Zoran Meter o izjavi premijerke May, kako London ne želi sudjelovati u napadu na Siriju zbog manjka dokaza

Zanimljiva vijest stiže iz Velike Britanije. Tamošnji medij The Times piše kako za premijerku te zemlje Theresu May nije bilo dovoljno dokaza o kemijskom napadu u Siriji, a da bi se ona suglasila s prijedlogom američkog predsjednika Donalda Trumpa za britanskim sudjelovanjem u zajedničkom napadu na Siriju.

Times navodi, kako je Trump predlagao May izvođenje zajedničkog napada na vojsku Bashara Assada kao odgovor na navodno korištenje kemijskog oružja u gradu Dumi. Britanska premjerka je prijedlog odbila, pozvavši se na nužnost čekanja nedvojbenih dokaza. Navodi se, kako je na odluku premjerke May mogla utjecati vijest o skorom dolasku stručnjaka Organizacije za zaštitu kemijskog oružja u Siriju glede utvrđivanja stvarnih događaja.

Podsjećam, sinoć je Rusija u Vijeću sigurnosti UN-a vetom blokirala američki prijedlog rezolucije, a također, nije usvojen niti ruski prijedlog rezolucije, a oba su bila vezana uz metodologiju budućeg istraživanja uporabe kemijskog oružja.

Ovo „odbijanje poslušnosti“ britanske  strane američkom predsjedniku Trumpu  smatram svojevrsnim novim igrokazom. Jasno je kako su dvije zemlje najveći mogući saveznici, koji u kritičnim trenutcima uvjek stoje uz bok jedni drugima. Tako je bilo i nedavno, nakon optužbe britanske vlade da Rusija stoji iza kemijskog napada na bivšeg špijuna Skripala i njegovu kćer, gdje je Washington, odmah, ne čekajući rezultate istrage, donio odluku  o protjerivanju 60 ruskih diplomata iz ruskih diplomatsko-konzularnih predstavništava u SAD-u. Naravno kako Sjedinjenim Državama u vojnom smislu nije potrebna britanska niti bilo čija druga pomoć u ostvarivanju svojih zacrtanih planova ne samo oko najnovijih događaja u Siriji (glede njih Trump je, gotovo isti dan kada su došla izvješća o navodnoj uporabi kemijskog oružja od strane sirijske vojske, izjavio kako ne treba nikakva istraga jer je sve jasno. To je identično reakciji premijerke May po pitanju „afere Skripal“, u kojoj se, kako je rekla, radi o „velikoj vjerojatnosti“ ruske krivnje i „nepostojanju drugog logičnog zaključka“, što je tada također isključilo nužnost istrage prije donošenja proturuskih diplomatskih mjera i protjerivanja njihovih 23-oje diplomata iz te zemlje). SAD-u, kao najvećoj svjetskoj  vojnoj sili nikada nije nužna vojna pomoć u razračunavanjima  ovakvoga tipa, ali iz psiholoških razloga uvjek traži suučešće u operacijama barem jednog od ključnih NATO saveznika – bilo Velike Britanije, bilo Francuske. Upravo u ovom posljednjem i leži „ključ“ „dešifriranja“ spomenute, naizgled čudne odluke britanske premjerke. Naime, francuski predsjednik Emmanuel Macron već je ranije jasno izrazio potporu američkom napadu na Siriju jer je primjena kemijskog oružja „za Francusku potpuno neprihvatljiva“. Nikakve nove dokaze ne traži niti njemačka kancelarka Angela Merkel kojoj je još i jučer oko dokaza o uporabi kemijskog oružja u Siriji bilo „sve jasno“. Američki mediji jučer pišu kako se i njemačka fregata Hessen uputila prema Sredozemnom moru, gdje će se priključiti također jučer pokrenutoj grupaciji vojnih brodova na čelu s nosačem zrakoplova Harry S. Truman iz američke baze Norfolk prema Sredozemlju. To je za Trumpa i Pentagon i više nego dovoljna potpora svojih europskih saveznika za daljnje akcije u Siriji. Osim toga Washington na ovaj način želi demonstrirati i novo američko-europsko jedinstvo, koje se eto, ostvaruje čak i uvjetima kada jedan London „kalkulira“ oko vojne potpore SAD-u. Međutim, do pravog jedinstva još je dalek put. Naime, na trojnom sastanku održanom u Washingtonu između SAD-a, Velike Britanije i Francuske nikakva konačna odluka nije donesena. I Britanci i Francuzi još se ne žele izjasniti o svom formalnom priključenju američkoj vojnoj akciji. Oni čekaju konsenzus po tom pitanju od strane ostalih članica EU, koje bi pitanje o uporabi kemijskog oružja u Siriji službeno mogle postaviti na sastanku u Luxemburgu 16. travnja. Osim toga, nemali je broj onih političkih snaga u EU i Bruxellessu koje shvaćaju kako ih agresivna Trumpova politika gura ili u bezizlaznu situaciju sukoba s Rusijom ili u situaciju sukoba s Iranom i, zapravo, krahu Sporazuma o iranskom nuklearnom programu o kojem se Trump namjerava izjasniti krajem idućeg mjeseca, prethodno od EU tražeći pristanak na njegove izmjene ili će ga SAD jednostrano napustiti i iznova aktivirati „zamrznute“ sankcije prema Iranu. Podsjećamo kako EU želi ostaviti na snazi postojeći Sporazum (u tome je na istoj strani kao i Rusija i Kina – također supotpisnice tog međunarodnog Sporazuma) i nastaviti gospodarsku suradnju s Teheranom.

Ali ključna i jedina zabrinutost Pentagona, koja sada, na isteku Trumpovih 48 sati (završava s krajem današnjeg dana) do konačne objave američke odluke o potezima u Siriji ostaje na snazi, jest potpuna nepoznanica ruske vojne reakcije na pretpostavljeni američki napad. Upada u oči kako ruski predsjednik sve ove dane u javnosti šuti oko najnovijeg kritičnog stanja, koje, zapravo, sve više podsjeća na Kubansku krizu iz XX. stoljeća. On nije reagirao niti na prekjučerašnje prve oštre Trumpove napade na njega osobno. Tako je zadnja izjava koja ostaje „visiti u zraku“ glede bilo čijih mogućih napada na ruske ili sirijske snage još uvijek ona od zapovjednika ruskog Glavnog stožera Valerya Gerasimova od prije nekoliko tjedana, prema kojoj će ruska vojska uništavati bilo čije rakete i njihove nositelje u slučaju spomenutih napada. Ova najnovija šutnja ruskog političkog i vojnog vrha (objavljuju se izjave samo nižerangiranih ruskih političara ili analitičara) čini ruski odgovor potpuno nepredvidljivim, a nepredvidljivost suprotne strane je, kao što je poznato, najlošija moguća opcija za  odabir odluke koji će se vojni potezi povući.

SAD naprosto mora vojno reagirati nakon ovoliko „dima“ pokrenutog s njihove strane i izrečenih optužbi na račun Damaska i Moskve, ali i najnovijih, po Trumpa vrlo neugodnih unutarnjih problema i istražnih radnji jučer pokrenutih od FBI-a čak i u kabinetima njegovih suradnika u Bijeloj kući.

Međutim, znamo i to, kako je SAD od završetka Drugog svjetskog rata sve svoje ratove vodio isključivo s ipak, u najmanju ruku drugorazrednim zemljama, poput komunističke Koreje, komunističkog Sjevernog Vijetnama, Grenade ili arapskih vojski (bez obzira što je ona iračka naizgled bila vrlo respektabilna), Afganistana. Bez obzira što su se Amerikanci u pojedinim od tih ratova posredno i sukobljavali s ruskim tj. sovjetskim vojnim komponentama, poput zračnih borbi nad Vijetnamom s ruskim pilotima na strani sjeverno-vjetnamske vojske, ostaje činjenica kako nikada do sada američka vojska nije napala rusku i obratno. Jednostavno, potencijal rizika takvih operacija potpuno je neprihvatljiv po obje strane. To je i ono jedino što sada može djelovati umirujuće iako vanjska slika stanja oko Sirije djeluje gotovo pa apokaliptično. Nikada se Washington neće odlučiti na neposredni napad na ruske snage, bilo to u Siriji ili negdje drugdje. U Siriji Rusija ima stacionirane itekako ozbiljne snage: od onih zračnih, protuzračnih, moćnih obalnih protubrodskih sustava „Bastion“, bešumnih dizel-podmornica naoružanih krstarećim raketama „Kalibr“ i td. Zbog toga će američka odluka o ciljevima napada u Siriji, koliko to god čudno zvučilo u uvjetima sveopćeg prekida komunikacije između SAD-a i Rusije, isključivo ovisiti o, vjerujem, još uvjek postojećem kanalu između vojnih vrhova dviju država i ruskom (ne)pristanku na suglasnost američkog napada na sirijske snage i odabir njihovih ciljeva, intenzitet i vrijeme trajanja. Jer što bi se dogodilo da Rusi, primjerice potope neki američki razarač, da ne govorim nosač zrakoplova? Bi li Amerikanci krenuli u sveopći, totalni rat protiv Rusije? Sumnjam. Dakle, američki potezi moraju biti uravnoteženi jer sadrže i visoki reputacijski rizik, a uravnotežiti ih može isključivo pozadinski dogovor s Rusijom. Sve drugo izvan toga igrokaz je za svjetsku i domaću publiku. A ti američki napadi, ukoliko se Moskva odluči na „smirivanje stanja“ i dopusti ih, bili bi izvedeni isključivo po sirijskim zračnim bazama, njihovim zapovjednim središtima (nikako ne na sam Damask ili Assada osobno što bi rezultiralo neminovnim ratom), proiranskim šijtskim snagama i objektima, ali nikako prema ruskim bazama i zonama u kojima djeluju profesionalni ruski vojnici (baze Hmeymim, Tartus i sam Damask) ali niti onim čisto iranskim zbog rizika od vojnog odgovora te zemlje na američke snage u Perzijskom zaljevu. Sadašnja nastojanja Washingtona da u zračne napade na Siriju, osim europskih, privuče i najvažnije arapske zemlje ostaju bez odaziva i to je dugotrajan proces. Osim toga, dugotrajnu i opsežnu američku operaciju koja bi utjecala na stratešku promjenu vojnih odnosa na sirijskom tlu (koja je nemoguća bez široke uporabe kopnenih snaga) sprječava i američki zakon o oružanim snagama pa bi njegovo zaobilaženje Trumpu donjelo samo nove velike probleme kod kuće. Zato pretpostavljam kako nikakva američka odluka o vojnoj operaciji u Siriji neće biti donesena prije kraja ovog tjedna, do kada će se puno toga iskristalizirati i u širem,  političkom smislu.

Zoran Meter: SVIJET NA RUBU RATNE KATAKLIZME. RUSKI ZRAKOPLOVI NADLIJEĆU AMERIČKI RAZARAČ DONALD COOK

0 komentara

You may also like