Zoran Meter: Postizborna Španjolska: UZDRMANI BIPARTIZAM I TRIJUMF KRAJNJE DESNICE!

Foto: El Pais. Juan Carlos Toro

Do sada vladajuća španjolska Socijalistička stranka (PSOE), nakon pobrojanih 99% glasova birača, pobijedila je na nedjeljnim, prijevremenim parlamentarnim izborima, osvojivši 123 od ukupno 350 zastupničkih mjesta u parlamentu. Izbori su raspisani nakon što premijer i čelnik socijalista Pedro Sánchez krajem prošle godine nije uspio dobiti potporu parlamenta za proračun zemlje u 2019. godini, što je pak bila posljedica gubitka potpore socijalistima od strane zastupnika katalonskih stranaka nakon referenduma o katalonskoj nezavisnosti, kojeg nije podržala niti Socijslistička stranka s kojom su do tada bili u koaliciji.

A najnovija pobjeda socijalista s osvojenih 29% glasova ustvari je pirova pobjeda, ukoliko se uzme u obzir da će im za daljnji ostanak na vlasti i formiranje vlade biti potrebno dobiti potporu 176 glasova u parlamentu. Iako bi Pedro Sánchez, koji sebe predstavlja glavnom alternativom španjolskoj krajnjoj desnici, teoretski mogao koalirati s dosadašnjim koalicijskim partnerom – ultralijevim Podemosom (osvojio 42 mjesta u budućem parlamentu), u tom bi mu slučaju bila potrebna potpora niza manjih stranaka, prije svih onih katalonskih koje to uvjetuju referendumom o nezavisnosti Katalonije, na što Sánchez, kao budući premijer, naravno, ne može pristati (iako se ranije zalagao za dijalog sa separatistima) čime je ta kombinacija isključena. Zato je najizgledniji budući koalicijski partner socijalista desno-centristička Narodna stranka (PP), koja je na nedjeljnim izborima prošla najlošije u svojoj povijesti, osvojivši svega 16,7% glasova birača tj. 66 mandata. Njezin čelnik Pablo Blanco, čestitajući socijalistima na pobjedi, već je najavio svoju spremnost za koaliranje i formiranje vlade. Takav bi scenarij, doduše, stvorio stabilnu koaliciju, ali bi nedvojbeno zahtjevao i čitavu masu kompromisa između dviju, ne tako davno – glavnih suprostavljenih političkih snaga u zemlji.

A njihova koalicija vjerojatna je i zbog još nečega: radi se o tzv. velikim sistemskim strankama, koje, kao potpuno „provjerene“, predstavljaju Španjolsku unutar Europske unije i njezinih struktura i institucija, pa je jasno kako će Bruxellesu njihovo koaliranje biti itekako prihvatljivo. Štoviše, ono bi, barem prema mišljenju ukorijenjenih liberalnih perjanica u EU, bio i dodatni poticaj sličnim strankama diljem ostalih članica pred nadolazeće izbore za Europski parlament u svibnju ove godine. A upravo na njima, tim liberalnim, okoštalim strukturama prijeti do sada najveća opasnost po njihove interese kroz očekivani porast utjecaja suverenističkih političkih snaga (koje oni namjerno svode pod zajednički nazivnik „populisti“ – aludirajući na nešto a priori negativno i opasno).

Međutim upravo na izborima u Španjolskoj, 28. travnja 2019. g., svoj je najveći, po mnogima i trijumfalni uspjeh polučila nova, krajnje desna stranka Vox – po prvi puta ušavši u španjolski parlament i zauzevši 5. mjesto s osvojenih 10% glasova birača, što joj može osigurati čak 24 mandata. Vox se zalaže za strogu protuimigrantsku politiku, ali i za ukidanje autonomija u Španjolskoj, pa je njegov čelnik Santiago Abascal pred tisućama svojih pristaša na trgu u Madridu, u nedjelju, nakon objave prvih rezultata, najavio kako će glas Voxa-a u parlamentu gromko zazvučiti i pri samoj primisli u tom najvišem državnom zakonodavnom tijelu o katalonskoj ili bilo čijoj drugoj nezavisnosti.  A ubrzani rast popularnosti te stranke samo je preslika sličnog trenda diljem EU, najviše izazvanog neobuzdanim priljevom imigranata s Bliskog istoka i Afrike, čemu je upravo Španjolska najviše izložena zbog svojih teritorijalnih enklava s druge strane Gibrltara, u Sjevernoj Africi, uz granicu s Marokom. Tu stranku obilježava i njezina borba protiv sveprisutne politike tolerancije prema svemu i svačemu, i protiv feminizma. Vox, tako, predlaže „100 mjera“ za Španjolsku, koje uključuju deportaciju ilegalnih migranata, izmjenu zakona protiv nasilja u obitelji, pooštravanje pravila oko izvođenja abortusa i zabranu regionalnih stranaka koje se zalažu za nezavisnost.

Potpuno je jasno kako je Vox odnio značajan dio tradicionalnih birača stranke desnog centra – Narodne stranke (PP), koja se, poput mnogih takvih stranaka diljem EU jednostavno stopila s idejama i nositeljima liberalne ideologije, postajući svjetonazorski potpuno neprepoznatljiva – predstavljajući samo drugu stranu iste medalje koju dijeli s lijevim i socijal-demokratskim strankama (sličnost s vladajućim bipartizmom posljednjih desetljeća u Hrvatskoj uopće nije slučajna!).

Santiago Abascal, čelnik Vox-a,  smatra kako će s jačanjem opasnosti od islamističkog ekstremizma njegova stranka postajati sve snažnija.  Jer ne radi se tu o iracionalnom strahu, već o stvarnoj, korjenitoj demografskoj promjeni koja može zahvatiti španjolsko društvo ali i čitav prostor Europe, i o svemu onome što to sa sobom donosi, uključno i pogoršanje ukupnog sigurnosnog stanja. I to je ono čega se sve više Španjolaca boji i što polako potiskuje negativna sjećanja iz doba Francove vladavine i posljedični prezir prema radikalnim desnim opcijama. Vox od prošle godine predlaže ujedinjenje svih stranačkih snaga s ciljem borbe protiv socijalističke vlade u Madridu. Ali ne samo ideolozi te stranke, već i pojedini politički predstavnici Narodne stranke (PP), još od ljeta govore kako se „ne smije dozvoliti poplava Španjolske milijunima Afrikanaca“ i da se o tome „mora govoriti, čak i ukoliko to zvuči politički nekorektno“ (Pablo Casado, PP). Takvi stavovi iz drugih političkih tabora samo dodatno populariziraju Vox, pa Santiago Abascal posve pravilno zaključuje: „Čim više ljudi o tome govori, tim više pozornosti i mi dobivamo.“ A Abascal se još krajem prošle godine nadao kako na izborima za državni parlament Vox može osvojiti „nekoliko glasova“. Međutim, kao što vidimo, na njegovu radost dobrano se prevario jer se nekoliko željenih mandata pretvorilo u njih čak 24.

Inače, zanimljiv je i Abascalov životopis: rodio se i odrastao u Baskiji – jednoj od španjolskih regija s najjače izraženim težnjama za neovisnošću (prisjetimo se terorističke organizacije ETA koja je tu nezavisnost nastojala izboriti krvavim metodama), iako su one posljednjih godina otupile pred širokom autonomijom koju su regiji dale središnje vlasti u Madridu. Upravo su ti krvavi događaji  u Baskiji i oblikovali politički habitus Santiaga Abascala i učinili ga oštrim protivnikom regionalnih separatističkih težnji.

Zaključak:

I za kraj, može se zaključiti slijedeće: stanje u Španjolskoj ostat će i dalje nestabilno, što je, zapravo proces, započet prošlogodišnjim  referendumom o nezvisnosti Katalonije kojeg središnja vlada u Madridu nije priznala, već ga je proglasila protuustavnim i protuzakonitim, a njegove organizatore uhitila i sudski procesuirala. O kontinuitetu nestabilnosti svjedoči i činjenica i da dosadašnji i vjerojatni budući premijer Sanchez nije mogao polučiti potporu za svoj prijedlog državnog proračuna, što je i isprovociralo nedjeljne izbore. Pa iako Španjolska nije doživjela sudbinu Finske, u kojoj je prije dva tjedna krajnja desnica osvojila drugo mjesto na parlamentarnim izborima, spomenuti veliki uspjeh još vrlo mlađahnog Vox-a (u političkom smislu dugovječnosti ta je stranka još u povojima)  svejedno je potpuno neočekivan i uistinu trijumfalan, tim više što u Španjolskoj, nakon sloma diktature Francisca Franca krajnje desne stranke desetljećima nisu uživale spomena vrijednu potproru građana. Španjolska se uvijek razlikovala od Europe i po tome što u njoj nije bilo euroskeptičnih i stranaka koje su se protivile migraciji, neovisno o tome što se stanovništvo te zemlje od 2000. do 2010. godine povećalo za čak 5 milijuna na račun ljudi rođenih izvan Španjolske, većinom u Latinskoj Americi,  jezično i kulturološki srodnom prostoru onom španjolskom, kao rezultat snažnog  kolonijalnog nasljeđa.

Međutim stanje se očito ubrzano mijenja, kao što se ubrzano mijenja i struktura imigranata, pa nije za neočekivati, ukoliko nakon skorih parlamentarnih izbora za Europski parlment dođe do nekih bitnih pa i tektonskih promjena (ali čak i suprotno – ukoliko i ne dođe do bitnijeg odmaka od dosadašnje imigrantske politike EU) – Vox nastavi trend svog ubrzanog rasta, čak i  do one razine koja može isprovocirati nove izbore nakon kojih je, onda, sve moguće. Naravno, u svemu ovome i dalje će se morati ozbiljno voditi računa i o snažnim separatističkim težnjama u toj zemlji, prije svega onima u Kataloniji koje nakon referenduma i represije od strane središnje vlade u Madridu prema njegovim organizatorima nisu utihnule, štoviše – možda su još i snažnije. Također, pozornost će se, svakako, treba usmjeriti i na šire geopolitičke aspekte najnovijih političkih trendova u Španjolskoj, o kojima više u nekoj od naših idućih analiza.

Zoran Meter: ŠPANJOLSKA KRAJNJA DESNICA SVE BLIŽE VLASTI

 

0 komentara

You may also like