ZORAN METER: Priznanjem Golanske visoravni od američke diplomacije ostale samo ucjene i sankcije

Nedavna odluka američkog predsjednika Donalda Trumpa da okupiranu sirijsku Golansku visoravan proglasi izraelskim suverenim teritorijem ne prestaje izazivati osude diljem svijeta. Nakon što su svoje oštro protivljenje američkom potezu izrazile sve arapske zemlje Bliskog istoka, zajedno s Iranom, Rusijom, Turskom, Kinom to je učinila i Europska unija, uključno i najveće američke saveznice Velika Britanija i Francuska, dok je Sirija zatražila održavanje hitne sjednice Vijeća sigurnosti. A upravo na njoj je najbolje i bilo primjetno koliko se Washington zbog svoje odluke našao izoliran. Tako se i tradicionalno proamerički orjentirani London kada je u pitanju pružanje potpore američkim stavovima po bilo kojem pitanju koje se razmatra u tom – najvišem tijelu međunarodne zajednice (London redovito ponavlja riječi i zauzima identične stavove onima Washingtona) našao na suprotnoj strani, kazavši, kako je za njega američka odluka pravno nevažeća i neprihvatljiva, i kako Velika Britanija i dalje smatra kako je Golanska visoravan okupirani teritorij od strane Izraela iz 1967.g. Ruski predstavnik u VS kazao je kako je američka odluka pravno ništavna i da je Rusija nikada neće prihvatiti, upozorivši SAD da odustanu „od agresivne revizije međunarodnog prava“, podsjetivši u tom smislu na pojedine dosadašnje poteze Trumpove administracije: jednostrano povlačenje iz iranskog nuklearnog sporazuma, prijenos veleposlanstva iz Tel Aviva u Jeruzalem, potpora uspostavi kosovske vojske i td. Istodobno, boraveći u Turskoj, ruski ministar vanjskih poslova Sergey Lavrov nakon razgovora s turskim kolegom Mevlutom Cavushogluom kaže, kako cilj Washingtona priznanjem Golanske visoravni izraelskim teritorijem nije samo pomaganje Tel Avivu, već i demonstracija svijetu njegovog osjećaja svemoći. Ali u čitavom ovom kaosu najduhovitija i najironičnija poruka stigla je od sirijskog veleposlanika u UN-u, koji je na zasjedanju VS pozvao SAD da umjesto Golanske visoravni Izraelu predaju suverenitet nad Sjevernom Karolinom, „koja je vrlo lijepa zemlja“.

Bilo kako bilo, riječ „izolacija“ – kojom Washington uvijek prijeti Moskvi kada su u pitanju prihvaćanja njezinih stavova u VS – prošlog je tjedna promijenila smijer i okrenula se protiv Washingtona koji je ostao usamljen po pitanju svoje odluke o Golanu. Međutim, teško je vjerovati kako je on i očekivao nešto drugo, dobro znajući kako svijet po tom pitanju „diše“ i jasno znajući za slovo i duh rezolucije UN-a iz 1981. kojom se odbacuje i pravno ništavnom proglašava izraelska odluka o priznanju Golanske visoravni svojim teritorijem, a od Tel Aviva zahtijeva njezino povlačenje. Međutim stvar je u nečem posve drugom: Washington od dolaska Trumpove administracije na čelo Bijele kuće jasno i glasno demonstrira kako je međunarodni poredak, ustrojen na posljeratnim temeljima mrtav i da ga se on više ne namjerava pridržavati, barem ne onda kada se međunarodne pravne norme protive američkim interesima u pojedinim dijelovima svijeta. Drugim riječima Washington se vraća tzv. prirodnom stanju stvari u kojem vrijedi isključivo „zakon jačega“. Taj animalistički, primitivni oblik ljudskog ponašanja potpuno je neprihvatljiv u 21. stoljeću, do kojega smo, barem po nekim pitanjima morali evoluirati u odnosu na gole nagonske sile kao pokretače međuljudskih odnosa. Neznanje, strahovi od nepoznatog i drukčijeg i posljedična agresija, koji su bili razumnjivi u drevna i srednjovjekovna vremena, sada u američkoj vanjskoj politici poprimaju svoju drugu dimenziju – strah od daljnjeg uspona velike i moćne Kine koja prijeti da u relativno kratkom razdoblju, nakon dugo vremena dovede do nove velike smjene u globalnom predvodništvu tj. do prebacivanja središta moći sa sjeverno-američkog kontinenta na Istok. I u tome je sva logika američkih vanjskopolitičkih poteza, uključno i ovog najnovijeg. Ona se sastoji od slijedećeg: mi ćemo naše interese širiti svim mogućim sredstvima –  političkim, vojnim i posredstvom naših saveznika, a oni kojima se to ne sviđa neka nam se usude suprostaviti.

Međutim i takva nova imperjalistička politika ima svojih ograničenja jer SAD usprkos golemoj vojnoj moći ipak nemaju apsolutnu vojnu premoć u svijetu. Primjerice, američka vojska ne može izbaciti Ruse iz Krima ili iz Sirije, Kineze iz Južnokineskog mora, Irance iz Sirije, Libanona ili Jemena i sl. Zato se Washington sada počinje rukovoditi logikom – tko se prije učvrsti na nekom teritorjiu on postaje njegov, čime se, zapravo, vraćamo u mračno doba svjetskog kolonijalizma, kada su se tadašnje sile međusobno utrkivale koja će od njih prije zauzeti pojedini bogati komad zemaljske kugle, gdje bi se onda, najčešće, vjekovima i zadržale, vrlo rijetko riskirajući međusobne obračune. Tako se u pravilu događalo da relativno male i puno slabije europske monarhije, poput, primjerice, Belgije ili Portugala, imaju svoje goleme kolonijalne posjede pokraj onih od moćnog britanskog ili isto takvog francuskog carstva. Međutim, vremena su tada bila druga, kao i odnosi snaga, pa preslikavati takve poteze na današnji svijet blago rečeno nije pametno. Koliko god međunarodni odnosi danas bili složeni, a na nekim područjima i eksplozivni, ogromnoj većini država i naroda više se ne ratuje. Rizici su, jednostavno, po svih pregolemi, vojna je tehnologija toliko uznapredovala, a oružje se može nabaviti na svakom mjestu, da se nitko ne može osjećati 100% siguran kako nakon ulaska u bilo kakve, makar i ograničene vojne avanture, i sam neće stradati: to vidimo iz niza najnovijih primjera: sirijskog rata u kojem vrlo brzo nakon ruskog ulaska u igru prestaju frontalne borbe i on se danas svodi još samo na pojedine, lokalizirane operacije protiv zaostalih terorističkih skupina; indijsko-pakistanskih, strogo ograničenih vojnih djelovanja u kojima se striktno pazi da se „ne prijeđe rubikon“ ratnog vrtloga nakon kojega nema povratka; vidimo da se niti američkim partnerima u Latinskoj Americi ne ratuje protiv Madurove Venezuele; Arapima se ne ratuje protiv Irana iako bi oni voljeli da to za njih učini netko drugi i td. i td. Zato Washingtonu njegove Proxy War „ruke“ postaju sve kraće i može se vrlo brzo dogoditi da mnoge zemlje na koje on ozbiljno računa, zbog američke rizične vanjske politike počmu diverzificirati svoje vanjske politike, politike nabave naoružanja, okretati se nekim novim gospodarskim savezima i sl. Upravo se to sada događa i sa Turskom i sa Europskom unijom kojoj Trump otvoreno prijeti otvaranjem drugog fronta trgovinskog rata, nakon onog, prošle godine pokrenutog protiv Kine.

Prošli tjedan predsjednik SAD-a Donald Trump u Bijeloj kući prima suprugu samoproglašenog venezuelanskog predsjedika Juana Guaida kao prvu damu, a istom prigodom kaže kako će SAD „učiniti sve što je nužno“ da se Rusi vrate iz Venezuele kući. Neprihvatljiv je dolazak ruskih vojnika i zrakoplova u Venezuelu, navodi američki čelnik, iako je Moskva već ranije najavila te poteze, obrazlažući ih samo nastavkom vojne i svake druge suradnje temeljem ranije potpisanih ugovora između Moskve i Caracasa, a uz to napominje kako rusko savezništvo s bilo kojom državom ne treba zabrinjavati treće zemlje. Možda Washington tu uistinu nešto i može učiniti, iako baš nisam siguran (a možda Moskva i priželjkuje da to učini), ali onda će se morati suočiti s činjenicom da je po Rusiju neprihvatljiva američka vojna nazočnost u Ukrajini, što ona isto tako ne skriva. Jer na nedavna upozorenja Washingtona kako neće dozvoliti ničije uplitanje u zapadnu hemisferu, kao interesni prostor SAD-a i njegovih saveznika, rusko MVP je odgovorilo protupitanjem: a što SAD onda rade u istočnoj hemisferi? To je samo jedan od primjera koliko su složeni današnji globalni geopolitički odnosi i koliko je rizičnu utakmicu Washington pokrenuo, vjerujući, kako na kraju, zahvaljujući svojoj ukupnoj snazi ipak može izvući ukupnu pobjedu. Međutim, sve je manje svjetskih analitičara u to uvjereno, što samo dodatno pojačava američku nervozu i radikalizira njihove poteze, a ovaj o Golanskoj visoravani svakako je jedan od opasnijih. On može uistinu pokrenuti bliskoistočni sukob općeg karaktera, u kojem će se Izrael, nakon dugo desetljeća, iznova pozicionirati kao izolirani otok na jednoj strani bojišnice, uz političku i vojnu pomoć SAD-a koji tamo ipak neće neposredno ratovati ni na čijoj strani. A koliko god izraelska vojna moć u regiji superiorna bila, uključno, i prije svega posjedovanje atomskih bombi, tamo su sada ipak potpuno drugi omjeri snaga: na Golanskoj visoravni sa sirijske strane više nisu samo sirijski već i ruski vojnici; Turska je snažna regionalna sila koja žestoko osuđuje Trumpovu odluku o Golanu, ne zato što ta visoravan za nju ima neko strateško ili sakralno značenje poput Jeruzalema, već zato što Trump sutra na taj isti način može uz tursku granicu sa Sirijom priznati samostalnu kurdsku državu; tu je i uvijek snažni i utjecajni Iran; Saudijska Arabija oštro je osudila Trumpovu odluku i time se definitivno udaljila od svih izraelskih kombinacija da on upravo s tom zemljom kroz Trumpov mirovni plan za Bliski istok riješi palestinsko pitanje na po sebe zadovoljavajući način.

Benjamin Netanjahu je od Trumpa vjerojatno dobio ono što mu je sada toliko nedostajalo, da nakon dugo vremena svoju stranku Likud iznova pozicionira na čelnu poziciju popularnosti, a sebe na skorim izborima u novog izbornog pobjednika. Međutim, osobne i stranačke političke ambicije  ne smiju biti same sebi svrha. Jer Izrael, kao država, u političkom smislu Trumpovom odlukom o Golanu neće ama baš ništa dobiti što već sada nema, osim kritika i povećanja broja neprijatelja. Izrael će po pitanju Golana eventuano podržati pojedine istočne članice EU, poput onih pribaltičkih, koje u stvarnosti nemaju nikakvu političku težinu i u kojima je, apsurdno, antisemitizam jedna od dominantnih društvenih karakteristika. Međutim, zato će one, što im je i zadaća dobivena od strane Izraela i zbog koje on „žmiri“ na njihov antisemitizam, i dalje nastojati blokirati bilo kakve protuizraelske inicijative i rezolucije od strane EU. Hoće li im se u tom smislu opet pridružiti i Poljska, koja se proteklih mjeseci opasno posvađala s Izraelom po pitanju njeezine uloge u holokausta na poljskom tlu u vrijeme Drugog svjetskog rata, ostaje za vidjeti. S druge strane češki je parlament odbio priznati izraelski suverenitet nad Golanskom visoravni. Predsjednik Odbora za vanjsku politiku češkog zastupničkog tijela Lubomir Zaoralek upozorio je kako odluka SAD-a može postati opasni presedan, nakon kojeg i druge zemlje mogu iskazivati svoje pretenzije na različite teritorije. Kao primjer naveo je rusko pripajanje Krima i stanje vezano uz Južnu Osetiju. Isto tako je kazao kako na isti način može postupiti i Kina u okviru svojih teritorijalnih sporova u Južnokineskom moru.

U svakom slučaju, Izrael je taj, kojemu, uz SAD, novim potezima Trumpove administracije prijeti međunarodna izolacija. A on ju upravo pokušava sprječiti novim inicijativama za riješenje sirjske krize. Tako je 4. travnja u Moskvu stigla visoka izraelska delegacija na čelu s premijerom Benjaminom Netanjahuom. U njezinom sastavu bio je i tajnik izraelskog Vijeća za nacionalnu sigurnost Meir Ben-Shabat, direktor obavještajne službe „Mossad“ Yosi Cohen i zapovjednik vojne obavještajne službe (AMAN) Tamir Ayman. Rusku je stranu predvodio predsjednik Vladimir Putin. prema navodima The Times of Israel, premijer Netanjahu prethodno je predsjednicima Rusije i SAD-a, Vladimiru Putinu i Donaldu Trumpu, predstavio svoj plan o završetku sirijske krize, pri čemu medij nije predočio detalje samoga plana. Međutim, pozvao se na visokopozicionirani, neimenovani izvor koji je kazao kako je ruski čelnik pokazao interes za Netanjahuov plan o tome, kako „osigurati povlačenje Irana iz Sirije“. Zajedno s tim ukazano je na „povećane šanse“ za postizanje svojevrsnog „trojnog riješenja“ za Siriju, uz sudjelovanje Rusije, SAD-a i Izraela. Međutim, čini se kako od tog sastanka nije bilo prevelike koristi, jer, naravno, o Siriji se ipak nešto mora pitati i Iran i Tursku.

Čime će sve ovo završiti danas se nitko ne usuđuje prognozirati, ali je posve jasno kako povratka na staro više nema i da je međunarodni poredak kojeg smo poznavali do prije svega nekoliko godina de facto mrtav ili, preciznije, međunarodno pravo koristi se selektivno – onako kako to kome u datom trenutku odgovara. Drugim riječima – svijet postaje „divlji zapad“.

0 komentara

You may also like