Zoran Meter: POZADINA NAJVEĆEG TERORISTIČKOG NAPADA U EGIPATU, U KOJEM JE POGINULO 305 OSOBA

Stabilizacija regije i težnja za uspostavom nekog pravednog mira samo je iluzija, koja u trenutačnim geopolitičkim uvjetima, zapravo, mnogim međunarodnim silnicama niti nije u interesu. Sukobi na tom prostoru trajat će još barem idućih 20-ak godina, ukoliko se u međuvremenu na globalnoj sceni ne dogodi neki dramatični preokret.

Prilično paušalni komentari i analize unutar hrvatskih i regionalnih medija jednog od najkrvavijih terorističkih napada uopće, onog prošlotjednog na egipatskom Sinaju, od Geopolitika.News-a iziskuju potrebu za njegovom studioznom i profesionalnom analitičkom obradom. Jer taj napad (vjerojatno izvršen od strane t.o. „Islamska država“) na sufitsku džamiju u selu Al-Rawda na sjeveru Sinajskog poluotoka, prema službenim podacima odnio je čak 305 života, čime je postao najveći teroristički napad u Egiptu u njegovoj povijesti.

Odmah treba naglasiti kako su u posljednjih 11 mjeseci stanovnici toga naselja u više navrata primali upozorenja da bi mogli biti meta napada „Islamske države“ jer ispovjedaju sufitski islam, što džihadisti smatraju herezom (ISIL-ovci, kao i velika većina radikalnih sunitskih organizacija su salafiti). Dakle, izvršeni napad još jednom potvrđuje permanentnu ugrozu koja prijeti vjerskim manjinama u Egiptu od strane radikalnih islamističkih skupina i organizacija. Tu se u prvom redu misli na kršćane-kopte, a onda i na „otpadničke“ smjerove i učenja unutar islama.

Egipatska vojska stabilnost i sigurnost uspjeva održavati samo na jugu Sinaja, u zonama glavnih turističkih odredišta poput Sharm el-Sheika, kao i na zapadu poluotoka – zbog strateške važnost Sueskog kanala. Sve ostalo, a najviše sjeverni i središnji dio Sinaja, nadzire nedostatni broj egipatskih vojnih snaga, a stanovništvo je prilično radikalizirano i pod utjecajem je različitih izvanjskih čimbenika, poput npr. palestinskog Hamasa. Najveća sinajska radikalna i teroristička  organizacija svakako je „Ansar Bait al-Maqdis“, oružani ogranak „Islamske Države“. Njihovi borci uspjevali su u nekoliko navrata prodrijeti i na egipatsko-izraelsku granicu i vršiti terorističke napade u izraelskoj pograničnoj zoni s posljedičnim ljudskim žrtvama. Zato Tel Aviv s pozornošću prati zbivanja na Sinaju, jer se po prvi put susreće s takvom opasnošću po izraelski teritorij tj. napadima džihadista sa sinajskog teritorija. Izrael nedvojbeno nudi Egiptu potpunu vojnu i obavještajnu suradnju u borbi protiv islamističkog terorizma koji je istinska ugroza za opstojnost obiju zemalja, međutim, teško je vjerovati kako će službeni Kairo na to javno pristati. Tamošnja vlada je ionako već dugo izložena optužbama radikalnih islamskih organizacija, poput snažne „Muslimanske braće“, za suradnju s „cionističkim režimom“. A  u ovako složenim uvjetima, kakvi su danas u Egiptu ali i čitavoj regiji, Kairu dodatni argumenti u korist islamističkih stavova nikako ne bi išli u prilog. Dakle, Egipat je primoran na samostalnu borbu protiv džihadista, a formalno na onu unutar međunarodne protuterorističke koalicije ili one sazdane prije dvije godine od strane Rijada – islamske protuterorističke koalcije, sastavljene od 30-ak islamskih država (protu-šijtskog tona), pri čemu on u stvarnosti niti od jedne od njih nema ama baš nikakve koristi.

Nedugo nakon napada na sufitsku džamiju, na sjevernom i središnjem dijelu Sinaja počela je velika egipatska protuteroristička vojna i policijska operacija pod kodnim nazivom „Osveta za mučenike“, pokrenuta na zapovjed predsjednika zemlje Abdela Fattaha al-Sisija. U njoj sudjeluju vojne zračne snage, uključno i bespilotne letjelice (dronovi) i specijalne postrojbe policije. Prema dosadašnjim informacijama likvidirano je 15 džihadista koji su sudjelovali u napadu na džamiju, a vojska nastavlja napade na utvrde terorista. Pri tom treba naglasiti kako je brdovito-pustinjska konfiguracija tla Sinajskog poluotoka vrlo nepovoljna za izvođenje takvih složenih vojnih zadaća, a zapravo idealna za gerilska i teroristička djelovanja, s brojnim podzemnim tunelima i skrovištima koja je teško pronaći i uništiti. U takvim uvjetima vojna operacija u ovako kratko vrijeme ne može polučiti bilo kakve važnije rezultate u smislu konačnog riješenja složenog sigurnosnog stanja na Sinaju. Njezini rezultati sada će biti medijski preuveličavani u svrhu PR-a vladi u Kairu, koju ovakve i slične terorističke akcije s velikim brojem žrtava svakako destabiliziraju. Zato se nedvojbeno mogu očekivati i prve čistke unutar vojnih i sigurnosnih struktura, prije svega ministra unutarnjih poslova Magdy Abdela Ghaffara.

Tko stoji iza napada na Sinaju?





Napadnuta sufitska džamija jedna je od najvažnijih na sjeveru Sinaja, smještena na važnoj prometnici koja povezuje sjever poluotoka s njegovim srednjim i južnim dijelom, i u nju svaki petak hodočasti na stotine vjernika iz šire okolice. Pa iako do sada za teroristički napad službeno još  nitko nije preuzeo odgovornost, gotovo se sigurno može smatrati da je to djelo spomenute organizacije „Ansar Bait al-Maqdis“, koja se zaklela na vjernost „Islamskoj državi“, nakon čega je i promijenila naziv u „Vilajet Sinaj“. Pojedine analitičke verzije spominju i kako se za nadzor nad Sinajom, odnosno njegovim glavnim plemenskim-beduinskim klanovima, vodi prikrivena borba između egipatskog MUP-a i egipatske (protu)obavještajne službe, na čelu s H. Fauzijem koji želi postići kompromis s Hamasom. Fauzi u svojoj politici po Sinaju ima osobnu potporu predsjednika Al-Sisija, što, zapravo, znači i poraz njegovog suparnika – ministra unutarnjih poslova. Međutim, suparništvo dvojice državnih službenika nikako nije uzrok spomenutog terorističkog napada na sufitsku džamiju jer je on neposredan udar na predsjednika Al-Sisija i njegovu proklamiranu borbu protiv terorizma.  Taj napad predstavlja opasnost za čitav vladajući ustroj u Kairu jer može dovesti do razočaranja javnosti u sposobnost vlade da uspostavi red i mir u zemlji, pa se sada „igrati s vatrom terorizma“ u korist nekih svojih osobnih interesa sigurno nije u interesu bilo koga unutar struktura vlasti. Kao uzrok terorističkog napada također bismo mogli isključiti i vjersku mržnju, neovisno što sufitski smjer islama džihadisti „Islamske države“ smatraju herezom. To prije svega iz razloga što velika većina sinajskih plemenskih zajednica ispovjeda upravo sufizam, a gro boraca „Islamske države“ na Sinaju potječe upravo iz tih lokalnih zajednica. Zapravo, čitav projekt „Vilajet Sinaj“ u osnovi je nacionalističkog karaktera, a salafizam mu je samo „maska“ – nužna za postizanje političkih ciljeva.

Pa što je onda stvarni cilj i tko stoji iza organizacije najvećeg terorističkog napada u Egiptu po broju žrtava? Usudit ćemo se izvesti slijedeći zaključak:

Najvjerojatniji izvršitelj napada, kao što smo već rekli, je „Islamska država“, a cilj je dvostruki – vojni i politički. U vojnom smislu, teroristički napad izazvao je pokretanje očekivane velike vojne operacije vladinih snaga na Sinajskom poluotoku, koja će se nastaviti i još više jačati jer vlada sada nema drugog načina za stabilizaciju tamošnjeg sigurnsonog stanja koju će i ovako biti teško postići. Na taj način „Islamska država“ rasteže egipatsku vojsku i rasterećuje bojišnicu na egipatsko-libijskoj granici, gdje egipatska vojska vrlo aktivno i snažno sudjeluje u borbama protiv tamošnjih islamista koji se kite nazivom „Islamska država“, i pomaže libijskoj vojsci pod zapovjedništvom maršala Khalife Haftara, odanoj zakonitom libijskom parlamentu u gradu Tobruku na krajnjem sjevero-zapadu zemlje, blizu granice s Egiptom (osim Egipta, Haftara podupiru i UAE ali i Rusija, a donekle i Francuska). Time džihadisti na Sinaju otvaraju „drugi front“ s egipatskom vojskom.





I drugo, što se tiče političke dimenzije ovog terorističkog napada ona je slijedeća: iza aktivnosti „Islamske države“ nedvojbeno stoji njihov glavni sponzor Katar (Turska se od toga „na vrijeme“ distancirala, pritisnuta opasnim razvojem stanja u sebi susjednoj Siriji). A Doha najnovijim napadom na Sinaju ostvaruje svoje prijetnje i destabilizira vladu u Kairu. Pri tom se mora podsjetiti kako je upravo Egipat, uz Saudijsku Arabiju, glavni protagonist i najoštriji protivnik katarskog državnog vrha unutar tzv. arapske koalicijske četvorke (Saudijska Arabija, UAE, Egipat i Bahrein) koja je početkom lipnja pokrenula protukatarsku histeriju, optužujući ga kao glavnog sponzora islamističkog terorizma u regiji, u prvom redu „Islamske države“ i „Muslimanske braće“ (na ovu drugu je vlada u Kairu posebno osjetljiva jer je ona najviše i ugrožava), a onda i za suradnju s Iranom. „Ranjeni“ i politički i gospodarski izolirani Katar od strane dojučerašnjih arapskih prijatelja i susjeda, jasno je dao do znanja kako neće pasivno stajati po strani i da će štititi vlastite interese u Perzijskom zaljevu ali i čitavoj regiji. Doha se, vjerojatno, i zbog sebi savezničke Turske odrekla sponzoriranja „Islamske države“ u Siriji (što se vidi i iz brze vojne propasti te organizacije na terenu), što ne znači da i dalje ne podupire strukture pseudokalifata (pod različitim nazivima) u drugim dijelovima bliskoistočne regije gdje se katarski interesi sudaraju sa saudijskim ili emiratskim. Štoviše, unutar složenih i povijesno nepovjerljivih međuarapskih odnosa, na određenim točkama regije i sada se oštro sukobljavaju i interesi formalnih saveznika poput Saudijske Arabije i UAE (npr. baš u Libiji gdje Rijad podržava vladu u Tripliju, a Abu Dhabi parlament u Tobruku, ali i u Istočnoj Africi), ali to može biti predmet neke buduće analize.

Iz svega ovog je razvidna ukupna složenost današnje bliskoistočne krize koja se ogleda kroz povijesnu isprepletenost međuodnosa glavnih regionalnih (i vanjskih) silnica i utjecaja, pritajeno (ponekad i otvoreno) korištenje terorizma, već prema potrebi, u svrhu ostvarivanja vlastitih nacionalnih interesa i td. Ovakav razvoj stanja ukazuje kako je stabilizacija regije i težnja za uspostavom nekog pravednog mira zapravo samo iluzija, koja u trenutačnim geopolitičkim uvjetima, zapravo, mnogim međunarodnim silnicama niti nije u interesu. Sukobi na tom prostoru trajat će još barem idućih 20-ak godina, ukoliko se u međuvremenu na globalnoj sceni ne dogodi neki dramatični preokret.

 

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like