Zoran Meter: Pozadina sinoćnjeg sastanka šefova obavještajnih službi Sirije i Turske u Moskvi

U sjeni jučerašnjih pregovora u Moskvi između zaraćenih libijskih strana, pod pokroviteljstvom Rusije i Turske (koji, barem za sada, nisu završili uspješno tj. nisu rezultirali potpisivanjem sporazuma o prekidu vatre između libijske Vlade nacionalnog spasa i Libijske nacionalne vojske pod zapovjedništvom generala Haftara koji sporazum nije želio potpisati, već je uzeo „dvodnevnu pauzu“), posve nezapaženo prošao je znakoviti susret sirijskih i turskih predstavnika obavještajnih službi. Ukoliko znamo da Ankara oštro osuđuje vladu u Damasku na čelu sa sirijskim predsjednikom Basharom Assadom (inače, do izbijanja građanskog rata u Siriji 2011.g. velikim prijateljem turskog čelnika Recepa Tayyipa Erdogana koji je Assadu naglo okrenuo leđa i sve turske resurse stavio na raspolaganje sirijskoj oporbi, uključno i onoj oružanoj) i da turski čelnik redovito oštro napada sirijskog čelnika za „neljudsko ponašanje“ i za krivnju zbog „milijune ubijenih sirijskih civila“ i flagrantna „kršenja ljudskih prava“ sirijskoga naroda i što sve ne, ali isto tako i da službeni Damask postojano oštro kritizira tursku politiku prema Siriji, pritom Tursku često otvoreno nazivajući „agresorom“,  jučerašnji sastanak visokih službenika obavještajnih službi dviju zemalja itekako je bitan događaj, koji otvara brojna pitanja. Među njima je, svakako, najvažnije ono: radi li se tu o konačnoj uspostavi povjerenja na relaciji Ankara-Damask ili barem pokušaju njegovog pronalaska? Jer sastanci na visokoj razini između  obavještajnih zajednica dviju susjednih zemalja ne samo da nisu održani još od spomenute 2011. godine, već između njih nije bilo niti bilo kakvih kontakata na nižim razinama pa čak niti onih posredničkih, što samo po sebi govori o stupnju međusobnog nepovjerenja ali i povrijeđenih taština samih čelnika dviju država.

I u tim i takvim okolnostima sinoć su se u Moskvi konačno sastali direktor turske obavještajne agencije MiT Hakan Fidan i njegov sirijski kolega iz Nacionalnog ureda za sigurnost Sirije general Ali Mamluk. Glavna tema njihovog razgovora bilo je stanje u sirijskoj sjevero-zapadnoj regiji Idlib – toj posljednjoj preostaloj regiji zapadno od Eufrata koja nije pod punim nadzorom službene vlade u Damasku. U Idlibu Rusija i Turska od 12. siječnja bezuspješno nastoje uspostaviti novi prekid vatre, nakon višetjedne snažne ofanzive sirijske vojske na tu regiju i osvajanja niza ključnih uporišta radikalnih islamističkih organizacija, od kojih mnoge imaju potporu Ankare. Naravno, treba podsjetiti kako sirijskoj vojsci u tim operacijama potporu iz zraka pružaju i ruski vojni zrakoplovi, stacionirani u ruskim bazama u toj zemlji, što samo svjedoči o stupnju kompliciranosti cjelokupne situacije kako u Idlibu tako i u Siriji općenito. Dovoljno je podsjetiti kako turski i ruski vojnici obavljaju zajedničke vojne ophodnje duž sirijsko-turske granice na sjevero-istoku Sirije, uz dijelove neseljene kurdskim stanovništvom, nakon turske operacije „Izvor mira“ koju je oštro osudio taj isti Damask.

Foto: Ali Mamluk i Hakan Fidan

Na sastanku u Moskvi turska je strana, na čelu s Hakanom Fidanom, inzistirala na „ispunjenju sporazuma iz Sočija“ od 17. rujna 2018.g., a što podrazumijeva osnivanje demilitarizirane zone na sjevero-zapadu Sirije, oko i unutar rubnog dijela Idliba. S druge strane sirijski su predstavnici optuživali Ankaru da  sama nije izvršila svoj dio preuzetih obveza iz toga sporazuma tj. da nije deblokirala prometnice Allepo-Latakija i Aleppo-Hama, kao i to, da iz demilitarizirane zone nije povukla radikalne islamističke borce. General Mamluk sinoć je ponovo izjavio kako Damask namjerava upotpunosti osloboditi regiju Idlib i inkorporirati je u ustavno-pravni poredak zemlje.



Iz svega ovoga se jasno vidi kako sinoćnji bilateralni razgovori šefova obavještajnih zajednica dviju država nisu mogli dovesti do bilo kakvoga napretka i pomicanja „s mrtve točke“, ali to, naravno, nitko niti nije očekivao. Osim toga, bilo kakve izjave o poboljšanju (ili pogoršanju) odnosa između bilo kojih zemalja ne dolaze s razina njihovih obavještajnih službi i profesionalaca koji u njima rade, već jedino od strane za to zadužene diplomacije, odnosno politike. Međutim, sama po sebi činjenica da su se dvije državne obavještajne strukture uopće i sastale iznenadila je mnoge promatrače i političare jer se takav sastanak do jučer činio nemogućim. Pa te dvije obavještajne institucije na terenu svojim sredstvima i metodama ratuju jedna protiv druge, kuju različita pa i neprincipijelna savezništva s ciljem nanošenja šteta suprotnoj strani i td. i td..

Međutim sama odluka Ankare da u Moskvu pošalje svog prvog obavještajca na razgovore s ključnim čovjekom od povjerenja omraženog joj sirijskog „diktatora“ Assada svjedoči najvjerojatnije o slijedećem:

Ankara je svjesna nemogućnosti vojnog poraza sirijskog predsjednika Assada tj. njegovog nasilnog svrgavanja s vlasti tj. mora računati na njegov dugoročni ostanak na tronu u Damasku. To znači da na njega mora računati kao na realni politički čimbenik, koji će imati, možda i odlučujuću ulogu u formiranju buduće sirijske političke konstrukcije i cjelokupnog državnog ustroja kroz donošenje novog ustava te zemlje. O čvrstoći Assada i njegove vlade najbolje svjedoči nedavni dolazak ruskog predsjednika Vladimira Putina u Damask i njegov topli susret sa sirijskim vođom uoči Putinovog odlaska u Istanbul 8. siječnja na otvaranje plinovoda „Turski tok“ i razgovore s turskim čelnikom Erdoganom o Libiji, Siriji, američko-iranskim odnosima i mnogočemu drugom. A daljnji rast povjerenja prema Assadu, naravno, otvoreno pokazuje i Iran – treća ključna karika, uz Rusiju i Tursku,  u Astanskom pregovaračkom procesu o Siriji, neovisno o svim problemima s kojima je Teheran suočen nakon američke likvidacije generala Qassema Soleimanija.

I druga bitna stvar, sva dosadašnja nastojanja Ankare za sprječavanje mirne reintegracije tzv. sirijskih zona deeskalacije u ustavno-pravni poredak te zemlje (kroz kombinaciju politike vojnih prijetnji sirijske vojske i mogućnosti za ostanak na oslobođenim područjima ili odlazak u regiju Idlib islamističkih boraca i članova njihovih obitelji, koju je Damask aktivno provodio tijekom 2017. i 2018.godine) završila su neuspješno, usprkos svakojakih propagandnih „akrobacija“ Turske i Zapada o navodnoj uporabi kemijskog oružja od strane sirijske vojske, primjerice u Istočnoj Ghuti, plasiranja različitih „fake“ – video snimki koje bi to trebale „dokazati“ i td. Osim toga, upravo se proturske paravojne snage na prostoru Idliba i sjevernih djelova regije Hama i Latakija danas nalaze u stanju posvemašnjeg rasula. Radi se prije svega o tzv. umjerenoj sirijskoj oporbi pod nazivom „Nacionalni front oslobođenja“ čiji borci masovno prelaze u redove islamističkog saveza „Hayat Tahrir ash-Sham“, nastalog na „kosturu“ ili ostacima negdašnje terorističke organizacije „Jabhat al-Nusre“, kao sirijskog ogranka prosaudijske „Al Qaide“. Te su snage nezadovoljne turskom ulogom u Siriji i njezinom suradnjom s Rusijom te se boje nove „izdaje“ od strane Ankare, koja bi, zapravo, značila i njihov definitivni kraj. Jer njima se baš previše i ne ide ratovati na nove libijske bojišnice za interese te iste Turske.

 

Komentari

komentar

You may also like