Zoran Meter: POČELO JE! IZRAELSKO-IRANSKI VOJNI SUKOB U SIRIJI

Tel Aviv je itekako svejstan svih rizika, a sasvim sigurno dobro pozna i američki vanjskopolitički pragmatizam i nepostojanje čvrstih jamstava (neovisno o sadašnjoj Trumpovoj protuiranskoj retorici) da će ga SAD u svemu i uvjek slijepo slijediti, a poglavito ne u „armagedonskim“ scenarijima pa makar Izrael i na njih bio spreman. Izraelu je sada dostatna kriza na Golanskoj visoravni, kao i nestabilnost u pojasu Gaze, Istočnoj obali i na granici s južnim Libanonom, pa mu otvoreni rat s Iranom nikako nije u interesu.

Počelo je! Tako bismo mogli okarakterizirati najnoviju eskalaciju odnosa između Izraela i Irana i njezin prijelaz iz faze visoke napetosti u fazu početka međusobnih vojnih napada i protunapada nižeg intenziteta, koji prijete kulminaciji tj. ulasku u fazu otvorenog oružanog sraza dviju bliskoistočnih država. Rano jutros, 10. svibnja, specijalna postrojba „Al-Quds“ iranskog Korpusa revolucionarne garde (njima zapovjeda poznati general Qassem Soleimani) izvršila je raketni napad na izraelske vojne objekte na Golanskoj visoravni, što predstavlja iranski protuodgovor na prethodni izraelski zračni napad na proiranske snage u Siriji u noći na 9. svibnja. Izraelski vojni izvori priopćili su kako je dio iranskih raketa uništen od strane izraelskog PRO sustava – tzv. čelične kupole, iz čega proizlazi kako je preostali dio raketa ipak pogodio zadane ciljeve (iako „žrtava i uništenja nema“). Iranski protuodgovor nije bio neočekivan jer je Teheran u posljednje vrijeme često jasno upozoravao kako će vojno odgovoriti na sve učestalije izraelske zračne napade na njegove snage i objekte u Siriji. Taj se odgovor svodi na akcije Teherana „tuđim rukama“ tj. preko libanonskog Hezbollaha i(ili) proiranskih postrojbi stacioniranih na sirijskom tlu, koje se bore na strani sirijskog predsjednika Bashara Assada.

Ali najprije podsjetimo na stanje koje je prethodilo jutrošnjem iranskom napadu na izraelske vojne objekte. Izraelske zračne snage su u noći, 9. svibnja,  u vremenu od 01:45 do 03:45 sati, izvršile snažni napad na Siriju, u kojem je sudjelovalo čak 28 zrakoplova F-15 i F-16, koji su lansirali 60-ak raketa, a Siriju je s izraelskog teritorija napalo i više od 10 taktičkih raketa. Gađani su pojedini vojni objekti kojima se koriste proiranske sanage u toj zemlji, kao i položaji sirijske PZO u zoni Damaska i na jugu zemlje – prema granici s Izraelom. Izraelska vlada napade je okarakterizirala kao odgovor na napad iranskih postrojbi u zoni Golanske visoravni.  Danas se na istu temu oglasilo i rusko Ministarstvo obrane. Ono je objavilo, kako su sirijski sustavi proturaketne obrane uspjeli uništiti više od polovice izraelskih raketa. Glasnogovornik izraelskog vojnog zapovjedništva Jonathan Conricus priopćio je kako se radi o jednoj od najvećih zračnih operacija posljednjih godina i „sigurno najvećoj protiv iranskih ciljeva“, a njezin zadatak bio je „prouzročiti dugoročnu štetu iranskom vojnom potencijalu u Siriji“. Pritom je Conricus izjavio kako su napadnuti oni objekti kojima se služi jedna od postrojbi iranskog Korpusa straže islamske revolucije.

Pri svemu ovom je važno naglasiti dva aspekta: napad izraelskih snaga prethodio je jučerašnjem odlasku izraelskog premijera Benjamina Netanjahua u Moskvu, službeno, zbog sudjelovanja na tradicionalnoj ruskoj vojnoj paradi povodom Dana pobjede; i drugo, napad je izvršen nedugo nakon Trumpove odluke o povlačenju SAD-a iz iranskog nuklearnog sporazuma koju je Izrael odmah pozdravio. Oba elementa jasno ukazuju kako je tajming napada odabran pažljivo i da demonstrira izraelsku odlučnost po pitanju protivljenja iranskom vojnom jačanju i aktivnosti Teherana na sirijskom tlu. Ali glavni cilj Netanjahuovog posjata Rusiji ipak nije bila vojna parada već njegov kasniji razgovor s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom o sirijskoj i široj bliskoistočnoj problematici. Prethodno se Putin sastao i s ruskim Vijećem sigurnosti gdje je s generalima raspravljao o netom ranije izvedenom izraelskom napadu. Indikativno je kako se Iran baš jutros po prvi put odlučio vojno odgovoriti po izraelskim vojnim ciljevima na njegovom teritoriju. Teško da Moskva s tim nije bila upoznata.

Novi izraelski protuodgovor

Nakon ranojutrošnjeg napada proiranskih snaga na Izrael je odgovorio vrlo brzo i napao desetke iranskih vojnih objekata u Siriji, koji pripadaju elitnoj postrojbi „Al-Ouds“, između ostalih i njezin Glavni stožer u Siriji, vojni kamp sjeverno od Damaska, skladišta oružja „Al-Qudsa“ na međunarodnoj zračnoj luci kraj Damaska, iranski lansirni sustavu iz kojeg su ispaljene rakete na Izrael i td. (info: glasnogovorništvo izraelske unutarnje vojske). Napadnuta je i sirijska PZO koja je gađala izraelske zrakopolove i rakete usprkos izraelskim upozorenjima da to ne čine, pri čemu su se svi izraelski zrakoplovi vratili u svoje baze. Američki obavještajni izvori priopćili su da su izraelski zrakoplovi djelovali iz libanonskog zračnog prostora radi minimaliziranja mogućih gubitaka.

Ovdje želim naglasiti kako sada uopće nije bitno očekivano, započeto, verbalno iransko-izraelsko prepucavanje o vojnim (ne)uspjesima jedne ili druge strane, kao i čitava ta javna predstava i demonstracija njihove odlučnosti. Važno je samo jedno: Iran je uistinu vojno odgovorio po izraelskom tlu na učestale izraelske napade u Siriji! I to je činjenica od koje se u buduće mora polaziti, kao od novog elementa u sirijskom sukobu kojeg su dvije strane, svaka na svoj način, aktivni sudionici. Dakle, osim svih dosadašnjih unutarsirijskih dubioza, od sada će se pozornost morati pridavati i izraelsko-iranskom sukobu na tlu te zemlje. Obje će strane taj sukob nastojati zadržati unutar sirijskog teritorija ali njegova eskalacija svejedno ne može biti isključena, poglavito ako imamo u vidu širu regionalnu i globalnu geopolitičku sliku i aktere koji u njoj danas vode glavnu riječ. Novonastalo stanje poglavito će predstavljati izazov za Rusiju čija važnost sukobom na relaciji Tel Aviv-Teheran izbija u prvi plan. Moskva će biti ona snaga koja će igrati glavnu ulogu  u kreiranju daljnjeg tijeka eskalacije njihovih odnosa zbog snažnog utjecaja na iransku politiku u Siriji (po Siriji, ali i borbi protiv bliskoistočnog terorizma  Moskva i Teheran imaju savezničke odnose), ali i važnog utjecaja na Izrael kada je u pitanju njegova vojna aktivnost u sirijskom zračnom prostoru.

Da se u svemu ovom radi o dobro osmišljenoj predstavi ukazuje i njezin operativni tajming: najprije je američki predsjednik Donald Trump „uranio“ sa svojom odlukom o sudbini iranskog nuklearnog sporazuma i umjesto najavljenog 12. svibnja, odluku o izlasku SAD-a iz njega obznanio 8. svibnja, uoči ruskog obilježavanja Dana pobjede i planiranog odlaska premijera Netanjahua u Moskvu, čime je taj, po Rusiju i ostali svijet veliki dan, „zasjenio“ problem s iranskim sporazumom u kojem je iznova u prvi plan svjetskih medija i politike izbio sam Trump. Svega nekoliko sati nakon Trumpove odluke, Izrael je pokrenuo najveći zračni napad na Siriju u posljednjih nekoliko godina i s takvim „teretom na leđima“  Netanjahu je otišao u posjet Putinu.  A Iran se slijedeće jutro odlučio na vojni odgovor po izraelskom teritoriju. Reklo bi se, previše važnih elemenata koncentrirano u vrlo maloj vremenskoj odrednici.

Netanjahu je dolaskom u Moskvu Putinu želio izraziti izraelski pijetet za  goleme ruske i sovjetske žrtve u Drugom svjetskom ratu i zahvaliti se Rusiji na nezaboravljanju holokausta (što se posljednjih godina često čini u pojedinim europskim zemljama, poput Francuske ali i ne samo nje). Ali Netanjahu je imao i jasan politički cilj posjeta – „omekšati“ ruski državni vrh i pozvati ga na vođenje više proizraelske politike po pitanju Sirije i u odnosima Rusije i Irana. Pa iako je Netanjahu na kraju razgovora s Putinom izrazio potpuno zadovoljstvo, nije sve onako kako bi se moglo činiti.  Izrael je sada vrlo zabrinut najavljenom ruskom modernizacijom sirijske protuzračne obrane tj. njezine ešalonizacije kroz opremanje suvremenim radarskim i PZO i PRO sustavima, kojima će se „zakrpati“ brojne „rupe“ u sirijskom zračnom prostoru kojima se vješto koriste izraelske i američke zračne snage. A što se tiče utjecaja Moskve na obustavljenje budućih iranskih zračnih napada  na Izrael, to je moguće jedino u slučaju da Izrael odustane od zračnih napada na proiranske snage na sirijskom tlu. U protivnom, Teheran će sigurno djelovati samostalno i Rusija ga u tome neće moći niti imati pravo obuzdavati.  Ali teško je vjerovati kako će Izrael s takvim napadima prestati, što potvrđuju i nedavne riječi njegovih najviših državnih i vojnih dužnosnika o tome, da je bolje djelovati preventivno nego kasnije, kada može biti puno bolnije i po sam Izrael. Iako može biti razumljiva, takva izraelska doktrina o preventivnom djelovanju nije u skladu s međunarodnim pravom (ali međunarodno pravo danas ionako sve manje vrijedi ili se upotrebljava selektivno i s pozicije jačeg, što samo ubrzava urušavanje posljeratnog međunarodnog poretka). A to, opet, znači, kako se i iranski raketni napadi iz Sirije na izraelsku vojsku i dalje mogu očekivati,  što opet može izazvati i izraelsku kopnenu operaciju duž granice sa Sirijom i Libanonom i dovesti do neposrednog sraza s iranskim, sirijskim i libanonskim snagama.

Amerikanci dalje od diplomatskih fraza neće ići

Međutim, ne idimo za sada tako daleko. Odlazak Netanjahua u Moskvu pred mogući „sveopći sukob“ s Iranom jasno ukazuje da takve opasnosti u stvarnosti i nije bilo jer bi premijer, kao šef države i vojske u tom slučaju ostao kod kuće. O tome svjedoče i američki obavještajni izvori koji govore o posve očekivanoj i ograničenoj  iranskoj vojnoj akciji po izraelskim vojnim objektima, koji su već duže bili najavljivani od strane Irana, a ta je zemlja u posljednje vrijeme i povećala izvoz svog oružja u Siriju. Ali Iran ipak nastoji izbjeći otvoreni  rat s Izraelom, a glavni mu je cilj očuvati i ojačati sirijsku vojsku i do kraja očistiti uporišta protu-Assadovih snaga  u središnjoj i južnoj Siriji. Nakon toga sirijska vojska i proiranske snage usmjerili bi se ne prema Izraelu, već prema regiji Idlib (gdje se odlučuje o saudijskom budućem utjecaju na Siriju) i istočno od rijeke Eufrat gdje su koncentrirane proameričke snage sirijskih Kurda unutar postrojbi SDF. Obje zadaće imaju kudikamo veći prioritet po Teheran nego ulazak u vojni sukob s Izraelom.

Također, niti Izraelu nije u interesu ući u veliki rat s Iranom i sada „poziva Iran na suzdržanost od napada“ (glasnogovornik izraelske vojske Jonathan Conricus). Ministar obrane Avigdor Lieberman izjavio je kako se nada da se neće nastaviti sukob s iranskim snagama u Siriji nakon noćne razmjene napada u četvrtak. Dakle, ovo može potvrditi tezu da se radi o velikom igrokazu koje su dvije strane pokazale svijetu, želeći mu predstaviti svaka svoju poziciju. Izrael  ima i dodatnih problema: američko povlačenje iz sporazuma s Iranom pokazalo je (ne)očekivano snažno protivljenje američkih saveznika takvom potezu i ostavilo je Trumpa u potpunoj izolaciji, što brine Tel Aviv. U pridobivanju potpore američkih saveznika nije pomogla niti prethodna Netanjahuova javna prezentacija s „dokazima“ o iranskom laganju glede njegove želje za proizvodnjom atomskih bombi, koja je izazvala podsmjeh međunarodne javnosti i u praksi ostala bez ikakvog učinka. Na nju se jedino pozvao Trump, spomenuvši je kao dodatni argument o ispravnosti njegove odluke o jednostranom povlačenju iz Sporazuma. Ukoliko se EU ne priključi američkim sankcijama protiv Irana (a sve je izglednije da će upravo tako i biti), u vodu pada i glavni izraelski cilj – sankcijsko kažnjavanje režima u Teheranu, slabljenje njegove vojne moći i njegov posljedični pad kroz izazivanje unutarnjih socijalnih i političkih nemira (a ne vanjskom vojnom intervencijom do koje sigurno neće doći ni od strane Izraela, niti Saudijske Arabije, a još manje SAD-a koji ne uspjeva izići na kraj i sa sve složenijom krizom u Afganistanu, te mu vojna avantura sa snažnim Iranom na njegovu tlu sigurno nije prioritet usprkos gromkim protuiranskim izjavama američkog državnog vrha). Učestalim provociranjem Irana kroz napade na njegove snage u Siriji, Izrael je želio još ranije potaknuti iranski vojni odgovor i na taj način „pokazati“ Europskoj uniji kolika opasnost prijeti od vlade u Teheranu i time je primorati na priklanjanje Trumpovom stavu prema Iranu i nuklearnom sporazumu.  Teheran je strpljivo čekao odluku Bruxellessa na Trumpov odustanak od Sporazuma i tek nakon što se uvjerio da je taj odgovor po Trumpa bio negativan odlučio je vojno djelovati po izraelskom teritoriju. Time je Teheran i Europskoj uniji jasno pokazao do čega može dovesti otkaz od Sporazuma s Iranom i da je potez Bruxellessa bio pravilan. Jer upravo Europi veliki bliskoistočni rat najmanje odgovara.

I suzdržanost Pentagona na najnoviju eskalaciju izraelsko-iranskih odnosa, ukoliko isključimo uobičajene fraze o“ punoj američkoj potpori pravu Izraela na samoobranu“, također jasno ukazuje na svu složenost stanja i po sam Izrael, jer ako fraze prevedemo na obični hrvatski jezik, vidljivo je kako se tu ustvari radi o diplomatskoj, a ne neposrednoj vojoj potpori. Američki obavještajni izvori također sumnjaju u uspjeh Netanjahuove diplomatske misije u Moskvi i savjetuju mu poboljšanje koordinacije svojih poteza u Siriji upravo s Moskvom. Radikalizacija sukoba Izraela i Irana može dovesti do opasne spirale uvlačenja u sukob i Libanona, a onda i Rusije i SAD-a čiji su koalicijski zrakoplovi gotovo identični izraelskim, a proiranske snage u Siriji također mogu napasti i američke vojnike u toj zemlji. Zato je uloga Rusije sada nezamjenjiva, smatra i bivši američki veleposlanik u Izraelu Daniel Shapiro. On je u četvrtak, 10. svibnja, u svojoj objavi na Twitteru napisao slijedeće: „Izrael treba silom odgovoriti na lansiranje iranskih raketa po Golanskoj visoravni. Ali ukoliko, pretpostavimo, niti jedna od strana još uvjek ne želi potpunu eskalaciju, njima treba pomoći u deeskalaciji. I postoji samo jedan logični kandidat – Rusija.“

Hoće li Izrael poslušati razum ili krenuti u opasnu avanturu s Iranom još je teško reći, ali nedvojbeno je kako je Tel Aviv itekako svejstan svih rizika i po samoga sebe, a sasvim sigurno dobro pozna i američki vanjskopolitički pragmatizam i nepostojanje čvrstih jamstava (neovisno o sadašnjoj Trumpovoj retorici) da će ga SAD u svemu i uvjek slijepo slijediti, a poglavito ne u „armagedonskim“ scenarijima pa makar Izrael i na takav rasplet  bio spreman. Izraelu je sada sasvim dostatna kriza na Golanskoj visoravni (koja ionako pravno nije njegov već sirijski teritorij), kao i nestabilnost u pojasu Gaze i Istočne obale, i na granici s jugom Libanona. S druge strane Washingtonu je povremeno izraelsko vojno „čačkanje“ po proiranskim snagama i sirijskoj vojsci sasvim dostatno da bi se usporile njihove očekivane operacije na jugu Sirije i istočno od Eufrata gdje SAD još treba vremena za jačanje protuasadovih snaga i formiranje od Damaska nezavisnog teritorija na istoku zemlje. SAD-u je to u ovakvim okolnostima sasvim dovoljno i za eventualne  radikalne izraelske avanture s Iranom sigurno nije zainteresiran, jer bi, u suprotnom, neminovno i sam u njih bio uvučen, uz potpuno neizvjesan krajnji ishod.

0 komentara

You may also like