Zoran Meter: NOVI TRUMPOV PLAN ZA IZRAELSKO-PALESTINSKI SPORAZUM – KATASTROFA ZA ARAPE

Gradić Abu-Dis, jugo-istočno predgrađe Istočnog Jeruzalema, bit će proglašen glavnim gradom palestinske države, a Arapi će ga moći zvati „Istočnim Jeruzalemom“; u sastav Izraela praktički ulazi čitava zona C (polovica Zapadne obale  na kojoj se nalaze židovska naselja), a nova palestinska država ne bi imala ni puni suverenitet, kao ni nadzor nad svojim granicama. Novi američki plan, zapravo, predstavlja samo promjenu terminologije – sadašnja Palestinska samouprava promijenila bi ime u Država Palestina, dok su svi ostali „pripravci“  kozmetičkog karaktera.

Strasti prošlotjednih krvavih sukoba između palestinskih prosvjednika i izraelskih snaga sigurnosti na granici pojasa Gaze i Izraela (u kojima je poginulo više od 60 Palestinaca) još se nisu smirile, a iz SAD-a već pristiže nova inicijativa, koja će ih, sasvim je sigurno, još više rasplamsati. Radi se o konačnoj verziji novog plana američke administracije o mirnom riješenju izraelsko-palestinskog sukoba, koji bi sukobljenim stranama i javnosti trebao biti predstavljen u drugoj polovici mjeseca lipnja, nakon završetka muslimanskog svetog mjeseca ramazana. O tome su u subotu, 19. svibnja, izvjestili pojedini američki i izraelski mediji.

Nije nikakva tajna kako je, nakon što je američki predsjednik Donald Trump 6. prosinca prošle godine priznao Jeruzalem kao jedinstveni glavni grad izraelske države, Bijela kuća intenzivirala svoje aktivnosti usmjerene na izradbu novog sveobuhvatnog plana riješenja višedesetljetnog sukoba Izraelaca i Palestinaca vezanog uz uspostavu nezavisne palestinske države, nakon što je 1948. godine na prostoru Palestine formirana izraelska država, čija je opstojnost zajamčena rezolucijom 181 Vijeća sigurnosti. Tom se rezolucijom zahtjeva i osnivanje nezavisne palestinske države.

Postavlja se pitanje, s koje to pozicije Donald Trump sukobljenim stranama sada želi nametnuti upravo svoj plan riješenja ovog velikog problema, nakon što je svojom odlukom o Jeruzalemu Sjedinjene Države de facto samoisključio iz uloge predvodnika mirovnog procesa. Naime, Palestinska samouprava i njezin predsjednik Mahmut Abbas odmah su nakon toga izjavili kako SAD više ne mogu imati ulogu posrednika u pregovorima jer su one svoju stranu tom odlukom jasno izabrale. Kada se tome pridoda kako su glavni arhitekti novog Trumpovog plana njegov zet i savjetnik za bliskoistočnu politiku Jared Kushner, i Jason Greenblatt, posebni izaslanik predsjednika Trumpa za Bliski istok, koji su (što u ovom pitanju uopće nije nevažno) obojica židovske nacionalnosti i praktični ispovjedaoci židovske vjere, stvar po Palestince i Arape izgleda još gore. Njih su dvojica već počeli intenzivne razgovore s čelnicima najvažnijih arapskih zemalja, a nedavno je i novi američki državni tajnik Mike Pompeo boravio u Saudijskoj Arabiji, Izraelu i Jordanu, gdje je govorio i o potrebi novog riješenja za palestinsko pitanje.

S obzirom na spomenuti dvojac, kao glavne protagoniste novog plana, u startu se može reći kako će Arapi smatrati da on pogoduje izraelskim interesima. A da je to uistinu tako, vidjet ćemo i kroz pregled najvažnijih točaka tog plana koje su objavljene u medijima. Ostatak plana, naravno, bit će zagonetka po obje suprostavljene strane do trenutka njegove službene dostave. Evo najvažnijih elemenata novog Trumpovog plana:

  • Osnovat će se palestinska država s ograničenim suverenitetom, na polovici Zapadne obale i u pojasu Geze;
  • Izraelu će ostati vojni nadzor nad većim dijelom Zapadne obale, kao i nad graničnim prijelazima koji će palestinsku državu povezivati s drugim arapskim državama tj. Egiptom i Jordanom;
  • Jordanska dolina ući će u sastav suverenog teritorija Države Izrael;
  • Pojedini rubni kvartovi Istočnog Jeruzalema naseljeni Arapima, ali ne i sam Istočni Jeruzalem, prešli bi pod nadzor palestinske arapske države;
  • Brdo hrama s tamošnjom džamijom Al-Aksa bit će pod zajedničkim suverenitetom Izraela, Jordana i palestinske arapske države;
  • Gradić Abu-Dis, smješten u jugo-istočnom predgrađu Jeruzalema, bit će proglašen glavnim gradom palestinske arapske države (Arapi će ga moći nazvati „Istočnim Jeruzalemom“);
  • Pojas Gaze bit će dio palestinske arapske države pod uvjetom razoružanja Hamasa;
    Neće biti „prava na povratak“ na teritorij Države Izrael za palestinske izbjeglice (preciznije, njihove potomke). Bit će osnovano međunarodno tijelo koje će im dodijeliti kompenzacije;
  • Izrael će biti priznat od strane arapskih država i palestinske arapske države, kao nacionalne države palestinskog naroda.                                                                                                                                       Iz svih ovih elemenata je razvidno kako je novi plan vrlo blizak stavovima izraelskog premijera Benjamina Netanjahua i političkog vrha te zemlje. Jer radi se o uključenju u sastav Izraela praktički čitave zone C iz izraelsko-palestinskog sporazuma iz Osla iz 1993.g. (teritoriji Judeje i Samarije, žid., ili Zapadne obale, po palestinskoj terminologiji) na kojoj se nalaze židovska naselja i u kojima Židovi brojčano nadvisuju Arape. Izraelu također ostaje praktički čitav Jeruzalem, dok nova palestinska država ne bi imala niti puni suverenitet, niti nadzor nad svojim granicama. Gotovo pa se slobodno može zaključiti kako novi američki plan predstavlja samo promjenu terminologije – sadašnja Palestinska samouprava promijenila bi ime u Država Palestina, dok su svi ostali „dodatci“ isključivo kozmetičkog karaktera. Ne treba sumnjati kako će ovaj plan automatizmom biti odbačen od strane Palestinaca i njihovog političkog vodstva, ali i od čitavog arapskog i islamskog svijeta, a toga su, sasvim sigurno, svjesni i u Washingtonu i u Tel Avivu.

Zato se s pravom postavlja pitanje – što Trump i njegova administracija novim planom žele postići? Pokušat ću odgovoriti:





Prezentacijom plana nesumnjivo će se pogoršati američko-palestinski odnosi. Međutim, Washington, svjestan učinka svoje prethodne odluke o statusu Jeruzalema, s novim, nazvat ću ga „maksimalističkim planom“ (koji ostavlja prostora za ustupke) niti ne računa na kratkoročno vrijeme,  niti računa na Mahmuta Abbasa i sadašnje političko vodstvo Palestinske samouprave. Bijela kuća sada računa jedino na političke elite ključnih arapskih zemalja – Saudijske Arabije, Egipta, Jordana i UAE, koje bi trebale priznati kako u novom planu, iako je općenito negativan, postoje određeni elementi oko kojih bi se moglo razgovarati. U tom smislu, te bi zemlje trebale, prije svega u svojim državama, među palestinskim stanovništvom iznaći one pojedince ili udruge koje bi u perspektivi sjele za pregovarački stol s Izraelom, uz arapsko posredništvo (bez Mahmuta Abbasa). Dakle, i Saudijska Arabija i ostale arapske zemlje trebale bi odustati od inicijative za izradbu zajedničkog arapskog plana za utvrđivanje palestinskih stavova u budućim pregovorima s Izraelom, koja se proteklih godina odvija kroz tzv. Pariške konferencije, na koje nije pozivan Izrael. Tel Aviv je često kritizirao Parišku konferenciju zbog svog nesudjelovanja u njezinom radu, navodeći, kako mu Arapi rade iza leđa.

Washington računa kako njegov plan može poslužiti kao nova međunarodna platforma za koordinaciju izraelsko-palestinskih odnosa, na koju će, prije ili kasnije „sjesti“ i neki novi predstavnici Palestinaca, a također, i kao novi okvir za političko približavanje Izraela i arapskih država.

Saudijska Arabija (nema diplomatske odnose s Izraelom zbog nerješenog palestinskog pitanja) i bez tog plana već duže vrijeme aktivno radi na uspostavi, prije svega vojno-sigurnosne, a onda i gospodarske suradnje s izraelskom državom, usprkos imidžu glavne zaštitnice palestinskih interesa. A kako ih ona namjerava štititi Geopolitika News pisala je još 15. prosinca 2017. g. (http://geopolitika.news/analize/zoran-meter-izrael-zeli-s-arabiju-kao-posrednicu-u-pregovorima-s-palestincima-sto-ce-reci-turska/), kada sam u svojoj analizi, između ostalog, naveo i slijedeće: „A o kakvoj bi se „neutralnosti“ i „objektivnosti“ Saudijske Arabije moglo raditi u slučaju njezinog preuzimanja posredništva u izraelsko-palestinskim pregovorima, pokazuje i vijest, objavljena u New York Timesu prije cca mjesec dana, koja kaže, kako je u posjet Rijadu stigao palestinski čelnik Mahmud Abbas. On je, nakon razgovora s prijestolonasljednikom Muhammedom bin-Salmanom pokislo napustio Rijad, ostavši šokiran njegovim prijedlogom,  da predgrađe istočnog Jeruzalema – Abu Dis – postane glavni grad Palestine. Štoviše, u tom prijedlogu ni Zapadna obala i Gaza, kao glavnina teritorija buduće palestinske države, ne bi bili u potpunosti suvereni u odnosu na Tel Aviv“.





Priznanje Golanske visoravni izraelskim teritorijem?

Međutim, iz SAD-a ovih dana stižu i još neke čudne inicijative. Tako je u subotu, 19. srpnja, republikanski kongresmen Ronald DeSantis (iz savezne države Florida), prema navodima američkog medija The Washington Free Beacon, objavio, kako je prošli tjedan u Kongresu osobno podnio prijedlog zakona o američkom priznanju suvereniteta Izraela nad Golanskom visoravni.

Radi se o sirijskom teritoriju kojeg je okupirala izraelska vojska u Šestodnevnom ratu 1967.g. Većina sirijskog stanovništva nakon toga je pobjegla i napustila svoje domove, iselivši se, glavninom, u dubinu sirijskog teritorija, dok su na sjeveru okupirane Golanske visoravni u četiri sela ostali Druzi i u jednom Alaviti. U iseljene prostore gotovo istodobno je počelo i naseljavanje židovskog stanovništva. Izraelski parlament Knesset je 1981.g. donio „Zakon o Golanskoj visoravni“, čime ju je de facto proglasio dijelom svog teritorija. Njime je preostalim sirijskim stanovnicima dana mogućnost dobivanja izraelskog državljanstva, uz preduvjet otkazivanja od sirijskog; ili mogućnost zadržavanja sirijskog državljanstva i dobivanje statusa stalnog boravka u Izraelu, s nemogućnošću sudjelovanja u parlamentarnim izborima.  Najveći dio tamošnjih Druza pristao je na drugu ponuđenu varijantu, iako je posljednjih godina, kao posljedica rata u Siriji, primjetna tendencija njihovog odbacivanja sirijskog i prihvaćanja izraelskog državljanstva. Pri tom je zanimljiv podatak da su golanski Alaviti (pripadnici vladajućeg sloja sirijske države kojem pripada i  predsjednik Bashar Assad), nastanjeni u jedinom alavitskom selu Radžar, odmah po prvotnoj ponudi i prihvatili izraelsko državljanstvo.

Teško je vjerovati, s obzirom na međunarodno pravo koje Golansku visoravan smatra neotuđivim teritorijem sirijske države, kako će Kongres u ovom trenutku odobriti taj kontroverzni prijedlog zakona. Jer Sjedinjene Države potezima Trumpove administracije ionako imaju dovoljno problema s  ugledom u bliskoistočnom i ukupnom islamskom svijetu. Osim toga, Izrael de facto nadzire Golansku visoravan i formalno američko priznanje, koliko mu god bilo ugodno s obzirom na međunarodno-pravni spor kojim je zbog Golanske visoravni opterećen, u praksi nema nikakvo značenje. Na Golanu su koncentrirane dostatne izraelske vojne snage, koje bez problema mogu nadzirati sigurnosno stanje na jugu Sirije, u regijama Deraa i Quneitra, i po potrebi, kako to navodi izraelski vojni vrh, djelovati prema proiranskim postrojbama koje ugrožavaju izraelski teritorij.

Opasan zaborav složenosti američko-izraelskih odnosa

Međutim, u izrazito pozitivnom ozračju ukupnih američko-izraelskih odnosa nakon dolaska na čelo SAD-a Donalda Trumpa i njegovog tima, posve se zabravlja kako time nisu riješena ukupna proturječja koja opterećuju dvije zemlje.  Sadašnja razina strateškog partnerstva  ni u kom ih slučaju nije eliminirala, a u pojedinim segmentima proturječja su se i usložnila. U prvom redu to se odnosi na potpunu izraelsku ovisnost o ključnim američkim političkim figurama – u ovom slučaju Donaldu Trumpu i uskom krugu njegove administracije. To je itekako bilo vidljivo i na tako važnom događaju, kakav je bio prošlotjedno otvaranje američkog veleposlanstva u Jeruzalemu. Ono, o čemu su tada gotovo svi mediji šutjeli je činjenica, da osim predstavnika Bijele kuće i Republikanske stranke, nitko iz redova američke Demokratske stranke nije nazočio upriličenoj svečanosti. Time su jasno potvrđene temeljne razlike dviju dominantnih američkih stranaka po tom ali i mnoštvu drugih pitanja koja se tiču Izraela i njegove vanjske politike (dovoljno je podsjetiti na Obamino potpisivanje nuklearnog sporazuma s Iranom), kao i unutarnjeg stanja u samom Izraelu vezano uz modalitete riješenja palestinskog pitanja. Osim s Demokratskom strankom i unutarnjim građanskim nesuglasicama, izraelska vlada na čelu s Benjaminom Netanjahuom ima itekako dovoljno problema i sa suprotnim taborom židovske zajednice u SAD-u. Dovoljno je ukazati na primjer, kada je Židov po podrijetlu, bivši kandidat unutar Demokratske stranke za njezinog kandidata na prošlim predsjedničkim izborima Ben Sanders, prije nekoliko dana oštro kritizirao uporabu sile od strane Izraela protiv palestinskih demonstranata na granici pojasa Gaze, nazvavši je prekomjernom i nesrazmjernom. Na nepostojanje adekvatne izraelske politike oslanjanja na obje američke stranke ovih dana ukazuju i pojedini izraelski oporbeni političari, upozoravajući, kako Trump neće biti vječno na vlasti i da se poslije njega očekuje tzv. bipartisan issue, tj. potreba konsenzusa republikanaca i demokrata o politici prema Izraelu, kojeg sada nema.

Zoran Meter: IZRAEL ŽELI S. ARABIJU KAO POSREDNICU U PREGOVORIMA S PALESTINCIMA. ŠTO ĆE REĆI TURSKA?

 

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like