Zoran Meter: Novi izazov SAD-u: RUSIJA OTVORENO PODUPIRE IRAN!

„Rukavica“ novog ruskog izazova Amerikancima ovoga je puta „bačena“ na jedan od glavnih vanjskopolitičkih ciljeva Trumpove administracije –Iran! Preciznije rečeno – zemlju, koju je Trump – nakon što ju je Obamina administracija nastojala, i poslje postignutog nuklearnog sporazuma postupno uspjevala usmjeravati prema suradnji nakon desetljeća međusobno potpuno pokidanih  odnosa – označio kao glavnog američkog neprijatelja u bliskoistočnoj regiji, uz veliku dozu izraelskog utjecaja na takvu odluku. Pri tom podsjećam kako su na vlasti u Teheranu već dugi niz godina tzv. reformisti na čelu s predsjednikom Hassanom Rouhanijem (s kojima se moglo i može lakše razgovarati), a ne konzervativci! U tome i leži sadašnji problem: ako Washington sada sponzorima terorizma proglašava „meku struju“ iranske politike, kojoj upravo zbog toga sada „za vratom puše“ „tvrda“ – konzervativna linija, optužujući vladajuće reformiste (koji su s Obamom i potpisali nuklearni sporazum) za lakovjernost i naivnost prema Washingtonu koji ih je izigrao, otvoreno kršeći međunarodne zakone i norme a na što su ih konzervativci upozoravli i suprostavljali se njegovu potpisivanju, koja je onda alternativa iranskim reformskim snagama? S kim to onda u budućnosti Washington želi i može pregovarati? Očito, pregovarati niti ne želi jer je na sceni najtvrđa američka vanjska politika općenito, ne samo prema Iranu, koja pregovore shvaća kao kombinaciju diplomacije i otvorene prijetnje uporabom sile ako se ne pokoriš američkim interesima.

A nakon što je Moskva već ranije Washingtonu „pomutila račune“ u Siriji, a odnedavno i u Venezueli (iako ta „priča“ još niti izdaleka nije završena, ali je činjenica, kako je nakon nedavnog neuspjelog vojnog udara tamošnje oporbe pod patronatom SAD-a vlada Nicolasa Madura preuzela inicijativu, o čemu svjedoči i nedavna vijest o uhićenju zamjenika predsjednika oporbenog Nacionalnog parlamenta, uz snažno protivljenje Washingtona. Pa ako ga vlasti i puste iz pritvora, jasno je kako Maduro, koji se do sada nije usuđivao poduzimati represivne mjere prema predvodnicima oporbenog pokreta, konkretnim potezima počinje „sondirati teren“ i iščitavati reakcije Washingtona, ali i svima davati do znanja kako se na njega još itekako mora računati), čini se kako kroz svoju otvorenu potporu Teheranu ona sada želi priskrbiti dodatne „jake karte“ za buduće trgovanje s Washingtonom, do kojeg će prije ili kasnije morati doći. Tako posljednjih dana pojedini analitičari najavljuju i mogućnost novog summita Putin-Trump nakon pozitivnih signala u njihovom nedavnom telefonskom razgovoru, kao i nakon održanog sastanka šefova diplomacija dviju zemalja Mikea Pompea i Sergeya Lavrova u Finskoj, i njihovog zakazanog novog susreta za 14. svibnja u Sočiju, kada bi Pompea mogao primiti i predsjednik Vladimir Putin.

Pa što se to, onda, u ozračju prvih pozitivnih signala u potpuno poremećenim američko-ruskim odnosima, u petak, 10. svibnja, neočekivano dogodilo?

Rusko Ministarstvo vanjskih poslova objavilo je kako Rusija s razumijevanjem gleda na iransku obustavu ispunjenja pojedinih obveza iz nuklearnog sporazuma i kako i dalje nastavlja suradnju s tom zemljom u sferi razvoja njezinog nuklearnog programa u civilne svrhe. Rusija, također, poziva na ubrzanje puštanja u opticaj (EU) platnog mehanizma „Instex“, za trgovanje s Iranom zaobilazeći američke sankcije. Podsjećamo, taj projekt, osmišljen za suprostavljanje američkim sankcijama, iza kojega stoje Njemačka, Francuska i Velika Britanija, pokrenut je nakon što je međunarodni bankovni platni sustav Swift popustio pod pritiscima Washingtona i Iranu zabranio pružanje svojih usluga u međubankovnom platnom prometu. Taj potez EU-trojca podržale su Rusija i Kina. Međutim, Bruxelles se, iako je još početkom ove godine bilo objavljeno o njegovoj potpunoj spremnosti za primjenu, još nije odlučio za njegovo pokretanje, vjerojatno ne želeći radikalizirati ionako složene odnose s Washingtonom. Ali prošloga su tjedna London, Berlin, Pariz i Bruxelles u zajedničkoj izjavi izrazili zabrinutost zbog neproduljenja američke 6-omjesečne dozvole za slobodan uvoz iranske nafte za njezine najveće uvoznice (tj. Washington od 2. svibnja uvodi potpunu zabranu uvoza iranske nafte, koja vrijedi za sve zemlje svijeta, iako to u praksi neće biti moguće u potpunosti osigurati, štoviše!), te najavile zadržavanje svojih financijskih i trgovinskih kanala s Teheranom, pozvavši Rusiju i Kinu da im se u tome pridruže!

Rusko MVP objavilo je slijedeće: „S razumijevanjem smo primili odluku Islamske Republike Iran o zaustavljanju ispunjenja dijela njegovih, dragovoljno usvojenih obveza iz Zajedničkog sveobuhvatnog plana djelovanja (dokument koji je dogovoren među potpisnicima Sporazuma o iranskom nuklearnom programu iz 2015.g. u okviru UN-a, i iz kojeg on  neposredno proizlazi, a odnosi se na obveze Irana i suprotne strane, prije svega SAD-a koje se moraju izvršavati uz nadzor Međunarodne agencije za atomsku energiju. SAD su Teheranu morale postupno ukidati sankcije, u zamjenu za njegovo pridržavanje preuzetih obveza). Rusko MVP dalje navodi: „Osuđujemo poteze SAD-a, koje su ne samo prije godinu dana izišle iz Sporazuma, a nakon toga demonstrativno i protivno rezoluciji UN-a broj 2231 uvele jednostrane sankcije protiv Irana, već i željele primijeniti mjere ekonomskog i političkog pritiska, kako bi ponukale i druge države na neprovedbu spomenute rezolucije i spriječile njihovu normalnu suradnju s Iranom.“ Istodobno je Moskva pozvala Iran na „suzdržanost od novih poteza o prekidu ispunjenja obveza u okviru Sporazuma“, a sve zemlje-potpisnice nuklearnog sporazuma pozvala je na „provedbu svojih obveza, … forsiranje realizacije projekata koji su u skladu sa sveobuhvatnim sporazumom, prije svega oko modernizacije reaktora u Araku“. „Nužno je kardinalno ubrzati primjenu posebnog mehanizma „Instex“ … za trgovanje s Iranom“, navodi rusko Ministarstvo. Rusija, također, i dalje namjerava sudjelovati u izgradnji (proširenju) iranske atomske centrale Bushehr (projekt „Bushehr 2“, oko čije su izgradnje dvije zemlje 2014.g. potpisale ugovor). Također se pozivaju sve zemlje „da ne prekidaju ekonomske veze s Iranom i nastave kupovati iranske proizvode, prije svega energente“.

Ovaj je ruski odgovor uslijedio nakon što je Washington prije nekoliko dana uveo nove sankcije, ovaj put protiv iranske metalurgije, ali i, na manje važno, nakon što je Pentagon, na zapovjed predsjednika Trumpa poslao nosač zrakoplova USS Abraham Lincoln prema Perzijskom zaljevu zbog „najnovijih iranskih ugroza i prijetnji američkim interesima“.





Utjecaj Izraela na politiku SAD-a prema Iranu

A koliko je, zapravo, velik, na početku spomenuti utjecaj Izraela na Trumpove protuiranske poteze, možda najbolje svjedoči vijest objavljena prošli tjedan u The Jerusalem Postu, prema kojoj je Izrael SAD-u prosljedio navedenu informaciju o „iranskoj uroti protiv američkih interesa u Perzijskom zaljevu“ ( JP se pozvao na američki medij Axios). U njoj se navodi kako je izraelska obavještajna služba Mossad tu informaciju uputila timu savjetnika američkog predsjednika za nacionalnu sigurnost Johna Boltona, a on je već 5. svibnja javno zaprijetio Iranu kako će se susresti s velikom američkom silom zbog napada na američke nacionalne interese u regiji, pri tom objavivši kako će američki nosač zrakoplova USS Abraham Lincoln biti upućen u Perzijski zaljev. Trump, očito, vjeruje Izraelu, koji uopće niti ne skriva svoje želje za američko-izraelskim zajedničkim vojnim obračunom s Iranom (po mogućnosti, uz aktivno sudjelovanje i Saudijske Arabije), štoviše, na to ih i potiče, pri čemu se izraelska vlada na takav vojni čin samostalno nikada ne bi odlučila. Kao što nije niti prijašnjih godina, poglavito u vrijeme konzervativnog i otovreno protuizraelski nastrojenog iranskog predsjednika Mahmuda Ahmadinedžada, nakon njegovog pokretanja razvoja iranskog nuklearnog programa, kada je napetost u izraelsko-iranskim odnosima također bila na vrhuncu. Izraelski državni vrh sada je jednostavno svjestan kako u Bijeloj kući sjedi administracija i grupa ljudi potpuno proizraelski orjentiranih, kakvih do sada u povijesti nikada nije bilo, niti će više ikada biti nakon što Trump jednom ode s vlasti. Zato se Izrael drži one – „ili sada ili nikada!“.

Pri tom Tel Aviv, u eventualnom ratu protiv Irana i posljedičnom općem regionalnom kaosu dobiva dvije stvari: prvo, na dugo vremena rješava se svog najvećeg regionalnog konkurenta – Irana; i drugo, nakon takvog rata, arapske zemlje, koje bi u njemu neposredno ili posredno sudjelovale, iz njega bi definitivno izišle oslabljene, iscrpljene i porušene, čime Izrael dobiva po sebe strateški i sigurnosno puno povoljnije okružje nego li je to sada, s uvijek, po pitanju Izraela nepredvidljivim arapskim zemljama bez obzira na njihove sada snošljive pa i korektne međusobne odnose, temeljene upravo na zajedničkoj protuiranskoj fronti (Saudijska Arabija, UAE, Egipat, Jordan…). Ali čak i da Izrael ne uspije „ugurati“ SAD i Arape u rat s Iranom, svojom politikom „sada ili nikada“ on ne gubi baš ništa, jer na terenu i dalje ostaje sve jednako, kao i do sada – Izrael i dalje ostaje pod sigurnim „kišobranom“ potpune američke zaštite. Zato je ovakva agresivna izraelska vanjska politika razumljiva, ali nije razumljiva ona američka, koja ju slijedi, jer Sjedinjene države nisu regionalna, već globalna sila. SAD ne mogu gledati isključivo na svoje uske regionalne interese (pa bili oni i bliskoistočni), već, ako žele zadržati dominantni globalni utjecaj moraju sagledavati puno širu sliku svijeta nego što to mora izrael kao lokalna sila. Jer vojno uništenje Irana možda i jest izraelski ili saudijski interes, ali nikako nije interes jedne Rusije, Kine, Indije, Turske i niza svjetskih zemlja (uključno i onih u EU) koje na ovaj ili onaj način surađuju s Teheranom. A kada je to tako Washington bi morao biti puno oprezniji u svojoj zaigranosti s Tel Avivom (ili Jeruzalemom, kako hoćete).





Za kraj možemo konstatirati slijedeće: pred nama su neizvjesni dani, tjedni i mjeseci, u kojima će se, nedvojbeno, odigravati važni politički, diplomatski, gospodarski, ali, moguće, i vojni događaji i scenariji. Kada je riječ o onim političko-diplomatskim, u prvom redu mislim na pokušaje reanimiranja iz mrtvila američko-ruskih kontakata iako nisam uvjeren da će oni rezultirati bilo kakvim značajnijim pomacima po pitanju riješenja pojedinih globalnih problema, iz jednostavnog razloga što su pogledi dviju strana na njih dijametralno suprotni. Pri tom se može se (ali uz veliko „možda“), govoriti o nekakvoj „trgovini“ njihovih interesa. Međutim ako ništa drugo, takvi kontakti doveli bi do sniženja napetosti i do usijanja dovedenog nepovjerenja pa i otvorenog neprijateljstva. Kada spominjem važne gospodarske događaje koji nas očekuju, prije svega mislim na mogući start totalnog, oštrog američko-kineskog trgovinskog rata koji će udariti na sve one koji na bilo koji način sudjeluju u globalnim ekonomskim procesima: I konačno, vojni scenariji, do kojih može i ne mora doći, sada su najbliži Venezueli, vrlo teško u Iranu, ali i u mnogim bliskoistočnim i srednjoazijskim prostorima, prije svega kroz jačanje radikalnih islamističkih organizacija, što je već vidljivo u Šri Lanki, muslimanskim stanovništvom naseljenom sjeverozapadu Indije gdje je tzv. Islamska država prije dva dana najavila osnivanje „Vilajeta Hind“, kao i u jučerašnjem napadu islamista na petozvjezdični hotel u strateški važnom pakistanskom gradu Gwadaru smještenom na obali Arapskog mora – velikoj i konačnoj odredišnoj  luci važnog kinesko-pakistanskog ekonomskog koridora, kao najbitnijoj sastavnici kineskog infrastrukturnog projekta „Jedan pojas-jedan put“. Ovi teroristički potezi znak su početka aktivne faze američko-kineskog obračuna, a što je već neka druga tema. Dakle, sve u svemu – očekuju nas vrlo vruća vremena!

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like