Zoran Meter: „Pjesnici su čuđenje u svijetu“, a veliko-mađarska politika za hrvatsku vladu

I kada se već mađarska službena politika u opravdanju svojih provokativnih poteza prema Hrvatskoj poziva na svog pjesnika, dozvolite mi da se i ja poslužim tom istom metodom kako bih ukazao na nešto drugo – po Hrvatsku puno opasnije, a tiče se njenih političara. Tako poznati hrvatski pjesnik Anton Branko Šimić, koji je živio i djelovao početkom XX. stoljeća, u svojoj znametinoj pjesmi „Pjesnici su čuđenje u svijetu“, između ostaloga kaže: „Oni idu zemljom i njihove oči velike i nijeme rastu pored stvari“.

Ovih se dana mnogi u Hrvatskoj čude, kako to mađarska politika (nakon toliko puta ranijeg javnog poziranja njezinih najviših državnih dužnosnika ispred velikomađarskih geografskih karti) sada svojata i grad Rijeku, prizivajući nekakve „duhove prošlosti“ u vidu nostalgičarskih pjesničkih ili književničkih izričaja pojedinih, davno umrlih nacionalnih poeta i političara.

Službena Budimpešta, zaprvo, ovoga puta, na taj, po nju  „romantični“ način, aludira na činjenicu da je u određenom, kratkom tijeku povijesti, taj hrvatski grad bio pod mađarskom upravom, i kada ga je ugarski dio zajedničke Austro-ugarske monarhije koristio kao svoju pomorsku luku.

A kako je službena državna politika, za razliku od poetskih i literalnih ostvarenja koja imaju potpunu slobodu izražavanja osobnih misli i osjećaja, ozbiljna stvar, koja odlučuje o životima naroda i država, ekscesi takvoga tipa kakve smo vidjeli ovih dana ne mogu se nikako pravdati niti stavljati u kontekst umjetničkih izričaja. Upravo suprotno – s obzirom na njihovo učestalo ponavljanje treba jasno i glasno reći kako oni imaju posve druge ciljeve – posezanje za teritorijem susjedne, suverene države. Pa čak i da ih nemaju, oni su sasvim sigurno visoko-provokativnoga karaktera a samim time i nedobronamjerni kada je riječ o daljnjem razvoju bilateralnih i dobrosusjedskih odnosa između Republike Hrvatske i Republike Mađarske.

A za one koji možda još ne znaju o čemu je riječ, ukratko bih podsjetio što se to ovih dana dogodilo:




Viktor Orban, premijer Republike Mađarske, u subotu je u mjestu Satoraljaujhelyju svečano otkrio spomenik “Mađarske kalvarije“ vezano uz obilježavanje 100. godišnjice potpisivanja sporazuma u Trianonu kojim je mađarska izgubila dvije trećine svog teritorija kojega je imala u sastavu dvojne monarhije – Austro-ugarske, nestale s političke karte svijeta na vjetrometini i u vihoru Prvog svjetskog rata. Na istom je spomeniku prikazana Velika Mađarska, koja obuhvaća dijelove današnje Hrvatske, Srbije, Slovenije, Slovačke, Austrije, Rumunjske i Ukrajine, s navedenim 12 i pol tisuća gradova, sela i općina koje su do 1920. bile dio mađarskog dijela spomenute monarhije, neovisno o tome što u velikom dijelu oni nikada niti nisu imali mađarskoga stanovništva. Ali pravi skandal izbio je tek kada su mediji tijekom vikenda izvijestili kako na spomeniku stoji i natpis “Rijeka – mađarsko more“. Uslijedila je reakcija hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova na „neprimjeren natpis“ kojim se svojata hrvatski teritorij, na što je mađarsko veleposlanstvo u RH reagiralo tvrdnjom kako je spomenuti natpis nepravilno protumačen. On bi, navodno, trebao biti shvaćen kao sintagma „Rijeka – Na more Mađari“ jer se tu radi o citatu istoimenog novinskog članka iz 1846. g. autora Lajosa Kossutha, mađarskog političara i pjesnika, navodno napisanog s ciljem poticanja izgradnje željezničke pruge i opisa ljepote hrvatskog mora i primorja.

Problem nije u Mađarima, već u nama

Hrvatska državna vlast se niti unutar sebe ne može dogovoriti, radi li se u ovom slučaju o mađarskom „folkloru“ ili opasnoj i neprihvatljivoj provokaciji. Odnosno, zna li službena Budimpešta gdje su državne granice, ili su granice (hrvatskog strpljenja) već dobrano prijeđene? U ovom prvom (nazvat ću ga miroljubivi i po Mađare opravdavajući pristup) sada prednjači hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman, koji svoje stavove, kako se tu radi „samo“ o „povijesnim reminiscencijama“, poput nekog osnovnoškolca a ne iskusnog diplomate obrazlaže činjenicom kako je Mađarska stavila pograničnu žicu protiv migranata na ispravno mjesto, što eto svjedoči kako ona ipak zna gdje je državna granica. Ili svojom, još naivnijom tvrdnjom, kako svojatanja teritorija u Europskoj uniji “nisu zamisliva niti ih očekujemo“.

Slika 1: veliko-mađarski nostalgičari i na ovaj način rado prkazuju komadanje mađarskog teritorija iz doba nakon sloma Austro-ugarske

I dok se prva „reminiscencija“ oko migrantske žice još može shvatiti kao svojevrsna i učestala politička akrobacija s kojom se želi potvrditi ispravnost nekoga stava, ova druga tvrdnja ministra Grlić Radmana, koja se tiče EU i njezinih unutarnjih granica, potpuni je promašaj! U sadašnjem globalnom i europskom geopolitičkom kontekstu takva je izjava nedopustiva a u svojoj je biti i činjenično netočna – pa još prije samo 5 mjeseci Velika Britanija je napustila EU i time promjenila njezine granice. A što će biti s Katalonijom, Flandrijom i Valonijom, Južnim Tirolom, … – nitko u ovome trenutku sa sigurnošću ne može reći, s obzirom da su nacionalni pokreti prema nezavisnosti (za drugu je stranu to uvijek separatizam) teško zaustavljivi i o tome nas uči povijest).

S druge strane donedavni predsjednik Sabora Gordan Jandroković, čini se, pobornik je onog drugog – oštrijeg pristupa prema Budimpešti. On je, svakako,  bio puno bliži istini od Grlić Radmana kada je kazao, kako se, očito „taj folklor u Mađarskoj događa s vremena na vrijeme“. Oko tog mađarskog „folklora“ kazao je slijedeće: „Neprihvatljiv nam je, šalje poruku koju ne držimo doprinosom razvoja dobrosusjedskih odnosa. Uputili smo poruke mađarskoj strani da bi bilo dobro prestati koristiti takvu vrstu retorike”.

Pjesnici u službi politike

I kada se već mađarska službena politika u opravdanju svojih provokativnih poteza prema Hrvatskoj poziva na svog spomenutog pjesnika, dozvolite mi da se i ja tom istom metodom poslužim kako bih ukazao na nešto drugo – po Hrvatsku puno opasnije. Tako poznati hrvatski pjesnik Anton Branko Šimić, koji je živio i djelovao početkom XX. stoljeća, u svojoj znametinoj pjesmi „Pjesnici su čuđenje u svijetu“, između ostaloga kaže: „Oni idu zemljom i njihove oči velike i nijeme rastu pored stvari“.

A upravo na Šimićeve pjesnike danas itekako podsjeća zbunjena hrvatska vlada (i to ne samo ova) i isto takvi hrvatski političari.

I dok se hrvatska vlada čudi mađarskim pretenzijama na naš teritorij, želio bih naglasiti kako „čuđenje“, općenito, po bilo kojem problemu (osim tzv. više sile, poput potresa, epidemija i sl.) ne smije biti svojstvo ozbiljne vlade i ozbiljne države. One za sprječavanje neugodnih iznenađenja imaju sve potrebne resurse koje građani kroz državni proračun izdašno financiraju. Posve sigurno znam kako hrvatski obavještajno-sigurnosni aparat pravovremeno detektira, pravilno analizira i ispravno prosuđuje ekscese spomenutog i svakog drugog tipa koji za cilj imaju protuhrvatsku djelatnost s ove ili one pozicije. U tom kontekstu želim podsjetiti kako su i analitičari Geopolitika Newsa (Mario Stefanov, Jadranka Polović i ja osobno), kao neovisnog, stručnog portala, već odavno i u više navrata i sami detektirali i upozoravali na slične pojave i ekscese – kako s pozicija velikomađarske politike tako i s pozicija talijanskog iredentizma i terorističkih ugroza koje dolaze iz hrvatskog susjedstva. Štoviše, o svemu smo činili i stručne analize (vidi poveznicu ispod teksta). Dakle, političari su o svemu tome itekako mogli i morali znati a ne sada glumiti iznenađenja i javno pokazivati nesnalaženja pa i razmimoilaženja u pristupu načinima rješavanja tih i takvih problema.

I nakon ne tako davnih protuhrvatskih pojavnosti u toj istoj Rijeci, kada je talijanska iredenta na Guvernerovoj palači i na trsatskoj gradini izvjesila zastave Kraljevine Italije, aludirajući kako je Rijeka bila i opet treba biti talijanski grad, a policija tragala za izgrednicima (koji bi u ozbiljnoj zemlji morali već odavno biti evidentirani a ako se radi o stranim državljanima morao bi im biti zaprječen uklazak u zemlju), također smo kao portal reagirali.

Slika 2: talijanske iredentističke “reminiscencije”

Reagirali smo i na opetovane „folklorne“ izjave Antonia Tajanija, bivšeg talijanskog visokog dužnosnika u EU, kojima je otvoreno svojatao gotovo čitavo hrvatsko priobalje kao talijanski teritorij, i za koga je hrvatski premijer Plenković tada kazao kako Tajani to ne misli ozbiljno i da je on „njegov osobni prijatelj“.

Pa dajte, onda, svi vi u hrvatskoj državnoj politici, koji u svemu tome ne vidite ništa sporno, pozirajte pred kartama Velike Hrvatske ili podižite spomenike koji će podsjećati kako su Zemun, BiH i td. nekada bili u njezinu sastavu, ili svojatajte Trst govoreći kako je to slovenski a ne talijanski grad. Naravno da nećete jer je to ne bi bilo ispravno i jer znate kako bi to, odmah, opravdano izazvalo burne reakcije susjednih država, i da se državna politika na taj način ne vodi. Drugim riječima, ispada kako u hrvatskoj državnoj politici za onu drugu stranu postoji empatija kada se ona poigrava s hrvatskim dostojanstvom ali ne i suprotno.

Osobna prijateljstva s bilo kime nemaju i ne smiju imati nikakve veze kada je riječ o obnašanju državnih dužnosti. I Putin i Erdogan su osobni prijatelji ali u vođenju državne politike i jedan i drugi polaze isključivo s pozicija svojih nacionalnih interesa i nerjetko se u njima i ozbiljno sučeljavaju. Vjerovati da netko tvojoj zemlji neće nauditi iz razloga što ste vi s njim igrom slučaja prijtelj, nije odlika mudrih državnika.

Osobno shvaćam što imaju za cilj spomenuta Plenkovićeva i najnovija Grlić Radmanova izjava  (dobrosusjedstvo, „nedolijevanje ulja u vatru“ u ionako složenim unutar-regionalnim, europskim i globalnim odnosima, potreba za razvojem gospodarske suradnje i tome slično – što i treba biti zadaća svih političara). Međutim, u političkom radu i obnašanju državničkih funkcija, jednostavno, nekada dođu oni povijesni trenuci kada treba glasno reći „dosta“ i „udariti šakom po stolu“, neovisno što će o tome reći netko izvana. I tek se u takvim trenucima raspozanje, je li netko ili nije mudar i odlučan političar, a ne kroz bacanja ispraznih birokratskih fraza pa makar one bile i uhu ugodne. A takve su fraze (k tome uhu posve neugodne) svakako i one koje imaju za cilj branjenje tuđih prava na izricanje stavova koji prema Hrvatskoj ne iskazuju dovoljno ili ni malo poštovanja. Jer, uostalom, niti Viktor Orban niti (donedavno) Antonio Tajani (a bome niti Milorad Pupovac), nisu članovi mađarskih ili talijanskih folklornih društava pa da bi se njihove javno izrečene riječi mogle svoditi na folklor.

A hrvatska državna politika jednom bi zauvjek morala shvatiti ono što i svi drugi već odavno rade: nužnost primarne brige za provedbu politike hrvatskih državnih i nacionalnih interesa, a tek onda tzv. zajedničkih politika na razini euroatlantskih integracija kojih je Hrvatska članica. Tako rade baš sve zemlje EU. Pa iako svima njima (razumljivo s obzirom na snagu i veličinu) u tome ne ide uvijek jednako uspješno, posve je sigurno kako niti jedna od njih zbog provedbe zajedničkih politika i interesa ne radi protiv sebe.

Hrvatski političari konačno bi morali znati i kako neprestano „saginjanje“ i kod iskrenih i dobronamjernih partnera izaziva samo podsmjeh, a onima drugim, koji našoj zemlji ne žele dobro, samo daje dodatnu snagu za nastavak njihovih prljavih rabota i lakše iščekivanje možebitnih povoljnih povijesnih i geopolitičkih okolnosti za pokušaj njihove operacionalizacije. A za spoznaju toga i nije potrebna prevelika mudrost, pa je pravo pitanje, zapravo, zašto se s takvim ponašanjem, koje vrijeđa dostojanstvo Hrvatske i hrvatskog naroda, već jednom ne prekine?

Ekskluzivno: Zoran Meter: ZAMJENE TEZA O DRŽAVNOM TERORIZMU IZMEĐU BIH I RH

 

Komentari

komentar

loading...

You may also like