Zoran Meter: PR akcija ili dalekovidni politički potez: Trumpov „veliki korak“ u S. Koreji kao Armstrongov na Mjesecu (Video)

Foto: preuzeto s portala Sputnik International

Sjeverna Koreja upravo je preotela zemaljsku ulogu Mjeseca, bar ukoliko je suditi prema medijskoj histeriji diljem svijeta, nastaloj, kada su u nedjelju, 30. lipnja, poput munje izvijestili međunarodnu javnost o još jednom povijesnom koraku kojega je učinio američki predsjednik Donald Trump, zakoračivši iz tzv. demilitarizirane zone između dviju Koreja na teritorij one Sjeverne, skupa s njezinim čelnikom Kim Jong-unom, nakon čega se odmah i vratio natrag. Naime, taj me događaj, i njegova medijska popraćenost, snažno asocira na onaj – kud i kamo poznatiji, iz 1969. godine– kada je američki astronaut Neil Armstrong, kročivši na površinu Mjeseca u misiji Apollo 11, kazao onu čuvenu o „velikom koraku za čovječanstvo“.

A kao što se niti tada u stvarnosti nije radilo ni o kakvom „velikom koraku“ koji bi doveo do konkretnih, revolucionarnih pomaka koji bi u praksi utjecali na poboljšanje života ljudi, već ponajviše o trijumfu relativno uskih i zatvorenih krugova američke znanstvene zajednice, a još i više o političko-propagandnom činu usmjerenom prema podizanju morala američke javnosti u hladnoratovskoj „mrtvoj utrci“ za „osvajanje“ svemira s do tada premoćnim SSSR-om, tako se niti ovaj današnji Trumpov „veliki korak“ za čovječanstvo ne može i ne smije shvatiti nikako drukčije osim u propagandne svrhe. Jer on je još miljama daleko od trenutka kada će iz sfere propagande zakoračiti u sferu real-politike, koja će donijeti konkretne i praktične plodove u ostvarenju interesa sviju strana kojih se kriza Korejskog poluotoka primarno i tiče.

A ti su interesi još uvijek, barem kada su u pitanju oni američko-sjevernokorejski, još uvijek dijametralno suprotni, kako po zadanim ciljevima koje bi dvije strane željele postići, tako i po metodologiji njihovog rješavanja. I dok je Washingtonu primaran cilj denuklearizacija Korejskog poluotoka (čitaj Sjeverne Koreje, jer ona Južna niti nema atomskog naoružanja), pri čemu on traži konkretne poteze Sjeverne Koreje u tom smijeru, nudeći zauzvrat „maglu“ o „neslućenom gospodarskom razvoju te zemlje“, Pjongjangu je to, prije svega, povlačenje američke vojske s Korejskog poluotoka. Tu su onda još i zasebni (zajednički) interesi Pjongjanga i Seula o konačnom, službenom proglašenju mira između dviju, formalno još uvijek međusobno zaraćenih strana, ali, to se ne smije zaboraviti (a što mnogi vanjski igrači iz svojih geopolitičlkih ili geoekonomskih razloga ne žele), i njihovi interesi za ujedinjenje korejskog naroda u svoju jedinstvenu državu. Naravno, tu su još i više nego važni interesi Kine, kao ključnog strateškog partnera Sjeverne Koreje i td., i td.

A u tim i takvim, i više nego složenim okolnostima, sjevernokorejski vođa se prometnuo od omraženog i međunarodno posve izoliranog diktatora, kojemu je Donald Trump još prije samo nešto više od godine dana prijetio apokaliptičnim vojnim „brisanjem s lica zemlje“, u poželjnu političku „udavaču“ za sve ključne svjetske lidere. Dovoljno je podsjetiti na nisku krupnih političkih trofeja koje je samo u posljednjih godinu dana nanizao Kim Jong-un, a na kojoj bi mu mogli pozavidjeti i mnogi drugi, puno poznatiji svjetski državnici: dva summita s Donaldom Trumpom (u Singapuru u lipnju prošle i u Vijetnamu u veljači ove godine), više puta s Xijom Jinpingom u Pekingu i južnokorejskim predsjednikom Moonom, nedavni, njegov prvi posjet Rusiji i Vladimiru Putinu, pa do prošlotjednog prvog dolaska kineskog čelnika Xija Jinpinga u Pjongjang. A da i ne spominjemo sjevernokorejske kontakte na nižim razinama sa zemljama poput Japana i td. gdje se, primjerice, Tokio nada kako će gospodin Kim Jong-un prihvatiti njihov poziv i doći u toliko iščekivani posjet Japanu bez bilo kakvih prethodnih uvjeta s japanske strane.

Pa što se to onda tako tako dramatično i u tako kratkom vremenu promijenilo u očima međunarodne zajednice tj. njezinih ključnih igrača? Kao prvo, došlo je do potpunog zaokreta američkog (Trumpovog) pristupa toj zemlji, koje je otvorilo vrata i drugima da bez straha krenu u susret do tada „omraženom, nepredvidljivom vođi koji može uništiti regiju i svijet“. Nakon Trumpovog „posipanja pepelom“ nakon što njegova ratnička retorika nije dovela do očekivanog straha i  omekšavanja stavova Kim Jong-una, počelo je ono što je svijet već dugo priželjkivao – popuštanje napetosti i start međusobnog dijaloga. A iz toga je, zapravo, najbolje vidljivo kako se „omraženi vođa“ nikakvom dijalogu uopće nikada nije niti protivio, pod uvjetima da se temelji na međusobnom uvažavanju i razumijevanju, a ne na poziciji prijetnje, nadmoći i arogancije. I kao drugo, vjerojatno još i važnije, spoznaja da Pjongjang posjeduje nuklearno i balističko raketno naoružanje koje je odlučan i primjeniti u slučaju agresije na svoju zemlju. A kada je to tako, smisao diplomacije uz prijetnju vojnom silom, kakvu provodi Trumpova administracija od svoga dolaska na vlast, više ne može biti i učinkovita. Jer rizici od međusobnog sukoba u takvim su uvjetima pregolemi, tj. cijena američke vojne pobjede (koja je u takvom scenariju nedvojbena) bila bi preskupa i prevelika u odnosu na dobiti koje bi se njome ostvarile.

Ovdje je još nužno skrenuti pozornost i na tajming današnjeg Trumpovog „velikog koraka“ u Sjevernu Koreju: on je uslijedio odmah po završetku summita G20 u japanskoj Osaki, gdje se Trump susreo (kako se za sada čini, vrlo uspješno) s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, a – po pitanju Sjeverne Koreje puno važnije – i s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom s kojim je omekšao retoriku oko međusobnog trgovinskog rata. A upravo je Xi Jinping svega nekoliko dana uoči spomenutog summita došao u posjet Pjongjangu i predsjedniku Kim Jong-unu, javno demonstrirajući iznova učvršćeno strateško partnerstvo između dviju komunističkih zemalja, odašiljući pri tom jasan signal Donaldu Trumpu da bez dobrih američko-kineskih odnosa on nikada neće postići ono, što je kao za cilj zacrtao kroz kontakte sa sjevernokorejskom stranom (vidi poveznicu ispod teksta).

Drugim riječima, sve je ovo skupa veliko i zamršeno klupko kojeg čine brojni veliki globalnih i manji regionalni igrači, pomiješano s vrlo istančanim pa i zakulisnim zajedničkim igrama Sjeverne i Južne Koreje u kojoj bi one, ukoliko u tome uspiju, još itekako mogle iznenaditi svijet (ali to je već jedna, posve posebna tema). Zato se i današnji Trumpov „veliki korak“ na sjevernokorejsko tlo još uvijek  mora sagledavati isključivo u kontekstu onog Armstrongovog na Mjesecu – kao vrhunska PR operacija u upravo započetoj Trumpovoj predizbornoj kampanji. Do konkretnog političkog rezultata od toga „velikog koraka“ proći će još dosta vremena i poteći puno znoja, a već je sada znano kako će on biti dostignut jedino kao rezultat šireg dogovora svih ključnih zainteresiranih strana.

A kako u svemu ovome ne bi bilo nikakve zabune: iskreno pozdravljam i ovaj Trumpov „veliki korak“, kao što uvijek pozdravljam i bilo čiji drugi politički korak, s koje god on strane dolazio, a koji je usmjeren prema uspostavi iskrenog dijaloga između suprostavljenih strana jer je to u skladu i s općeljudskim, humanim i, ako hoćete, vjerskim i Božjim načelima o širenju dobrote i ljubavi među zemljama, ljudima i narodima, neovisno o njihovim ovim ili onim razlikama i stupnju razvijenosti. Jer svi smo mi djeca jednoga Boga i kao takvi pred Njim jednaki. A kako je Bog u svom bitku čista suprotnost ratu, zaključak je sam po sebi i lako izvedljiv – ostavimo se oružja, mržnje i ratova. Radije razgovarajmo i probleme rješavajmo dijalogom i dogovorom. A onda će sve biti lako.

Xi Jinping stigao u Sjevernu Koreju: signal SAD-u da bez Pekinga dogovora s Pjongjangom nema

 

 

 

0 komentara

You may also like