Zoran Meter: POČETAK RADA KINESKE NAFTNE BURZE, KAO SIMBOL ULASKA U NOVI SVJETSKI POREDAK

U ponedjeljak, 26. ožujka, Kina je i službeno otvorila vlastitu međunarodnu burzu nafte na kojoj će se trgovati u juanima. Taj projekt, čija se najava prvi put pojavila još davne, 1993.godine i nad kojim su se podsmjehivali brojni zapadni mediji, predstavlja i formalni kraj monopola petrodolara u globalnoj naftnoj trgovini. Kina je, uz SAD, najveći svjetski uvoznik nafte (prošle godine je preuzela vodeću poziciju),  pa će ovaj potez kineske vlade biti itekako  snažan udarac petrodolaru, poglavito iz razloga što je, uz Saudijsku Arabiju  najveći svjetski izvoznik nafte Rusija (Rusija i Saudijska Arabija su i najveći izvoznici „crnog zlata“ u Kinu), već najavila spremnost za svojim sudjelovanjem na kineskoj naftnoj burzi. I ne samo ona.

Trgovanje naftnim fjučersima održavat će se na Šangajskoj međunarodnoj energetskoj burzi, a fjučers će imati naziv – INE. Šangajska burza je priopćila kako će se trgovati naftom iz luka u Omanu, Kataru, Jemenu, Iraku (terminal u gradu Basri), kao i iz Istočne Kine. Broj luka može biti modificiran s obzirom na tržišne uvjete. Isporučena nafta čuvat će se u 7 spremnika raspoređenih duž kineske obale, kao i u šangajskoj luci. Inozemni investitori mogu osnovati fond u stranoj valuti po tečaju na Kineskoj deviznoj burzi na dan provedbe trgovine.

Analitičari smatraju kako je vlastiti fjučers u juanima Kini potreban zbog nadzora formiranja cijena (ona ga do sada nije imala niti u minimalnim količinama) za taj ključni energetski resurs, čiji je ona i najveći svjetski uvoznik. Kineska vlada tvrdi kako na taj način želi osigurati stabilnost i omogućiti daljnje otvaranje svog financijskog tržišta na kojem će sada lakše upravljati rizicima za tvrtke koje posluju u sferi energetike (konkretno-nafte). Ovdje trebamo dodati i kako cijene nafte iznova streme prema maksimumu za ovu godinu zbog globalnih geopolitičkih kretanja i rizika, ali i zbog očekivanog smanjenja proizvodnje nafte u Venezueli. Tako se cijena nafte Brent popela na 71 dolar za barel, a to je najvećim dijelom rezultat izjave Saudijska Arabije, kako će članice OPEC-a i u 2019.g. nastaviti s ograničenjem vlastite proizvodnje

Već se u prvim minutama od pokretanja Šangajske burze barel nafte  prodavao po cijeni od 440,20 juana ili 69,71 dolar tj. praktički isto koliko i na burzama za naftu Brent u Londonu i WTI u New Yorku.

Ukoliko investitori budu zainteresirani za novi ugovor, on u perspektivi može postati orijentir za tržišta nafte, a juan može potisnuti dolar, mišljenja su ozbiljnih svjetskih financijskih stručnjaka. Tako Reuters citira utjecajnog analitičara švicarske banke UBS Haydena Briscoea, koji je izjavio, kako je puštanje u opticaj ugovora o kupovini nafte u juanima „najozbiljnija promjena na svjetskim financijskim tržištima. Možda se radi i o najozbiljnijoj promjeni u čitavoj povijesti financijskih tržišta“. Briscoe otvoreno kaže kako se sada status dolara, kao glavne svjetske valute, nalazi pod ugrozom.

Pa iako za ovako crne prognoze za dolar treba proći još prilično vremena, sve pretpostavke za upravo takav scenarij sada su i ostvarene. Jedna od njih je i spomenuto preuzimanje kineske uloge svjetskog lidera u uvozu nafte – prošle godine ona je uvozila 8,43 milijuna barela nafte dnevno zbog velike unutarnje  potražnje ali i nastavka osiguranja strateških rezervi. Posebnu zabrinutost zapadnih analitičara predstavlja činjenica da Peking aktivno veže isporuke nafte s Bliskog istoka uz novu Šangajsku burzu. Tako je u ponedjeljak Unipec, tvrtka-kćer kineskog državnog naftnog konglomerata Sinopec, sklopila ugovor o uvozu značajnih količina bliskoistočne nafte, povezavši cijenu isporuka s fjučersom u juanima na Šangajskoj energetskoj burzi. Vidljivo je kako je ugovor bio sklopljen s jednom od velikih zapadnih naftnih tvrtki, što samo potvrđuje kako Kina može naći i neočekivane saveznike u borbi za de-dolarizaciju u međunarodnoj trgovini. Pri tom Kini uopće nije nužna potpuna zamjena petrodolara za petrojuan kako bi nanijela ozbiljan udarac američkom financijskom sustavu i ograničila Trumpove mogućnosti za financiranje svojih ambicija pomoću „tiskanja novca“. Zbog golemog američkog duga i maksimalnog napora koji Washington ulaže u očuvanje postojećeg financijskog sustava, čak i mali potezi, kakvi su ovi početni koraci s kineskom naftnom burzom, po SAD mogu imati velike posljedice. Peking to već dugo zna i upravo se u toj činjenici temelji njegovo stalno odustajanje proteklih godina od uspostave vlastite naftne burze u ime očuvanja stabilnih gospodarskih odnosa sa Sjedinjenim Državama i pristupa velikom američkom tržištu. Međutim, čini se kako su Trumpove prošlogodišnje najave o protekcionističkim mjerama prema Kini samo ubrzale odluku Pekinga za otvaranjem naftne burze, a nedavna objava američkog vođe o početku trgovinskog rata s Kinom (kroz uvođenje carina i niza drugih protukineskih mjera koje su u pripremi), bila je vjerojatno i konačni „okidač“ za pokretanje najnovijeg kineskog financijskog projekta. Ovome, svakako, moramo pridodati i nedavnu analizu kreditne agencije Moody’s, kako upravo status dolara još uvjek osigurava određenu stabilnost i visoku razinu američkog kreditnog rejtinga. Ukoliko on postane nestabilan, posljedice će biti tragične.

Kina već ima iskustvo u plasiranju vlastitih fjučersa u sferi energetike i ruda. Ona je 2015.g. startala s trgovinom niklom i zlatom, a količinom obavljene trgovine premašili su trgovinu na europskim i američkim burzama.

Iz svega ovog možemo zaključiti slijedeće: sve pretpostavke za početak globalnog trgovinskog rata na relaciji Istok-Zapad su ostvarene: pokretanje američkih protekcionističkih mjera prema Kini i drugim „neposlušnim“ zemljama, uključno i onima iz EU; kineske najave oštrih odgovora ukoliko pregovori s američkom stranom koji se upravo vode u Washingtonu oko carinskih tarifa i drugih problema u njihovim trgovinskim odnosima ne urode plodom; upravo ostvarena kineska najava za preuzimanjem dijela globalne naftne trgovine što se utjecaja na formiranje cijena tiče u svoje ruke, slabljenje pozicije dolara koja će, neminovno, prije ili kasnije uslijediti; kao i još ranije uvedene oštre gospodarske i financijske sankcije Zapada protiv Rusije.

Zato je baš je sada, više nego ikada ranije, vidljivo kako su u svijetu upravo formirana tri glavna središta moći – SAD, Kina i Rusija (bez čijih se međusobnih dogovora ne može riješiti niti jedan međunarodni problem, niti jedna globalna politička ili vojna kriza, od Ukrajine, Bliskog istoka u cjelosti, do Korejskog poluotoka), a njima će se postupno priključivati i neke druge zemlje regionalnog karaktera: poput Indije i Brazila, a onda i Turske, Meksika, Irana, Saudijske Arabije i td. Sjedinjene Države i de facto su priznale postojanje višepolarnog svijeta odnosno gubitak svoje globalne dominacije kroz nedavno službeno pozicioniranje Rusije i Kine kao svojih najvećih strateških suparnika, unutar nove nacionalne i obrambene strategije te zemlje. Što se konkretne teme današnje analize tiče, spomenuta de-dolarizacija, makar još uvjek u svojim začetcima, kao i diversivikacija dominacije na globalnom naftnom tržištu, najbolji su primjeri cjelokupne dramatike prijelaza posljeratnog ustroja međunarodnih odnosa  u svoju slijedeću fazu – zbog važnosti i posljedica koje će ona po svijet imati možemo je slobodno nazvati i nova era.

Nedvojbena tendencija u smjeru ograničavanja međusobne trgovine, investicija, preuzimanja vlasničkih udjela tuđih tvrtki i td., kojoj upravo svjedočimo,  najbolji je pokazatelj skore podjele interesnih sfera, prije svega između Washingtona i Pekinga, kako bi se spriječili nekontrolirani incidenti i njihovo prerastanje u potencijalni apokaliptični scenariji kroz pokretanje međusobnih ratova.

Neovisno o tome, nova borba za globalnu dominaciju i dalje će se nastaviti. To je jednostavno prirodna zakonitost, postoji od kada je svijeta i vijeka i trajat će dugo, jer su sve sukobljene strane dovoljno snažne i imaju svoje adute kojima žele ostvariti pobjedu: jedne tehnološku supramaciju, druge demografsku dominaciju i ubrzani tehnološki razvoj, treće goleme prirodne resurse i bogatstva, a uz to, sve one imaju i snažne vojske koje mogu višestruko puta  uništiti čitavi svijet. Ta će borba završiti ili konačnom dominacijom jedne od sukobljenih strana koja će time „usisati“ onu drugu – slabiju, ili pak, sazrijevanjem ljudske svijesti do one razine, koja će omogućiti spoznaju nužnosti međusobne suradnje i zajedništva, bez vječno nazočne potrebe za dominacijom jednih nad drugima, kao temelja za istinski napredak čovječanstva. Napredak – koji nije moguć bez mira, stabilnosti i međusobnog uvažavanja.

Zoran Meter: Starta kineska međunarodna energetska burza: ZAPAD OLAKO IGNORIRA POJAVU „PETROJUANA“!

 

0 komentara

You may also like