Zoran Meter: O komentaru “The Timesa” da SAD moraju razbiti savezništvo Rusije i Kine

Mnoge „usijane glave“ u Londonu iznova prizivaju hladni rat, iako se najvećim dijelom njega ili ne sjećaju, ili u tom, najopasnijem razdoblju po pitanju čovjekove egzistencije na Zemlji nisu još bili niti rođeni. Ali to ih ne smeta da u svojim maštanjima, koja se, na žalost, sve više projiciraju u sferu stvarne politike, daju lekcije čak i svojim prekooceanskim saveznicima što i kako moraju činiti u uvjetima „novog hladnog rata“. Pritom, zasljepljeno, ne mogu ili ne žele uvidjeti svu opasnost i po samu Veliku Britaniju u slučaju izmicanja kontrole, jer ključne nadzorne poluge u tako postavljenim odnosima imaju dvije a ne jedna strana. Štoviše, u konkretnom slučaju, o kojemu će biti riječ u ovoj analizi, radi se čak o trima stranama, ako SAD-u (Zapadu) uz Rusiju pridodamo i Kinu. A vjerovati, kako će suprotna strana (u ovom slučaju Istok) uvijek ostati „racionalna“  i da se neće usuditi čvrsto odgovarati na političko-diplomatsko-vojne provokacije suprotne strane je potpuno iracionalno, poglavito u uvjetima ako je jedna od strana „stješnjena uza zid“ i odstupnice više nema. Upravo je to najvidljivije bio slučaj u ruskoj reakciji s ukrajinskim poluotokom Krimom nakon „majdanske“ revolucije u Kijevu u veljači 2014.g. Međutim, iz nekog razloga „usijane glave“ (na žalost, ne samo u Velikoj Britaniji) ne žele iščitavati odaslane signale suprotne strane i tvrdoglavo ustrajavaju na opasnoj politici jačanja pritisaka i napetosti, uljuljkanoj u privid svoje potpune sigurnosti i sveopće nadmoći, koje, međutim, u stvarnosti više nema, kao što nema niti čvrstih savezništava prema kojima su sve zemlje a priori spremne krenuti u rat do istrebljenja za nečije iracionalne „nacionalne“ interese.

A o kolikom se „sljepilu“ ovdje radi, jasno potvrđuje i članak, objavljen 19. siječnja u britanskom uglednom mediju The Times, kroz riječi starijeg znanstvenog savjetnika Hoover Institution u Stanfordu – Nialla Fergusona.
On navodi kako se u procesu hladnog rata ponekad formiraju čudni parovi, čije je odnose teško predskazati. Danas su to Vladimir Putin i Xi Jinping, tvrdi Ferguson u svojoj kolumni koju naslovljava riječima da Donald Trump mora razbiti takvo savezništvo. Prethodno daje analogičan primjer suradnje Josifa Staljina i Mao Tse-tunga i spominje Maov posjet Moskvi u prosincu 1949.g., kada je potonji dobio potporu koja je Kini tada „očajno trebala“. Mao je, navodno, zauzvrat morao uzeti učešće u Korejskom ratu „u interesu Staljina“. Međutim, njihovi su odnosi kasnije završili „razvodom“ i međusobnim otvorenim kritikama, da bi 1969.g. došlo i do sovjetsko-kineskog rata, navodi Ferguson.
Danas se, kaže on dalje, niti jedni svjetski lideri ne sastaju toliko često kao Putin i Jinping, ali su se u međuvremenu njihove uloge promijenile: sada je Kina div, a Rusija njezin zlobni mali partner, pričemu Jinping ostaje vijeran komunizmu, a Putin se vraća carizmu.

Ali neovisno o tome ovaj „novi par“ Ameriku i njezine saveznike sada brine još i više nego u vrijeme Staljina i Tse-tunga, a sada je glavna prijetnja kineska gospodarska snaga, tvrdi autor i navodi, kako „drugi hladni rat“ naših dana ima niz svojih posebnosti, značajno različitih od prvog. Prije svega u tijesnoj povezanosti SAD-a s Kinom u različitim sferama, pričemu su sadašnja nesuglasja samo zablude. Kao primejr navodi kako u SAD-u trenutačno studira 370 tisuća kineskih studenata.

Autor sažaljivo tvrdi kako je još jedna velika razlika, u odnosu na prošli hladni rat, u tome što „tradicionalni saveznici“ SAD-a sada više nisu tako spremni istupati protiv Pekinga u interesu Washingtona, pa iznosi primjer američkog „bojkota“ kineskog „Huawei“-a čemu se priključio samo manji broj zemalja, poput Australije, dok vlade Velike Britanije, Njemačke i drugih zemalja „majstorski manevriraju“ i udaljuju se od sukoba.

Ferguson navodi kako će nedavno potpisivanje „prve faze“ američko-kineskog trgovinskog sporazuma malo toga promijeniti. Opasna borba se vodi i za tokove svjetskog kapitala, a američka vlada željela bi skratiti investicije SAD-a u Kinu ali kineska vlada energično privlači zapadne banke i aktive. Autor pritom smatra kako je uloga Rusije u toj financijskoj bitci ipak „beznačajna“ i da Peking koristi pomoć Moskve za organiziranje „široke kampanje dezinformacija“ u društvenim mrežama Tajvana, koji se stalno susreće s prijetnjama Kine.



Niall Ferguson dalje, ni manje ni više nego navodi kako američki predsjednik Donald Trump i njegovi nasljednici „moraju ponovo usvojiti pouke diplomacije s kraja 20. stoljeća“ te podsjeća na tajni posjet tadašnjeg državnog tajnika Henrya Kissingera Pekingu prije 49 godina, koji je predstavljao novi temelj američko-kineskih odnosa. „To je bio ključni trenutak hladnog rata: raskol između Kine i Sovjetskog Saveza, kako bi se ujedinili Washington i Peking protiv Moskve“.

Zanimljiv je i prijedlog kojega Ferguson u svojoj kolumni nudi, kazavši, kako se „konačni cilj američke strategije 2020.-ih godina mora sastojati u tome“, da se razdvoji „Putina i Xija i Rusiju potakne u zapadnu konfiguraciju, kao jedini način za spas Rusije od gušenja razvijajuće Kine“. Analitičar The Timesa dalje kaže: „Donald i Vlad – niti jedni drugi odnosi nisu Trumpu donijeli veću količinu neprijatnosti. Ali hoće li oni nekada donijeti stratešku nagradu? Moguće, to je ključno pitanje drugog hladnog rata“, zaključuje Ferguson.

Iz ovog se Timesovog članka puno toga može iščitati. S jedne strane razvidna je nervoza i zabrinutost Zapada zbog ruskog strateškog odmaka na Istok, u „zagrljaj“ Kini, ali se izbjegava kazati kako ju je upravo taj isti Zapad tamo i gurnuo svojim nepromišljenim potezima, prije svega kroz pokretanje ukrajinske krize, pogrešno računajući da će se Rusija prestrašiti, povući i na kraju pristati na ključne vanjskopolitičke uvjete i globalne strategije Washingtona. Pritom je i laicima jasno kako se u ovom komentaru Fergusona ne radi ni o kakvoj zabrinutosti za sudbinu Rusije zbog njezinog predstojećeg „gušenja“ od strane velike i moćne Kine, već o činjenici da je strateško partnerstvo Moskve i Pekinga danas došlo do one točke nakon koje povrata na staro više nema, kao što nema niti mogućnosti za nasilno (političko, financijsko, sankcijsko, carinsko i kakvo sve ne, a da i ne spominjemo ono vojno) osiguranje buduće globalne dominacije Sjedinjenih Država i njezinih ključnih saveznika, u prvom redu Velike Britanije. To je vrijeme prošlo, pričemu Ferguson (ne)namjerno vuče povijesnu anologiju tipa Staljina i td. koja u sadašnjim vremenskim okvirima i realnim političkim okolnostima nema ama baš nikakvo zanačenje. Spomenutu Kisingerovu „šahovsku majstoriju“ u igri s Pekingom na račun treče strane, u konkretnom slučaju Moskve, danas lako razumiju i studenti nižih godina politoloških studija, a kako ne bi politički i analitički vrh Kine i Rusije. Radi se o klasičnoj politici iz doba antičkoga Rima „zavadi pa vladaj“, koja je, u ovom slučaju, definitivno stvar prošlosti jer i Moskva i Peking danas znaju nešto drugo: važnost geopolitičke forme „tronošca“ – triju globalnih sila, koje, kao i u fizici, predstavljaju najčvršću i najstabilniju moguću konstrukciju. Ravnoteža triju točaka, u praksi znači nedozvoljavanje bilo kojoj od triju velesila dobivanja presudne dominantne nadmoći nad ostalima, što je i najbolji temelj osiguranja svjetske stabilnosti, ma koliko ona danas izgledala kaotično. A kaotično izgleda upravo zato što se toj ravnoteži jedna od točaka (Washington) i dalje uporno opire.

U ovom slučaju SAD-u preostaje izbor: ili se zakopati u vlastite rovove, skupa sa svojim saveznicima, i dalje živjeti u neprijateljskim odnosima sa svojim glavnim konkurentima, ili težiti kompromisnom riješenju i iznalasku modaliteta međusobne koegzistencije i suradnje kroz područja koja su u interesu sviju strana. Prtom je Washingtonu, kao što u svom komentaru ispravno navodi i sam Ferguson,  teško računati na potpunu potporu svojih „tradicionalnih saveznika“ od kojih mnogi žele voditi i svoju vanjsku i gospodarsku politiku, a ne samo osiguravati američke interese, kako je to bilo do sada. A Fergusonovo traženje od Trumpa i njegovih nasljednika da Putina i Rusiju inkorporiraju u Zapadnu geopolitičku konfiguraciju sada je vrlo teško izvediva misija: Moskva se nakon raspada SSSR-a, kada je Rusija bila spremna za integraciju o kojoj priča Ferguson, u tom istom Zapadu beskonačno razočarala, shvativši kako joj on ne želi ništa dobro. A uspostava nekog novog povjerenja je vrlo dug proces i temelji se prije svega na praktičnim potezima a ne slatkorječivoj retorici. A da joj je Zapad tada želio dobro, danas bi svijet izgledao potpuno drukčije. Upravo je to je ona golema i nepopravljiva strateška pogreška i propuštena šansa Washingtona o kojima sam često pisao i govorio u pojedinim svojim analizama. Tada je, umjesto slavljeničke i omalovažavajuće retorike od strane hladnoratovskih pobjednika, bilo puno unosnije posrnuloj Rusiji pružiti iskrenu ruku pomirnicu, kako je to, primjerice, tek u glavnu fotelju Kremlja zasjeli Putin učinio predsjedniku Bushu odmah nakon velikih terorističkih napada na SAD 11. rujna 2001.g., nudeći mu potpunu rusku pomoć u „teškim trenucima kroz koja prolazi veliki Američki narod“. Ali opijenost hladnoratovskog pobjednika, najbolje vidljiva na tadašnjim washingtonskim balovima na kojima se slavodobitno ismijavalo američkog dugogodišnjeg globalnog i ideološkog protivnika jednostavno je bila prevelika. Upravo je na to, tih mjeseci, u samom Washingtonu mudro upozoravao i veliki njemački državnik Helmut Kohl, ali ga nitko nije želio slušati. A svijet, uistinu, nikada nije imao veću šansu postati boljim, ljepšim i sigurnijim mjestom za život, a sve to u vrijeme dok Kina još nije niti maštala postati globalnom velesilom.

Nagli raspad Sovjetskog carstva i istočnoga bloka prema mišljenjima mnogih povjesničara i analitičara bio je pravo čudo. Zato bih dodao: čuda se ne događaju dvaput, poglavito kada je riječ o primjeni iste recepture. U konkretnom slučaju – povratku politici hladnoga rata i politici „zavadi pa vladaj“. Stoga se iskreno nadam kako Trump ipak neće slušati savjete analitičara tipa Nialla Fergusona, već da će uspjeti iznaći one modalitete globalne suradnje koji su po svih prihvatljivi. Za sada mu to, na žalost, zbog različitih okolnosti i vrlo snažnih interesnih silnica unutar američkog establišmenta ipak ne polazi za rukom.

Komentari

komentar

loading...

You may also like