Upravo je sada aktualna odluka saudijskog državnog tužitelja o smrtnoj kazni za saudijsku državljanku šijtskog smjera islama – Esru al-Ghamgam zbog njenog sudjelovanja u mirnim prosvjedima – što je prvi put da je nekoj ženi izrečena smrtna kazna (odrubljivanje glave). Sve to može dovesti do nove eksplozije na Bliskom istoku, slične onoj, kada je zbog odrubljivanja glave saudijskom šijtskom svećeniku zapaljeno veleposlanstvo te zemlje u Teheranu.
Pakistan je na nedavno održanim parlamentarnim izborima dobio novu vladu na čelu s premijerom Imranom Khanom, bivšim igračem kriketa i čelnikom stranke Pakistan Tehreek-e-Insaf (PTI). Premijer je već na samom startu svog mandata najavio nastavak suradnje s Iranom, uključno i one vojno-tehničke (Pakistan i Iran posljednjih nekoliko godina imaju vrlo bliske stavove u svezi stanja u Afganistanu), ali isto tako i najavio daljnji razvoj odnosa i sa Saudijskom Arabijom – iranskim najvećim regionalnim konkurentom. Odnosi s Rijadom zakomplicirali su se zbog pokrenute vojne intervencije arapske koalicije u Jemenu (krajnje nepopularne u Pakistanu) i odbijanja Islamabada da tamo pošalje svoju kopnenu vojsku, što je Rijad od njega tražio još na početku svoje jemenske avanture, iz koje on sada ne nazire kraj i što ga čini sve nervoznijim. S druge strane saudijski novac je golem, a financijske dotacije Rijada izdašne u zamjenu za odanost. A u Pakistanu je gospodarsko stanje, tradicionalno, daleko od idealnog, štoviše, i od onog zadovoljavajućeg, što se uvijek negativno odražava na unutarnje socijalne, a time i sigurnosne probleme.
Pakistan je jedna od najvažnijih država islamskog svijeta, druga po brojnosti stanovništva (poslije Indonezije), a prema popisu iz 2017.g. ta zemlja ima oko 213 milijuna stanovnika, što je svrstava na 5. mjesto u svijetu. Osim toga, on je i jedina islamska zemlja koja raspolaže atomskim naoružanjem. Istodobno, Pakistan, za razliku od Saudijske Arabije koja je snažno vezana uz Washington i više-manje aktivno provodi američke interese u bliskoistočnoj regiji, vodi prilično samostalnu vanjsku politiku, manevrirajući njome, već prema potrebi, povremenim otklonima od Zapada prema Istoku (SAD-Kina), a isto tako od Saudijske Arabije prema Iranu. Tako je, nakon što je desetljećima bio najvažniji američki srednjoazijski partner, Pakistan već dugi niz godina vrlo blizak, u stvarnosti strateški saveznik geografski mu nedaleke Kine, koja na pakistanskom teritoriju gradi velike infrastrukturne projekte (luku Gwadar na obali Indijskog oceana, u blizini granice s Iranom, i čitav niz suvremenih prometnica), ali i svoju vono-zrakoplvnu bazu pokraj grada Gwadara. Naime, Pakistan je jedna od ključnih država u sklopu golemog kineskog infrastrukturnog projekta „Jedan pojas-jedan put“, čiji važan krak prolazi i kroz tu zemlju: tzv. Kinesko-pakistanski ekonomski koridor (China-Pakistan Economic Corridor, CPEC).
Dakle, u novoposloženim geopolitičkim odnosima u svijetu i regiji Bliskog i Srednjeg istoka, s novoizabranom vladom u Islamabadu stvoreni su i novi uvjeti za početak borbe za što jači utjecaj na pakistansku vanjsku politiku između Teherana i Rijada.
U Saudijskoj Arabiji trenutačno živi više od 1,5 milijun Pakistanaca, a s druge strane Pakistan s Iranom ima granicu dugu gotovo 900 kilometara i njezina stabilnost je od prvorazredne važnosti za obje zemlje. Osim toga, čak 30% pakistanskog stanovništva čine šijti, što nikako nije zanemarivo. Iz tih je razloga potpuno razumljiva želja nove pakistanske vlade za nastavkom uravnotežene politike prema Teheranu i Rijadu.
Pakistanski premijer Khan želi da njegova zemlja igra „pozitivnu i konstruktivnu ulogu“ u odnosu na te dvije zemlje i vrlo je zainteresiran za smanjenje napetosti između Rijada i Teherana. Khan je početkom ove godine posjetio Saudijsku Arabiju, kao hodočasnik u najveće muslimansko svetište – Mekku. Pakistan i Saudijska Arabija uvijek su bili saveznici: obje zemlje surađivale su s američkom CIA-om u vrijeme sovjetske vojne intervencije u Afganistanu 1980.-ih godina; pakistanska vojska dislocirala je svoju brigadu u Saudijsku Arabiju za zaštitu kraljevske obitelji od unutarnjih i vanjskih ugroza; Saudijska Arabija Pakistanu je dostavljala gospodarsku pomoć. A upravo ovo posljednje moglo bi biti i najvažnije za premijera Imrana Khana zbog ozbiljnih ekonomskih problema u zemlji.
Međutim, kao što smo rekli u uvodu teksta, u posljednje četiri godine odnosi Islamabada i Rijada snažno su zahladili. Saudijski kralj Salman i njegov sin, prijestolonasljednik Muhammed bin-Salman pozvali su Islamabad da se priključi arapskoj koaliciji za intervenciju u Jemenu (kroz vojnu operaciju „Odlučujuća oluja“), u kojem se prije toga odvijao građanski rat i u kojem su šijtski pobunjenici huti odnosili pobjedu nad službenim vladinim snagama, zauzevši glavni grad Sanu i došavši do samih predgrađa najveće jemenske luke i drugog po veličini grada Adena. Inače šijti u Jemenu čine oko 45% stanovništva. Pakistan je Rijadov poziv odbio, što je ovog iznenadilo, ali mu i zadalo teškoće s obzirom na nedovoljan broj iskusnog vojnog kadra unutar saudijskih oružanih snaga, ali i zbog činjenice, da svoje kopnene snage u Jemen nije želio poslati niti Egipat, kao vojno najjača arapska zemlja, već je u njoj sudjelovao uglavnom sa svojim brodovljem. Ali Kairo se i s tako ograničenim snagama tiho izvukao iz jemenske intervencije, ne videći u njoj nikakav smisao niti interese po sebe, službeno se pravdajući (posve opravdano) vlastitim sigurnosnim problemima vezanih uz terorističke organizacije na Sinaju ali i dugogodišnji rat u susjednoj mu Libiji, kojemu se također ne nazire kraj. A oba ta elementa destabilizirajuće djeluju na egipatsku državu, zbog čega ona ništa ne prepušta slučaju.
Pakistanski premijer Khan pozvan je u posjet Rijadu. On je pitanje o eventualnom slanju pakistanskih vojnika na jemenske bojišnice postavio pred parlamentom, koji je jednoglasno odbacio takvu mogućnost. Khanova politička stranka (u prijevodu na hrvatski – „Pokret za pravdu“), koja se nalazila u oporbi, i prošle je godine, kada je Pakistan u Saudijsku Arabiju poslao kudikamo manje vojnih instruktora, ponovo glasala protiv slanja bilo kakvih pakistanskih vojnih postrojbi u Jemen. Štoviše, njegova je stranka glasovala i protiv sudjelovanja Pakistana u tzv. islamskoj koaliciji za borbu protiv terorizma, koju predvodi i sponzorira Saudijska Arabija. U toj je stranci najkritičnija prema Saudijskoj Arabiji završena studentica Londonske škole za ekonomiju i Sveučilišta u Kolumbiji Shireen Mazari – sadašnja ministrica za ljudska prava u novoj pakistanskoj vladi. Upravo ona snažno kritizira saudijsku vojnu kampanju u Jemenu i suprostavlja se jačanju suradnje Pakistana s tom, po pitanjnu ljudskih prava krajnje rigidnom zemljom. Štoviše, ministrica Mazari zalaže se i za dovršetak izgradnje plinovoda Iran-Pakistan i nastavak suradnje s Teheranom koja bi pomogla završetku sukoba u Afganistanu.
A da Pakistan neće činiti nikakav otklon od svoje stabilne politike prema susjednom i utjecajnom Iranu, neovisno o snažnim američkim pritiscima na tu zemlju nakon dolaska na vlast u Bijelu kuću Donalda Trumpa i njegove administracije, svjedoči i predstojeći posjet iranskog ministra vanjskih poslova Javada Zarifa Islamabadu. Istodobno, u Islamabad u posjet dolazi i američki državni tajnik Mike Pompeo, što samo svjedoči o tome, koliko se velike „igre“ vode oko Pakistana koji je ključna država Srednje Azije i čijih se usluga prerano odrekla prethodna američka administracija Baracka Obame, ali, koju je politiku nastavljala i Trumpova administracija, smanjivši Pakistanu godišnju vojnu pomoć za jednu trećinu. Novi pakistanski ministar vanjskih poslova Shah Mehmood Qureshi izjavio je kako je Zarifov posjet pozitivan znak.
Pakistanski državni vrh bio bi lud kada bi, u uvjetima neprijateljskih odnosa s Indijom na istoku i krajnje nestabilnim Afganistanom na sjeveru, sada zbog Rijada ili Washingtona krenuo u zaoštravanje politike i s Iranom na svojim zapadnim granicama. Ministar Qureshi jako dobro zna koliko su za njegovu zemlju važni odnosi i s Teheranom i sa Rijadom, nakon što su odnosi Pakistana i SAD-a spali na vrlo nisku razinu. Osim toga, brojna šijtska manjina u Pakistanu sigurno ne bi pozitivno gledala na drukčiji smijer pakistanske vanjske politike od onog zacrtanog. Ona itekako može stanje u toj zemlji učiniti eksplozivnim, a to Islamabadu sigurno nije u interesu. Osim toga Pakistan želi smanjiti napetost između Irana i Saudijske Arabije, smatrajući to pozitivnim, štoviše – ključnim za stabilizaciju ukupnog stanja u regiji. I sasvim je sigurno u pravu. Već dosadašnja razina raskola i neprijateljstva između sunita i šijta čini veliku sigurnosnu i humanitarnu štetu, koja se najbolje ogleda upravo u stanju u Jemenu.
U tom je smislu vrlo važno reći kako najveći utjecaj na daljnji razvoj stanja po liniji sukoba suniti-šijti ima Rijad. Upravo je sada aktualna odluka saudijskog državnog tužitelja o smrtnoj kazni za saudijsku državljanku šijtskog smjera islama – Esru al-Ghamgam (pogledaj link s videom http://m.digitaljournal.com/news/politics/female-activist-in-saudi-arabia-faces-death-penalty/article/529956), zbog njenog sudjelovanja u mirnim prosvjedima – što je prvi put da je nekoj ženi izrečena smrtna kazna (odrubljivanje glave).
To je vrlo opasna i provokativna situacija, koja će nesumnjivo dovesti do jačanja napetosti na Bliskom istoku, pa bi oslobađenje Esre mogao biti mudar potez saudijskog kralja Salmana. U suprotnom, na Bliskom istoku počet će nova oluja, slična onoj kada je Rijad oko novogodišnjih praznika 2017.g. pogubio utjecajnog saudijskog šijtskog svećenika, nakon čega je bilo demolirano i zapaljeno saudijsko veleposlanstvo u Teheranu. Taj je čin Rijad odmah iskoristio kao povod za poziv arapskim i islamskim državama za prekid diplomatskih i gospodarskih odnosa s Iranom. Pojedine od njih su ga i poslušale.
Zoran Meter: TRUMPOV „DIPLOMATSKI SKANDAL“ PRODUBIO KRIZU – PAKISTAN KLIZI U ZAGRLJAJ KINE
0 komentara