Zoran Meter: O komentaru “The Timesa” da SAD moraju razbiti savezništvo Rusije i Kine

Iz ovog se Timesovog članka puno toga može iščitati. S jedne strane razvidna je nervoza i zabrinutost Zapada zbog ruskog strateškog odmaka na Istok, u „zagrljaj“ Kini, ali se izbjegava kazati kako ju je upravo taj isti Zapad tamo i gurnuo svojim nepromišljenim potezima, prije svega kroz pokretanje ukrajinske krize, pogrešno računajući da će se Rusija prestrašiti, povući i na kraju pristati na ključne vanjskopolitičke uvjete i globalne strategije Washingtona. Pritom je i laicima jasno kako se u ovom komentaru Fergusona ne radi ni o kakvoj zabrinutosti za sudbinu Rusije zbog njezinog predstojećeg „gušenja“ od strane velike i moćne Kine, već o činjenici da je strateško partnerstvo Moskve i Pekinga danas došlo do one točke nakon koje povrata na staro više nema, kao što nema niti mogućnosti za nasilno (političko, financijsko, sankcijsko, carinsko i kakvo sve ne, a da i ne spominjemo ono vojno) osiguranje buduće globalne dominacije Sjedinjenih Država i njezinih ključnih saveznika, u prvom redu Velike Britanije. To je vrijeme prošlo, pričemu Ferguson (ne)namjerno vuče povijesnu anologiju tipa Staljina i td. koja u sadašnjim vremenskim okvirima i realnim političkim okolnostima nema ama baš nikakvo zanačenje. Spomenutu Kisingerovu „šahovsku majstoriju“ u igri s Pekingom na račun treče strane, u konkretnom slučaju Moskve, danas lako razumiju i studenti nižih godina politoloških studija, a kako ne bi politički i analitički vrh Kine i Rusije. Radi se o klasičnoj politici iz doba antičkoga Rima „zavadi pa vladaj“, koja je, u ovom slučaju, definitivno stvar prošlosti jer i Moskva i Peking danas znaju nešto drugo: važnost geopolitičke forme „tronošca“ – triju globalnih sila, koje, kao i u fizici, predstavljaju najčvršću i najstabilniju moguću konstrukciju. Ravnoteža triju točaka, u praksi znači nedozvoljavanje bilo kojoj od triju velesila dobivanja presudne dominantne nadmoći nad ostalima, što je i najbolji temelj osiguranja svjetske stabilnosti, ma koliko ona danas izgledala kaotično. A kaotično izgleda upravo zato što se toj ravnoteži jedna od točaka (Washington) i dalje uporno opire.

U ovom slučaju SAD-u preostaje izbor: ili se zakopati u vlastite rovove, skupa sa svojim saveznicima, i dalje živjeti u neprijateljskim odnosima sa svojim glavnim konkurentima, ili težiti kompromisnom riješenju i iznalasku modaliteta