Zoran Meter: Pentagon upozorava: Rusija i Turska su na rubu rata! Tko „trlja ruke“, a tko klizi u propast?

Glasnogovornik američkog Ministarstva obrane (Pentagon) Jonathan Rath Hoffman izjavio je sinoć,. 19. veljače, kako se Rusija i Turska nalaze na rubu oružanog sukoba u sirijskom Idlibu. Pritom je izrazio nadu kako do neposrednog sukoba i vojnih djelovanja između Rusije i Turske na sjevero-zapadu Sirije neće doći. „Vidimo kako su Rusi i Turci došli vrlo blizu širokog sukoba u toj regiji. Nadamo se kako će oni pronaći riješenje, koje će omogućiti izbjegavanje toga (scenarija, op. ZM.).

Zapravo, osim izraza američke zabrinutosti (o kojoj nešto više u nastavku teksta), iznova je izostala jasna i konkretna (vojna) potpora Washingtona svojoj ključnoj NATO saveznici u slučaju da ona zarati s Rusijom. Naravno da to nije moguće i da SAD i NATO zbog turskih ambicija u Siriji ne žele ulaziti u rat s Rusima, koji ne bi značio ništa drugo nego svjetsku kataklizmu. Međutim, činjenica je i da Washington svoju ključnu NATO saveznicu niti ne obuzdava od daljnje radikalizacije odnosa s Rusijom (što bi sigurno mogao konkretnim i odlučnim upozorenjima). Štoviše, on „podgrijava“ upravo takav razvoj stanja, izjavama, poput one prekjučerašnje Trumpove, kako Sjedinjene Dražave podupiru turske stavove oko nužnosti i načina za postizanje stabilizacije stanja u Idlibu, kao i one, da osobno uvažava Erdogana kao „snažnog i oštrog“ državnika s kojim on ima dobre odnose.

Jasno je kako Sjedinjene Države u ovakvoj situaciji ništa niti ne moraju poduzimati. A zašto i bi? Washingtonu je sada jasno kako i bez njegovih poteza, koji bi samo značili dodatne visoke rizike u ionako vrlo lošim ukupnim američko-ruskim odnosima, od nekog budućeg rusko-turskog savezništva ili „otplovljavanja“ Turske u sferu ruskog utjecaja i ruskih nacionalnih interesa nema ništa. Osim toga, čak i eventualni vojni sukob između tih dviju država po Washington ne bi bio kraj svijeta. Štoviše, on bi, osim što bi iscrpio obje zemlje, posve sigurno značio i turski poraz a s njim i pad vladavine Recepa Tayyipa Erdogana kojeg u Washingtonu i Bruxellesu ionako već dugo iščekuju. Rusko-turski vojni sukob ne bi loše prihvatili niti u Izraelu (koji s Erdoganom ima gotovo hladnoratovske odnose i kojemu vojni ulazak Turske u dubinu sirijskog prostora nikako ne odgovara jer Turska nije Iran da se s njime, s američkom potporom na leđima, na sirijskom tlu obračunava kako i kada to hoće), ali niti u ključnim arapskim zaljevskim monarhijama: on bi, po njih, značio i propast turskih vanjskopolitičkih ambicija u nametanju svoga regionalnog političkog i vjerskog predvodništva na Bliskom istoku, za koje se Ankara sve do sada oslanjala na dvije ključne poluge, velike geopolitičke važnosti. Prvo, na svoj status najvažnije članice NATO saveza na njegovom južnom krilu (koja to više neće trebati biti ako SAD poslože karte u arapskom svijetu onako kako to one žele, kroz stvaranje nekog oblika „arapskog NATO-a“ koji će djelovati sukladno američkim interesima) zbog čega joj nitko ništa ne može. I drugo, zemlje koja ima tzv. situacijsko savezništvo i s Rusijom, pa i s Iranom po pitanju Sirije. A s tako snažnim i jedinstvenim „polugama u ruci“ nije se mogla podičiti niti jedna bliskoistočna država pa i puno šire od te regije.

Ali, očito,  svemu jednom dođe kraj. Erdogan, zbog svojih primarnih panislamističkih stavova (uz Katar Turska je još jedina bliskoistočna zemlja koja podupire panislamističku organizaciju „Muslimanska braća“) u kojima se on nastoji prikazati kao jedini stvarni zaštitnik muslimanskoga (i arapskoga) svijeta, jednostavno ne umije voditi dalekosežnu i „šahovsku“ vanjsku politiku zemlje kojoj je na čelu – Turske, i reagira emocionalno, nakon čega mu je teško odstupati. A upravo mu je spomenuti oslonac (NATO i Rusija) davao najbolje šanse za realizaciju ključnih turskih nacionalnih interesa (u Siriji ih je već ostavrio dobivši „zeleno svjetlo“ Moskve (nevoljko i Washingtona) za uspostavu pogranične sigurnosne zone za sprječavanje prodora kurdskih radikalnih elementa na turski teritorij i sprječavanje buduće uspostave neke njihove državotvorne tvorevine, što bi bila smrtna opasnost po Tursku, barem kako to predstavljaju u Ankari).

Ali ova „velika igra“ u i oko Idliba još je uvijek daleko od izbijanja rusko-turskog rata. Jer Erdoganu, koliko se to god često suprotno prikazuje, ipak nije strano niti odstupanje, kako od svojih izrečenih stavova tako i od postupaka na terenu. U tom bih smislu podsjetio na slijedeće: Erdogan, nakon što se kroz Astanske pregovaračke procese dogovorio s Moskvom i Teheranom oko uspostave četiriju zona deeskalacije na sirijskom tlu osjećao kao pobjednik, smatrajući kako to znači da će se te zone očuvati „vječno“ i kako će njihovi politički predstavnici (koji su bili na čelu tamošnjih radikalnih, međusobno nerjetko posve suprostavljenih i u vojnom smislu nekoordiniranih oružanih organizacija), biti uključeni u predstojeće pregovore o budućnosti Sirije. Kada je ta „vječnost“ (o kojoj, naravno, u sporazumu o njihovoj uspostavi nije bilo niti riječi, štoviše, jasno je naveden njihov privremeni karakter i uspostavlje s ciljem prestanka oružanih sukoba sa sirijskom vojskom) bila iscrpljena i kada su vladine snage krenule u čišćenje 3 od 4 zone deeskalacije (Deraa, uz granicu s Izraelom i Jordanom, istočno predgrađe Damaska i Istočna Guta) zbog postojanih mučkih napada na  sirijske gradove i civile iz tih zona, Erdogan je „krvavom diktatoru Assadu“ oštro prijetio turskom vojnom intervencijom zbog njegovog „nemilosrdnog ubijanja nedužnih civila“. Na kraju se Erdogan povukao i pomirio s neizbježnim.

Dakle, povlačenje nakon izrečenih gromkih i ratobornih izjava i prijetnji za Erdogana ipak nije nemoguća misija. Samo što u ovom sadašnjem slučaju, kada je u Turskoj proturuska medijska histerija nadvisila i onu protu-Assadovu, ostaje za vidjeti, ima li Erdogan više uopće prostora za kompromisni dogovor s Moskvom, koji, onda, zapravo znači i njegov odustanak od tih, na sav glas izricanih političkih zahtjeva i zadaća koje je stavio pred svoju vojsku s ciljem njihovog izvršenja (prije svega onih o nužnosti potpunog povlačenja sirijske vojske iz Idliba)? Pritom je nesumnjivo kako Erdogan nadzire sve turske ključne institucionalne i medijske resurse s kojima može neutralizirati eventualne protunapade unutarnje oporbe, bilo one s kranje desnice koja ga podupire u sadašnjem čvrstom proturuskom stavu, bilo one liberalne koja njegove sadašnje i prijašnje političke poteze smatra štetnim po turske nacionalne interese.





Zaključak:

Slobodno možemo zaključiti slijedeće: prvo, hoće li ili ne Turska zaratiti s Rusijom stvar je samo Erdoganove odluke, pričemu on već sada zna kako će, ukoliko se odluči za ratnu opciju to morati činiti samostalno, „jedan na jedan“, bez primarnog uključivanja NATO saveza na tursku stranu; drugo, ako se odluči „samo“ za napad na sirijsku vojsku u Idlibu (a ne i ruske zračne i druge snage), Rusija će, svejedno, kao što to već i sada čini, nastaviti sa zrakoplovnim uništavanjem islamističkih postrojbi i njihovih uporišta u Idlibu i djelu regije Aleppo, time uništavajući turske „proxy“ snage na terenu zbog čega će Ankara biti primorana neprestano ubacivati nemjerljivo veći broj turskih vojnika na bojišnice prema sirijskim snagama nego što je to sada slučaj. A to znači i povratak velikog broja turskih vojnika u Domovinu u mrtvačkim sanducima što nije ugodno pravdati pred turskom javnošću s obzirom da se rat odvija u drugoj zemlji (posve drugo je borba protiv kurdskih ekstremista na turskom tlu), a što je bilo vidljivo i nakon pogibije „svega“ 15-ak turskih vojnika posljednjih tjedana u Idlibu; treće, Moskva će, jednostavno, prekinuti svoj „tamponski klin“ kojim sada, sukladno sporazumu s Ankarom, razdvaja kurdske snage na jugu od turske sigurnosne zone na sjevero-istoku Sirije, čime će im omogućiti slobodno izvođenje i topničkih i gerilskih napada na tamo stacionirane turske postrojbe.

Dakle, Turskoj prijeti neposredni ulazak u veliki i ozbiljni vojni sukob u susjednoj državi, protiv njezine službene vojske i mimo svih rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a, što može dovesti do dobivanja „epiteta“ vojnog agresora (jer sirijsku se vojsku ipak ne može nazvati terorističkom organizacijom zbog koje, onda, eto  postoji nekakvo nepisano pravo na vojnu intervenciju – to se nisu usudile činiti niti SAD),  a čega je Ankara svih ovih godina uspješno bila lišena upravo zahvaljujući suradnji s Moskvom po sirijskom pitanju i zbog koje se, uostalom, postupno i vojno etablirala na sirijskom tlu. Turske neposredne vojne intervencije u bilo kakvom ograničenom vojnom obliku u Siriji nije bilo prije vojnog ulaska Rusije u tu zemlju 30. rujna 2015.g. na poziv službene  vlade u Damasku. Dakle, sve što je Ankara u Siriji do sada postigla u smislu svojih nacionalnih interesa rezultat je upornih i složenih pregovora s Moskvom (i Teheranom, u puno u manjem obliku).





I to su, ugrubo, svi najvažniji problemi s kojima se na terenu može susresti turska politika i turska vojska, a da, zapravo, niti ne zarati s Rusijom u pravom smislu te riječi. Naravno, ako bi sirijska vojska u takvom scenariju počela opasno gubiti svoje položaje, Rusija bi se i zbog svojih strateških i nacionalnih interesa, a ne manje važno i zbog teško stečenog ugleda u bliskoistočnoj regiji (dobivenog upravo odlučnim i konzistentnim vojnim i političkim potezima) u taj sukob morala aktivno uključiti jer se ugled teško stječe ali vrlo lako gubi – čak i samo jednim jedinim pogrešnim potezom. A aktivni ulazak Rusije u rat protiv Turske na strani sirijske vojske bila bi jedna posve druga priča, i njezina puno viša i opasnija dimenzija. Zato se jučerašnje upozorenje, pristiglo iz Kremlja kroz riječi Putinovog glasnogovornika Dmitrya Peskova kako bi turska vojna intervencija u Idlibu predstavljala najgori mogući scenarij, itekako ozbiljno mora shvatiti – i u Ankari i u Washingtonu i u Bruxellesu.

Pritom su u zabludi svi oni koji misle kako će prekidom rusko-turskog strateškog partnerstva ili kako ga se god nazivalo nastupiti katastrofa po ruske interese u regiji Bliskog i Srednjeg istoka. Moskva je, nedvojbeno, ulagala mnogo napora u razvoj svestranih bilateralnih odnosa s Ankarom. Međutim tu je važno naglasiti i slijedeće: Moskva je još od 2010. (do kada se čitavo jedno desetljeće, na razvalinama SSSR-a, mukotrpno uspostavljala konstrukcija za punu normalizaciju odnosa dvaju vječitih povijesnih antagonista), a poglavito nakon turskog obaranja ruskog zrakoplova u Siriji u studenom 2015. g. i posljedične velike krize njihovih odnosa, odustala od svojih prethodnih iluzija oko mogućeg stvaranja nekakve rusko-turske osovine ili velikog euro-azijskog strateškog savezništva dviju zemalja na njihovu zajedničku korist. Rusija se, zato, nakon normalizacije odnosa s Ankarom u ljeto 2016.g. okrenula razvoju pragmatičnih bilateralnih odnosa s Turskom na svim razinama, u segmentima u kojima obje strane imaju koristi, prije svega onim gospodarskim. U tu kategoriju, iako u sebi imaju i drukčije pa i geopolitičke konotacije, spada čak i prodaja ruskih protuzračnih sustava S-400 Turskoj u ljeto prošle godine, a što obje zemlje i dalje nastoje zadržati usprkos sadašnjoj krizi međusobnih odnosa.

Bez obzira na sve navedeno i dalje smatram kako do nikakvog naglog i opasnog zaoštravanja stanja u rusko-turskim odnosima neće doći prije summita Putin-Erdogan (do njega će prije ili kasnije, a bolje prije morati doći). A kao što sam već ranije rekao u jednoj od svojih prethodnih analiza, ruski predsjednik o čitavoj novonastaloj krizi oko Idliba i dalje zagonetno šuti, dok progovaraju svi ostali, pa čak i oni koji su od nje jako daleko: od ruskih nižerangiranih državnih službenika, preko Erdogana i turskih medija, pa do Trumpa, a od sinoć i samoga Pentagona. A kada progovori, Putin će itekako imati što reći i Erdoganu i svijetu. Zato i dalje vjerujem u pobjedu razuma, a ne emocija – što je Turskoj primarno u interesu.

Zoran Meter: Velika analiza: ŠTO OSTAJE OD RUSKO-TURSKOG „SAVEZNIŠTVA“?

Komentari

komentar

You may also like