotovo pa poklopio s finaliziranjem sporazuma iz Dohe. Trump je odmah „udaren“ sa svih strana – oporbe i njezinih utjecajnih medija – te je na kraju sporazum odbio i proglasio ništavnim, a talibane ponovo uvrstio u spisak terorističkih organizacija i zaprijetio njihovim „potpunim uništenjem“  (opširnije o tome pisali smo u našoj analizi pod linkom  https://www.geopolitika.news/analize/zoran-meter-razlozi-propasti-americko-talibanskog-sporazuma-uoci-kaosa-u-perzijskom-zaljevu/).

Međutim dnevno-politička retorika je jedno a stvarni geopolitički interesi zemlje nešto sasvim drugo i na njih ne mogu utjecati niti emocije narodnih masa niti dnevno-politička razračunavanja vladajućih i oporbenih političara. A ključni američki stratezi, koje u ovom trenutku politički utjelovljuje Donald Trump, dobro znaju kako se na afganistanskom tlu ne može riješiti ama baš ništa bez talibana koji trenutačno nadziru više od polovice teritorija. Oni se nerijetko koriste nasilnim i terorističkim metodama prema svojim protivnicima sa strane vlade u Kabulu koje nazivaju „izdajnicima“ i „slugama okupatora“ kojima pak smatraju sve strane vojne postrojbe u Afganistanu. Međutim, talibani isto tako imaju i veliki utjecaj u stanovništvu, ali uživaju i široku potporu Pakistana kojemu služe za buduće osiguranje njegovih interesa u Afganistanu kao i za suprostavljanje interesima njemu suparničke susjedne Indije. A sve su to ključni čimbenici koje se mora uzimati u obzir pri pokušaju iznalaženja političkog riješenja za tu zemlju.

Upravo zbog njih smo i odmah nakon Trumpovog naglog odbacivanja već postignutog sporazuma pretpostavili kako će nova oštra protutalibanska retorika američke administracije biti kratkoga vijeka, o čemu svjedoče i slijedeće informacije:



U pakistanskom glavnom gradu Islamabadu 3. listopada održan je neslužbeni sastanak između Trumpovog posebnog izaslanika za Afganistan Zalmaya Khalilzada (koji je predvodio i pregovore u Dohi) i delegacije afganistanskih talibana radi „uspostave povjerenja“ (info: Reuters). Tom su se prilikom talibanski predstavnici susreli i s pakistanskim šefom diplomacije i tako još jednom potvrdili blisku vezu Islamabada s najjačom i najutjecajnijom vojnom grupacijom na afganistanskom tlu. Naime i Amerikanci i talibani načelno su spremni za pregovore i postizanje međusobnog sporazuma, naravno svatko iz svojih razloga. Jer da nije tako čemu bi uopće i došlo do najnovije „uspostave povjerenja“, pa makar se ono stjecalo i u poluslužbenim ili neslužbenim kontaktima kakvima su nazvani ovi u Islamabadu? Obje su strane pritom svjesne kako čitav proces mora biti temeljen na postupnom povlačenju američkih i NATO snaga, a što je bio i važan dio Trumpove predizborne kampanje 2016. g. vezano uz njegove vanjskopolitičke poteze. Jer ukoliko sporazuma ne bude talibani najavljuju nastavak rata unedogled i „novi kaos“ za Amerikance, kako su se njihovi predstavnici izrazili nakon Trumpovog spomenutog iznenadnog odbijanja teškom mukom postignutog načelnog sporazuma u Dohi. Podsjetimo, u njemu su se talibani odrekli znatnog dijela svojih metoda u postizanju političkih ciljeva.

Čitava talibanska vanjskopolitička ideologija temlji se na sintagmi da će čim završi strana okupacija prestati i vojni sukobi u Afganistanu. To je identično i stavu Pakistana. Zbog toga si Talibani sada jednostavno ne mogu dozvoliti još jednu kapitulaciju pred SAD-om (čime se djelomično smatrao spomenuti nacrt sporazuma iz Dohe). S druge strane u Washingtonu postoji nesumnjiva želja za američkim izvlačenjem iz gotovo 20-ogodišnje vojne avanture u afganistanskom glibu, kojoj se kraj još uvijek ne nazire. Osim što je taj rat vrlo skup on je i izrazito nepopularan u sveukupnoj američkoj javnosti. Dakle, postupno smanjenje američkih i drugih stranih vojnih snaga temelj je za postizanje bilo kakvog političkog sporazuma na relaciji SAD-talibani i sada, kao što je to bilo i u 9 održanih pregovaračkih krugova u Dohi.

Ovdje je također važno naglasiti kako niti Islamabad ne može dozvoliti kapitulaciju svojih interesa u susjednom Afganistanu zbog važnih sigurnosnih i geopolitičkih razloga, pričemu su mu upravo talibani i najveće jamstvo i najveći oslonac za njihovo ostvarenje. Zato Islamabad čvrsto zadržava potrebnu razinu kontrole nad tim radikalnim islamističkim pokretom. To najbolje demonstrira i činjenica da su se novi američko-talibanski kontakti održali upravo pod njegovim nadzorom – u Islamabadu.

I ovoga puta Trumpov glavni pregovarač Zalmay Khalilzad inzistira na postupnom povlačenju američkih vojnika u tandemu s prekidom vatre s talibanske strane. Ali takva logika ne zadovoljava niti talibane niti Pakistan, koji u konačnici traže potpuno povlačenje stranih vojski i nastavak borbe do ostvarenja toga cilja. Drugim riječima, oni su za dogovor o smanjenju američkih vojnika i pokretanje dijaloga s vladom u Kabulu ali uz nastavak borbe na terenu protiv vladinih snaga do eventualnog postizanja sporazuma o inkorporiranju talibanskih predstavnika u vladu i državne institucije. Jer, uprotivnom, dugotrajno primirje, bez konkretnih rokova za ostvarenje političkih benefita po talibanski pokret, po talibane bi bilo kontraproduktivno tj. štetno. Vlada u Kabulu bi jednostavno otezala s političkim promjenama i reformama, a paralelno jačala svoje vojne i sigurnosne potencijale i utjecaj u društvu.

Zato se može pretpostaviti kako će se nasilje na afganistanskom terenu nastaviti, a da će se paralelno s njim nastaviti i američko-talibanski pregovori s ciljem mogućeg pronalaska riješenja, kako je to nedavno bilo u Dohi i do kojeg će prije ili kasnije morati doći.

I NATO spreman podržati obnovu pregovora s talibanima

A da je sporazum s talibanima dio jedne puno šire politike i da to nikako nije Trumpov osobni „hir“ potvrđuje i vijest kako je NATO savez spreman poduprijeti obnovu pregovora s afganistanskim talibanima. To je na nedavnom otvaranju zasjedanja Parlamentarne skupštine te vojno-političke organizacije u Londonu izjavio njezin glavni tajnik Jens Stoltenberg, kazavši kako od talibana očekuje obustavu vatre i jamstvo za uspostavu mira, a ne jačanje nasilja.

Sve ovo skupa, neovisno što do postizanja nekog stvarnog i čvrstog sporazuma s talibanima može proći više ili manje vremena, ipak znači veliki pomak u samom pristupu iznalaženja modaliteta rješavanja višedesetljetnog afganistanskog problema. Jer do ne tako davno talibane se s američke strane nitko nije niti usuđivao nazivati mogućim dijaloškim partnerima i stranom u sporazumu, već isključivo teroristima s kojima nema razgovora i koje je nužno izbrisati s lica zemlje. A pojam „teroristi“ u praksi je vrlo rastezljiv – već prema potrebama.

Zaključak:

Donald Trump je na predsjedničkim izborima 2016. g. u SAD-u pobijedio, između ostaloga, i zato jer je najavljivao završetak američkih „beskonačnih ratova“, a prije svega onaj u Afganistanu. Za takvu vanjsku politiku on ima potporu velikog dijela američkih birača. Međutim, u tim nastojanjima Trump je suočen s tzv. dubokom državom tj. brojnim interesnim i lobijskim organizacijama unutar obje glavne političke stranke, državnim strukturama (između ostalog, možda i ponajviše u samom Pentagonu) i izvan njih, koje se a priori protive završetku američkih „beskonačnih ratova“ od kojih imaju itekako velike financijske koristi, a nikakve ili vrlo male stvarne geopolitičke benefite koji bi se ogledali u američkim potpunim vojnim pobjedama i uspostavi punog nadzora nad samim terenom na kojima se takve vojne operacije odvijaju, a do čega u pravilu nikada ne dolazi. Možda i najbolji primjer Trumpove nemoći da promijeni takvo stanje (barem za sada), je nedavna odluka o povlačenju Amerikanaca iz Sirije, nakon koje su u Bijelu kuću na razgovor s njim stigla dvojica predstavnika tzv. duboke države, jedan general i jedan političar (imena za sada nisu važna), i koji su ga uvjerili u nužnost američke zaštite sirijskih naftnih nalazišta od pada u ruke terorista „Islamske države“, nakon čega je Trump promijenio prvotnu odluku i poslao 300-tinjak američkih vojnika iz Iraka na istok Sirije s ciljem obavljanja te misije. Osim toga, Amerikanci tamo počinju graditi i svoje dvije vojne baze. A upravo je potpuno povlačenje inače nevelikih američkih snaga iz Sirije trebala biti uvertira i matrica za povlačenje Amerikanaca iz Afganistana, a što su dobro znali „jastrebovi“ u washingtonskom establišmentu i što su na sve načine željeli i, očito uspjeli, spriječiti. Time je Trump de facto, usprkos svom protivljenju i potpuno oprečnom mišljenju postao član američkog „kluba“ pobornika „beskonačnih ratova“. Zbog toga će Trump u kampanji za iduće predsjedničke izbore teško moći ponovo koristiti u prvoj kampanji upotrebljeno, kod biračkog tijela popularno obećanje o povlačenju američkih vojnika iz beskorisnih ratnih sukoba diljem svijeta. Stoga će biti zanimljivo pratiti što će se događati i čime će rezultirati najnovije Trumpovo pregovaranje  s talibanima i zbog čega se ono, zapravo, uopće ponovo i pokreće.

Komentari

komentar

loading...

You may also like