Zoran Meter
Njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Bearbock ovih dana govori kako ćemo se bez ruske nafte i plina morati kretati pješice; mađarski premijer Viktor Orban kaže da bez ruskih energenata staje mađarska ekonomija, Bugarska kaže kako će radije izići iz EU nego ostati bez ruskih energenata s obzirom da o njima potpuno ovisi i da za njih nema ama baš nikakvu alternativu – staje industrija, staje grijanje, staju automobili – drugim riječima, staje život!
Iz sličnih razloga protivljenje uvođenju embarga EU na uvoz ruskih energenata iskazale su ovih dana Danska, Nizozemska, Francuska i Njemačka – čiji je kancelar Olaf Scholz 7. ožujka rekao kako njegova zemlja ne planira zaustaviti uvoz energenata iz Rusije i dodao slijedeće: “Uvoz ruske energije ključan je za svakodnevni život Europljana. Opskrba Europe energijom za proizvodnju topline, mobilnost, električnu energiju i industriju trenutno se ne može osigurati na bilo koji drugi način. Stoga je nužno nastaviti uvoz (ruskih energenata, op.ZM.) za pružanje javnih usluga i svakodnevni život naših građana.” (info: The Guardian)
Štoviše, kako prošlog tjedna navodi Bloomberg, Njemačka je postala glavna prepreka u pitanju isključivanja najveće ruske banke Sberbank iz međunarodnog platnog sustava SWIFT, a također se protivi zabrani pristupa Rusiji njemačkim lukama. Takve bi sankcije mogle pogoditi trgovinu robom koja nije sankcionirana i o kojoj Njemačka ovisi.
Što se zapravo događa?
Prije nego što je američki predsjednik Joe Biden prošlog tjedna potpisao uredbu o zabrani uvoza ruske nafte, plina i naftnih derivata u SAD – to je isto očekivao i od saveznika u EU. Jer svima je jasno: bez sudjelovanja EU u energetskom embargu protiv Rusije sve to nema previše smisla. EU je, naime, najveći uvoznik ruskih energenata (ruska nafta zauzima oko 45%, a plin 35% uvoznih potreba EU), dok u SAD-u ruska nafta zauzima skroman udio oko 5%.
Međutim, iako Biden nije mogao uvjeriti ključne članice Unije u ispravnost tog poteza, na njega se ipak – pod golemim pritiskom Kongresa – na kraju odlučio, pri tom vjerojatno svjestan punine rizika (američkom potezu priključile su se samo V. Britanija i Kanada, od kojih je ova posljednja i sama velika izvoznica nafte tj. ruska joj nije potrebna, već joj je samo konkurencija). Prije svega činjenice da će to automatski dovesti do velikog povećanja cijena nafte i plina na globalnom tržištu, što se i dogodilo, pa je nafta u jednom trenutku skočila i na 140 dolara za barel, a plin se na europskom tržištu počeo kretati na nikad viđenih 3000 dolara za tisuću kubika. Jer svaki pokušaj izbacivanja Rusije, uz Saudijsku Arabiju najvećeg svjetskog izvoznika „crnog zlata“ i najvećeg eksportera prirodnog plina, jednostavno mora dovesti do poremećaja, kako u opskrbi tako i u cijenama.
Sve je to dodatno generiralo rast ionako za američke prilike već otprije visokih cijena goriva. Na tamošnjim benzinskim crpkama one su sada skočile na neviđene razine, pa se, primjerice, u Kaliforniji za jedan galon plaća i do 6 i više dolara. Zbog toga je Donald Trump cinično i s podsmjehom odmah podsjetio da je ta cijena upravo ona na koju je on upozoravao u svojoj predizbornoj kampanji, kada je govorio da će Amerikance do nje dovesti politika Demokratske stranke odnosno Bidena ako zasjedne u Bijelu kuću. Trump je, očito, znao o čemu govori – ali sada je malo koristi od toga.
Bidenova diplomacija doživljava poraze
Zbog nastalog stanja Biden ovih dana napreže američku diplomaciju do krajnjih granica: od OPEC-a traži povećanje proizvodnje nafte; pokušava izgladiti odnose s Venezuelom i predsjednikom Nicolasom Madurom (onim istim kog je Washington 2020. g. „prekrižio“ i umjesto njega za čelnika te zemlje priznao sebi odanog oporbenjaka Juana Guaida); želi pod svaku cijenu s Iranom na bečkim pregovorima postići nuklearni sporazum (od čega se Izraelu, Saudijskoj Arabiji i UAE „diže kosa na glavi“ jer je jasno da u tom slučaju Teheran vjerojatno dobiva gotovo sve što hoće) nakon čega bi Washington Iranu ukinuo embargo na izvoz nafte pa bi on postupno na tržište mogao ubacivati 2 milijuna barela nafte dnevno i time pomogao ublažiti naftni cjenovni šok.
Biden nema previše izbora: visoke cijene energenata u SAD-u svode na nulu svaki pokušaj zadržavanja demokratske većine u oba doma Kongresa na izborima u jesen ove godine – a što onda značajno smanjuje i manevarski prostor za Bidenovu vladavinu u iduće dvije godine i vrlo vjerojatno ga izbacuje iz Bijele kuće na izborima 2023. g.
Međutim Bidenove diplomatske „vratolomije“ za sada ne idu prema planu. Tako prošlog tjedna The Wall Street Journal senzacionalno objavljuje vijest da s Bidenom po temi njihovog povećanja proizvodnje nafte u odnosu na onu koju su dogovorili s Rusijom u okviru platforme OPEC+ uopće nisu telefonski željeli razgovarati čelnici dviju ključnih arapskih zemalja – Saudijske Arabije i UAE.
S druge strane Reuters je 8.3. objavio kako su se čelnici Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEC) sastali u ponedjeljak s američkim čelnicima tvrtki koje se bave proizvodnjom nafte iz škriljevca na konferenciji CERAWeek u Houstonu. Glavni tajnik OPEC-a Mohammad Barkindo tom je prigodom jasno kazao kako proizvodnja nafte OPEC-a ne može nadoknaditi eventualnu zabranu one ruske.
“Ne postoji kapacitet na svijetu koji bi mogao zamijeniti 7 milijuna barela dnevno (ruske nafte)“, kazao je Barkindo usred SAD-a.
Bidenova „vratolomija“ s Venezuelom
Nije potrebno previše govoriti niti koliko je neugodna Bidenova diplomatska „avantura“ s Venezuelom. Dovoljno je podsjetiti kako je ubrzo nakon ruske intervencije u Ukrajini, Maduro izrazio potporu Rusiji, a kada je nedavno Glavna skupština UN-a velikom većinom osudila Moskvu – Venezuela je bila suzdržana.
Zanimljiv je po tom pitanju tekst Forbes-a („Devastirana naftna industrija Venezuele nije u stanju zamijeniti rusku proizvodnju“) autorice Marie Abreu, u kojem se navodi da su nade Washingtona u Venezuelu nerealne. Da bi se njena proizvodnja nafte vratila na prijašnju razinu, potrebno je 250 milijardi dolara ulaganja i to od sedam do osam godina.
„Za Caracas su razgovori (s Washingtonom) izgovor za zahtjev da Sjedinjene Države postupno ukinu oštre sankcije koje su bile nametnute u posljednjih 15 godina, vrate pristup (venezuelanskom) zlatu od 1,95 milijardi dolara u Engleskoj banci…“, navodi Forbes.
“Doprinos Venezuele će ionako biti mali, njena naftna industrija je uništena”, rekao je istaknuti venezuelanski ekonomist José Toro Hardy. Procijenio je da bi vraćanje venezuelske proizvodnje na prijašnju razinu – 1998. zemlja je proizvodila 3,5 milijuna barela dnevno – zahtijevalo oko 250 milijardi dolara ulaganja u sedam do osam godina“, piše Forbes.
Sve ovo ruši imidž SAD-a i samog Bidena, koji grozničavo traži od kud će za Amerikance nadomjestiti 240 000 barela ruske nafte dnevno kojih se upravo odrekao. U tom smislu neugodnosti mu stižu i od političkih protivnika u zemlji. U tu ću se svrhu opet poslužiti navedenim Forbes-ovim tekstom, koji kaže slijedeće:
„Očekivano, republikanci su brzo kritizirali Bidenovu inicijativu u Caracasu. Senator Marco Rubio (R-Fla.) tvitao je da “Biden želi zamijeniti jednog diktatora ubojicu od kojeg kupujemo naftu drugim.” Rick Scott (R-Fla.) također je osudio razgovore, nazvavši ih “nesuvislim glupostima”.
Pragmatični političari EU gube tlo pod nogama
Visoki predstavnik EU za vanjske i sigurnosne poslove Josep Borrell prošli je tjedan rekao kako EU neće slijediti Bidenov primjer po pitanju uvođenja embarga na rusku naftu. Nešto slično kazao je i potpredsjednik Europske komisije Frans Timmermans prošli tjedan zastupnicima EP u francuskom Strasbourgu. “Stvarnost je da postoji priličan broj naših država članica koje bi zapale u stvarne probleme ako preko noći sva energija više ne bi dolazila iz Rusije”, kazao je Timmermans. On je, međutim, pri tom prezentirao novi plan EU za postupno okončanje njene ovisnosti o ruskom plinu, za čak dvije trećine do kraja ove godine, a u potpunosti do 2030. g. ali pri tom i upozorio na oprez s obzirom na svoju ranije spomenutu konstataciju o ovisnosti mnogih članica EU o ruskim energentima.
Međutim, oslanjanje na mudrost i dalekovidnost briselskih službenika krajnje je nezahvalno (o čemu svjedoči i donedavno snažno proklamirana zelena energetska tranzicija koja je naglo utihnula, pa su sada opet „u modi“ i nuklearna energija i omraženi nafta i ugljen).
Dovoljno je i pogledati na što sada sliči EU u odnosu na još samo 8 godina ranije (do 2014.), kada je doživljavala svoj trijumf i prosperitet na svim razinama, kada je bila ideal za ljepotu i sklad života i nedosanjani san za mnoge zemlje i narode. Kada nitko ni u mašti nije mogao slutiti bilo kakve migrantske krize, terorističke ugroze, ukrajinske bojišnice, opasni vojni sukob s velikim i moćnim istočnim susjedom Rusijom – a sve to tada gledano iz udobnosti i topline naših domova, grijanih jeftinom i sigurnom energijom i frižiderima krcatim svima dostupnom hranom.
Od nagovještaja skorog ulaska u 4. industrijsku revoluciju, gdje ćemo mi samo sjediti kod kuće i klikom miša dostavom dobivati sve što nam treba, da će naša sretna i zadovoljna tijela grijati čista i zelena energija sunca i vjetra, a u garažama nas čekati razno-razne skupe „Nevere“ i “Tesle” – sada nam ostaju samo krhotine snova i strahovi da ćemo umjesto u sretnoj budućnosti završiti u kamenom dobu.
Izgubiti sve to u ovako kratkom vremenu, dovesti EU do granice poluraspada zbog različitih eskaliranih unutarnjih dubioza (političkih, ideoloških), do itekako mogućeg rata više ne samo s islamističkim terorizmom ili opakim Covid-19 virusom (koje, iznenada, više nitko gotovo niti ne spominje), već s nuklearnom velesilom Rusijom (za sada se rat odvija „samo“ na sankcijskom tj. ekonomskom bojnom polju) mogu samo potpuni idioti a ne odgovorni političari.
Danak, ne daj Bože krvavi (njega za sada plaća jedino brutalno prevareni ukrajinski narod), ali sigurno onaj ekonomski i socijalni – platit ćemo svi mi. Međutim ovoga puta zajedno s europskim elitama. Jer one se iz stanja u koje su nas dovele više neće moći izvući netaknuto (samo prebacujući svu krivnju za nastalo stanje na omrznutog Putina), jer i njihovi su financijski interesi sada krajnje ugroženi.
Putin ih je već ranije upozoravao do čega može doći ako ga ne budu htjeli čuti. A nisu, jer je golemi ego i već gotovo genetski ugrađen osjećaj nedodirljivosti i superiornosti nad svima drugima, hranjen stoljećima (još od doba kolonijalnih carstava) – učinio svoje. Zapadnim je elitama odavno uništen osjećaj za stvarnost, a ono željeno uvijek je stavljano ispred realnoga. U tu bi se svrhu redovito pokretale sve moguće sile – političke, ekonomske i vojne, već prema potrebi. Takav je model razmišljanja i djelovanja bio dugo uspješan, a poglavito se intenzivirao nakon pobjede Zapada u hladnim ratu i raspada SSSR-a. Međutim, uljuljkanost u svoju svemoć i želja da se vidi samo ono što se vidjeti hoće, dovela je do toga da su na svjetsku scenu neočekivano „isplivali“ neki novi i stari moćni igrači, koji više ne žele biti samo puki poslušnici Zapada, već traže svoje samostalno mjesto pod suncem i uvažavanje barem dijela njihovih ključnih interesa. I u tom je čitava poanta „slijepog tunela“ u kojem se „preko noći“ našao svijet.
Misleći da će se Rusija – kao i uvijek ranije nakon raspada SSSR-a i povremenih novih krugova verbalnog bunta Moskve zbog ovog ili onog neuvažavanja njenih interesa – ponovo povući u strahu od zapadne svemoći, i da će se SAD nakon toga neometano obrušiti svim silama na Kinu koju moraju pokoriti i „staviti na mjesto koje joj pripada“ najkasnije do 2030. g. (poslije toga ona će biti najjača svjetska sila kojoj se više nitko neće moći suprotstaviti) – bila je najveća zabluda i greška Zapada, „isklesana“ upravo na spomenutoj „genetskoj ukorijenjenosti“.
Naime, Rusija ne samo da se nije povukla, već je i udarila bolno (za sada „samo“ po Ukrajini) do te mjere da potezi koje Zapad i NATO sada poduzimaju s ciljem kažnjavanja Moskve, u vojnom smislu izgledaju smiješno (premještaji snaga po teritorijima svojih istočnih članica, nespretnosti i nespremnost oko najavljenih isporuka borbenih zrakoplova Ukrajini, učestalih izjava da NATO nikada neće ratovati protiv Rusije u Ukrajini, već će joj pružati samo političku, materijalnu i moralnu potporu i sl.).
Jer Rusija nije Irak, Libija ili Afganistan da ju se može bombardirati, ili Iran ili Sjeverna Koreja da ju se može izolirati na globalnoj sceni (na Zapadu može ali uz plaćanje velike cijene). Rusija udarce tek počinje uzvraćati. Pri tom čak ne i one energetske prirode koje su joj itekako moćna poluga pa tako i dalje nastavlja isporučivati energente svima onima na Zapadu koji to žele. Naime, ruska vlada sada poduzima druge mjere, poput prijetnji mogućom konfiskacijom imovine, do čega vjerojatno neće doći, već, puno realnije, do privremenog preuzimanja uprave i poslovanja nad stranim tvrtkama na teritoriju Rusije koje su najavile zamrzavanje poslovne aktivnosti zbog uvedenih novih zapadnih sankcija. Kako se tu radi o poznatim svjetskim imenima i brendovima iz sfere svih mogućih sektora – od naftne i plinske industrije, preko automobilske do prehrambene i uslužne (tipa Mc Donaldsa i Coca Cole) – jasno je o kolikim je tu potencijalnim rizicima i gubicima po te kompanije riječ. Tako se, nakon što su energetski divovi – britanski BP, britansko-nizozemski Shell i američki ExxonMobil i službeno izvijestili o svom povlačenju s ruskog tržišta, nakon najava uvođenja spomenute mjere ruske vlade stigle potpuno neočekivane reakcije: od povlačenja s ruskog tržišta odustaje moćni francuski energetski div Total koji je suvlasnik golemog ruskog arktičkog projekta za proizvodnju ukapljenog plina Yamal-LNG, od istog odustaju i dvije japanske velike energetske tvrtke koje su suvlasnici udjela na ruskim dalekoistočnim plinskim projektima, na otoku Sahalinu, japanska automobilski div Toyota i južnokorejski proizvođači automobila odustali su od povlačenja iz Rusije i objavile o nastavku svog poslovanja, i td., i.td. Naravno, neovisno o tome Rusiji je zadan nikad snažniji sankcijski udarac koji će imati ozbiljne posljedice po pitanju inflacije i rasta broja nezaposlenih, ali će i akcelerirati prijelaz ruske ekonomije s one pod okriljem zapadnih institucija i pravila na one vlastite. Tj. Rusija sada otvoreno najavljuje povratak samoj sebi i svojim vrijednostima – kako kaže – odbačenim još 90-tih godina prošlog stoljeća.
Drugim riječima, Zapad je Rusiju definitivno izgubio. Kakva god bude njena ekonomija (slaba ili konkurentna), Rusija će još dugo biti vojna velesila, na koju Zapad zbog politike „totalnog odsijecanja“ više neće imati poluga utjecaja. Tim više što se zbog neviđenih sankcija očekivane brze revolucionarne promjene u Rusiji sigurno neće dogoditi. Koliko je zbog toga sve ovo bilo mudro, odnosno je li bilo povoljnije ići s Rusijom na određene kompromise i nastavak kakve takve suradnje, ostavljam svakome od vas na prosudbu.
Što će se na kraju dogoditi?
Zapadna proturuska histerija još će trajati određeno vrijeme, sve dok ključni političari budu mogli uvjeravati svoju javnost da je za sve njihove probleme kriv isključivo Putin. Hoće li to trajati nekoliko tjedana ili mjeseci ili čak godina manje je važno, ali do otrežnjenja će prije ili kasnije morati doći, kao i do postavljanja racionalnih pitanja i traženja konkretnih odgovora – nije li se sve ovo ipak nekako moglo izbjeći na zajedničku korist?
Jasno je kako Rusiju očekuju velike teškoće zbog neviđenih sankcija, ali za mnoge od njih ona se počela već ranije pripremati (odavno su otvoreno i najavljivane). Međutim nedvojbeno je čeka proces bolne i duge tranzicije prema, prije svega ekonomskoj samostalnosti – što je već od ranije i službeno objavljeni cilj ruske nacionalne strategije.
Sankcije su za sada u ruskom društvu postigle i još nešto: uništile su i posljednju iluziju Rusa da ih Zapad očekuje u svom „klubu“ kao dobrodošlog i ravnopravnog partnera. Čak i oni liberalni, Zapadu vječno skloni ruski političari ovih se tjedana prestrojavaju u glasne domoljube i to ne zbog nekog straha za svoju političku karijeru. Ruska javnost sada se u potpunosti homogenizirala (početni prosvjedi protiv rata u Ukrajini i slične akcije gotovo su zamrli, liberalni mediji su ili službeno zatvoreni ili su samostalno zamrznuli svoj rad poput oporbene Novaje Gazete), Putinu je popularnost porasla a ne pala, a jedan od okidača koji je „otvorio oči“ i najvećim vjernicima u Zapad i njegove vrijednosti bila je nedavna odluka Međunarodnog olimpijskog komiteta kojom se samo dan prije odlaska u Peking ruskoj paraolimpijskoj reprezentaciji zabranjeno sudjelovanje na zimskoj olimpijadi u glavnom kineskom gradu. Što su, zaboga, krivi ti hendikepirani nesretni ljudi, koji s visokom politikom nemaju baš ništa zajedničkog, da ih se tako okrutno kažnjava i ruši san za koji su se pripremali godinama – pita se ogorčena ruska javnost. Za ruske oligarhe ili državne službenike malo je koga briga, ali ova je odluka MOK-a izazvala krajnje negativnu reakciju i samo dinamizirala sve veću odbojnost Rusa prema Zapadu.
Hoće li Rusija „šaptom pasti“?
Odgovor na ovo pitanje je negativan. Rusija je, zapravo, bila ta, koja je, shvativši da ravnopravnog mjesta na Zapadu za nju nema i da će vječno biti izložena ovim ili onim pritiscima političke, ekonomske, sankcijske i vojne prirode, prva počela kidati svoje veze sa Zapadom. To je bilo vidljivo na dvije razine:
- ideološkoj, kada je odbacila tzv. nove Zapadne vrijednosti i okrenula se tzv. umjerenom konzervativizmu tj. tradicionalnim vrijednostima po pitanju vjere i poimanja obitelji kao temeljne jezgre društva, što je snažno iritiralo ključne zapadne političare i o čemu je Putin govorio na Valdajskom forumu u Sočiju prošle godine);
- političkoj razini, kada se u ključnim međunarodnim institucijama (prije svega u Vijeću sigurnosti UN-a) zajednički s Kinom odlučila suprotstavljati svim inicijativama Zapada (prije svega SAD-a) koje su primarno polazile od njihovih vanjskopolitičkih interesa. I najnoviji primjer samostalnog „rezanja“ od Zapada na političkoj razini je onaj od 10. ožujka, kada je Rusija objavila o svom izlasku iz Vijeća Europe, organizacije koju čini 47 država. Ruski šef diplomacije Lavrov pri tom je kazao „neka od sad raspravljaju o Rusiji sami među sobom“.
Nakon svega ovoga za nadati se samo da će i Zapad i Rusija imati dovoljno mudrosti i razuma za osiguranje međusobnog mirnog „brakorazvoda“, kao zaloga za budući stabilni suživot na ovom planetu, gdje za sve ljude ima mjesta.
U suprotnom, umjesto hladnih zima, uzrokovanih manjkom i cijenama energenata, mogli bismo se zateći u nuklearnoj – odnosno u novom kamenom dobu, gdje će živi zavidjeti mrtvima.
