Neuspjeh vjetnamskog summita, kako se moglo i pretpostaviti, imao je i veliki odjek u američkom političkom establišmentu i tamošnjem medijskom prostoru, a obje suprostavljene strane (i demokrati i republikanci) iz njega će sigurno željeti izvući koristi. Čini se ipak da će to više koristiti demokratima, s obzirom na Trumpov uloženi veliki trud i osobni i državnički ugled za sjedanje za stol s nekim kojeg je nedugo ranije konstantno vrijeđao političkoj retorici posve neporimjerenim izrazima, a ovaj drugi mu u tome uopće nije ostajao dužan. Trump je uistinu uložio puno napora u „slamanje“ Sjeverne Koreje i njezino smiještanje u kolosjek američke vanjske politike i dodatno osiguranje američkih nacionalnih interesa na Dalekom istoku.
Dvodnevni (27.-28. vljače) vijetnamski summit između američkog predsjednika Donalda Trumpa i sjevernokorejskog vođe Kim Jong-una završio je neuspješno, a dvojica državnika su prije od planiranog napustili Vijetnam. Trump je čak želio održati konferenciju za novinare u Washingtonu ali se ipak predomislio i održao ju u Hanoju. Američki čelnik, koji je još nakon prvog dana summita kazao kako je sastanak bio „izvrstan“, slijedeći je dan izjavio kako planirani sporazum nije potpisan i da je sjevernokorejska strana željela dobiti ukidanje sankcija u zamjenu za uništenje jednog od svojih nuklearnih postrojenja, ali Washington na to nije pristao.
Šef Bijele kuće istovremeno je izrazio uvjerenje kako su on i Kim Jong-un ostali dobri prijatelji. Kazao je kako za „prevladavanje propasti između SAD-a i Sjeverne Koreje potrebno vrijeme“, ali je i naglasio kako su se njegovi i Jong-unovi stavovi od prošlog summita u Singapuru „ozbiljno približili“. Dodao je da snažno želi vidjeti ukidanje sankcija i razvoj gospodarskog potencijala Sjeverne Koreje“. Također je izjavio kako ne želi komentirati mogućnost jačanja sankcija protiv te države jer već postoje „vrlo snažna sankcije…, a u Sjevernoj Koreji je puno velikih ljudi koji također moraju živjeti“. Prema Trumpovim riječima Kim Jong-un je obećao ne provoditi nova raketna i atomska testiranja i da mu on „vjeruje“. Dogovorili su se o inspekciji sjevernokorejskih nuklearnih postrojenja, kazao je šef Bijele kuće. Trump je priznao kako odluka o nepotpisivanju sporazuma između dviju strana nije bila njegova samostalna odluka. „Mi smo već imali pripremljene dokumente za potpisivanje. Ali donijeli smo odluku da to ne učinimo“, kazao je američki predsjednik i dodao kako smatra važnim suradnju s Rusijom, Kinom, Južnom Korejom i Japanom za riješenje problema Sjeverne Koreje. Čelnike dviju posljednjih država odmah, još iz zrakoplova, izvjestit će o rezultatima summita, kazao je Trump pred novinarima. Međutim, dodao je, da „iako Kina ima utjecaj (na Pjongjang), Sjeverna Koreja se ne podčinjava zapovjedima drugih država, u tom smislu i Kine“.
Ovu posljednju rečenicu možemo tumačiti i kao svojevrsni Trumpov alibi za neuspjeh: to znači da on sada ne mora ići u dalje neugodno zaoštravanje odnosa s Pekingom (i drugim zemljama koje imaju utjecaj na Pjongjang) zbog izostanka kooperativnosti Sjeverne Koreje na summitu u Vijetnamu. SAD i Kina upravo se približavaju postizanju trovinskog sporazuma pa napetost ovakve vrste tome sigurno ne bi pridonijela. Ne treba posebno podsjećati niti koliko je ranije Washington ponašanje Pjongjanga povezivao upravo s diktatima Kine i njezinim interesima. Trumpova posljednja rečenica po njega može značiti i olakšicu, jer ako jedna Kina ne može presudno utjecati na Sjevernu Koreju i poteze njezinog državnog i vojnog vrha, onda nije nikakvo čudo da to ne mogu (barem ne tako brzo) niti SAD tj. osobno Donald Trump.
Međutim, nije nikakva tajna kako je upravo Trump od ovog summita očekivao puno više – kako i sam kaže sporazum je već bio na stolu i trebalo ga je još samo potpisati. Naravno da se nije moglo baš sve promatrati tako pojednostavljeno i da takav optimizam ne može niti je bio utemeljen na realnim osnovama. U protivnom, odnosi dviju zemalja popravili bi se već i davno ranije. Normalizacija odnosa Washington-Pjongjang dug je i po obje strane bolan proces ukoliko se uistinu želi postići stabilan mir na Korejskom poluotoku. Podsjetio bih samo na medijska ushićenja nakon prošlogodišnjeg, „povijesnog summita“ dvojice državnika u Singapuru, kada su se svi raspisali o čudesnom dogovoru SAD-a i Sjeverne Koreje, o njezinom razoružanju koje počinje već sutra, prijateljskom ozračju i čemu sve ne, što je odavalo dojam kao će Sjeverna Koreja već za koji tjedan postati punopravna članica NATO saveza. Ovdje bih podsjetio i kako pojedini hrvatski analitičari, kao što su prošle godine u jeku krize između Washingtona i Pjongjanga griješili, obmanjujući i sebe i javnost kako je rat, možda i nuklearni, između SAD-a i Sjeverne Koreje neizbježan, i nakon ovog summita pričaju gluposti i govore da se ništa konkretno niti nije moglo potpisati kada sastanak nije temeljito pripremljen tj. da se kreće „s vrha“ i da sve ovisi isključivo o Trumpu i Jong-unu. Takve bedastoće se u eter ne bi smjele puštati jer je singapurski, kao i ovaj – vjetnamski summit, itekako pomno pripreman na diplomatskim i obavještajnim razinama dviju država. Štoviše, glavni sjevernokorejski pregovarač, general i šef tamošnje obavještajne službe(uz to i osoba od najvećeg povjerenja Kim Jong-una) u tu je svrhu nedavno boravio i u Washingtonu, kao što je u Pjongjangu boravio i američki državni tajnik Mike Pompeo sa svojim stručnim timom. Jasno je kako oni ne donose nikakve konačne odluke, ali tvrditi da se sastanak ne priprema „odozdo“ i smatrati kako spomenute osobe ne usmjeravaju smijer i ton razgovora dvojice državnika je u najmanju ruku smiješno. Pa o čemu bi, u protivnom, Trump i Jong-un razgovarali – o njujorškim nekretninama ili prognozi vremena na Korejskom poluotoku?!
Ali vratimo se realnoj analizi. Sjeverna Koreja pristat će na svoje nuklearno razoružanje ali tek u zamjenu za američko povlačenje iz Južne Koreje i to je njezin načelni stav od kojeg neće odustati, a stavljanje ukidanja američkih sankcija u prvi plan kao uvjet tog razoružanja samo je stvar taktike i jedne i druge strane. Washingtonu je, naime, teško javno priznati kako je denuklearizacija Korejskog poluotoka usko povezana s njegovom vojnom (ne)nazočnosšću na tom prostoru. U tom smislu čak niti američko-južnokorejske vojne vježbe ne igraju preveliku ulogu. Obustavljanje tih vježbi može biti ekvivalent obustavljanju daljnjih sjevernokorejskih nuklearnih i raketnih testiranja, ali nikako njezinog razoružanja. Pjongjang u tome ima svesrdnu potporu i Moskve i Pekinga koje također ne zabrinjavaju američke vojne vježbe na Korejskom poluotoku ali ih itekako brine razmještaj američkih najmodernijih proturaketnih sustava, ne toliko u smislu samih proturaketa, koliko zbog radarskih sustava koji duboko „prodiru“ prije svega u dubinu kineskog teritorija i mogu detektirati aktivnosti tamo stacionirane glavnine kineskih strateških nuklearnih projektila u ranoj, čak i početnoj fazi leta, što Amerikancima daje dodatnu prednost u vremenu, ključnu za njihovo uništenje u slučaju oružanog sukoba.
Postizanje sporazuma između SAD-a i Sjeverne Koreje, čak i pod takvim uvjetima koje traži Pjongjang (povlačenje američke vojske) i koji, u konačnici, vode neminovnoj reintegraciji korejskog naroda u jedinstvenu korejsku državu, uopće nije protivna interesima Seula. Posve je druga stvar koliko to odgovara SAD-u i Japanu. Ovaj potonji, u ujedinjenoj Koreji vidi još većeg regionalnog gospodarskog konkurenta i snažnu demografsku i vojnu silu koja će vladati i vojnom nuklearnom tehnologijom (odnosi Japana i Južne Koreje i danas su vrlo opterećeni zločinima japanskih vojnika u Drugom svjetskom ratu. Seul često upozorava i optužuje Tokio za pokušaj revidiranja tog dijela povijesti u kojem je korejski narod doživio velika stradanja).
Posljedice neuspjeha summita po Trumpa u SAD-u
Neuspjeh vjetnamskog summita, kako se moglo i pretpostaviti, imao je i veliki odjek u američkom političkom establišmentu i tamošnjem medijskom prostoru, a obje suprostavljene strane (i demokrati i republikanci) iz njega će sigurno željeti izvući koristi. Čini se ipak da će to više koristiti demokratima, s obzirom na Trumpov uloženi veliki trud i osobni i državnički ugled za sjedanje za stol s nekim kojeg je nedugo ranije konstantno vrijeđao političkoj retorici posve neporimjerenim izrazima, a ovaj drugi mu u tome uopće nije ostajao dužan. Trump je uistinu uložio puno napora u „slamanje“ Sjeverne Koreje i njezino smiještanje u kolosjek američke vanjske politike i dodatno osiguranje američkih nacionalnih interesa na Dalekom istoku.
Međutim, usprkos tome, u SAD-u je svejedno nemali broj onih koji za neuspjeh summita Trumpa uopće ne krive. Štoviše, tvrde kako je on napravio dobar potez što nije želio prihvatiti polovičan uspjeh tj. ukinuti sankcije u zamjenu za nejasna i nepotpuna obećanja o denuklearizaciji Sjeverne Koreje.
Ovakvim razmišljanjima dijela američke javnosti osobno sam skloniji. Potpuno ukidanje sankcija pod ovakvim okolnostima značilo bi pokazivanje američke slabosti. Jer u slučaju da je u Vijetnamu potpisan sporazum o miru tj. završetku Korejskog rata (1950.-1953.), nakon njega bi ubrzano uslijedio i zahtjev za američkim povlačenjem iz Južne Koreje, koja tamo više ne bi imala što raditi. Osim toga, neovisno o svemu rečenom, Trumpov je pokušaj postizanja sporazuma (sve je krenulo kroz brutalne verbalne metode „uništenja neviđenim ognjem“ Sjeverne Koreje i naknadno reteriranje i sjedanje za pregovarački stol s njezinim vođom – što je dio već viđene ali, na Trumpovu žalost i prozrene vanjskopolitičke pregovaračke taktike) svakako vrijedan hvale. Jer i smanjenje napetosti i međusobne ratne retorike između SAD-a i Sjeverne Koreje nedvojbeno je važan uspjeh. Ali posve je drugo pitanje, je li to bio i konačan cilj američke vanjske politike i strategije?
Odgovor se nameće samo po sebi: jasno je da nije i da su očekivanja i ciljevi s američke strane bili potpuno drugi i puno veći. Ali možda je ipak stiglo vrijeme i za njihovo revidiranje. Jer na Dalekom istoku i na azijskoj geopolitičkoj ploči preslaguju se figure i stvaraju novi odnosi snaga i formati međusobne suradnje. Jedan od njih, o kojem smo nedavno izvjestili, nedvojbeno je i trojni summit RIC –Rusija, Kina, Indija, održan prošlog tjedna u Kini, na kojem su tri zemlje objavile zajedničku izjavu, koja jasno ukazuje koliko se posljeratni ustroj svijeta promijenio i koliko je to, zapravo, već nezaustavljiv proces (pogledaj poveznicu ispod teksta). Washington će se tome ili morati prilagoditi i prihvatiti kako novu geopolitičku realnost, ili će se sve dublje ukopavati u rovove političkih, ekonomskih, a moguće i vojnih sukoba od kojih niti sam na kraju ne može dobiti ništa bitno, a izgubiti može sve (kao, uostalom, i njegovi suparnici, koji su, međutim, toga vrlo dobro svjesni i zato puno više iskazuju želju za svestranim dijalogom ali na ravnopravnim osnovama i međusobnom uvažavanju).
Summit Rusija-Kina-Indija: Zajedničko protivljenje američkoj vojnoj akciji u Venezueli
0 komentara