Zoran Meter: Protuhrvatski pamflet hrvatskog povjesničara i teologa u intervjuu za ruski medij

 „Hrvatski povjesničar: Balkanci čekaju, kada će se probuditi ruski medvjed“, naslov je jučer objavljenog intervjua ruskog portala EADaily s Goranom Šarićem, teologom iz Rijeke i doktorom povijesnih znanosti (vidi link). U Šarićevoj biografiji piše da je završio Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu, magistrirao teologiju i filozofiju i doktorirao povijest.

Prije objave najvažnijih dijelova samoga intervjua, podsjetio bih ipak na pojedine dosadašnje Šarićeve izjave i komentare, a kako ne bilo previše iluzija oko toga o kakvoj se osobi radi kada je riječ o njegovom odnosu prema Republici Hrvatskoj ali i hrvatskom narodu, a sve to u odnosu na činjenicu da se radi o doktoru povijesnih znanosti i teologu KBF-a (je su li ti podaci iz njegove biografije i stvarno istiniti nisam imao vremena provjeriti u nadležnim institucija, isključivo s obzirom na aktualnost same teme i potrebe za žurnom reakcijom (iako osobno mislim da jesu, jer bi se samo potpuna budala mogla „kititi“ ovakvim akademskim titulama bez straha od posljedica). Evo ponekih zvučnih Šarićevih izjava, gotovo redovito iz opusa srbijanskih medija:

Srbi i Hrvati su jedan narod, potomci Ilira i starosedeoci na Balkanu, a ideja o masovnom doseljavanju Slovena u 7. veku je namerna laž Vatikana. Na Balkanu je nastala prva civilizacija, i kasnije je tu bila i prestonica Rimskog carstva, tvrdio je, između ostalog, hrvatski teolog i istoričar Goran Šarić ovog decembra u Beogradu. (https://www.telegraf.rs/vesti/srbija/3015733-teolog-iz-rijeke-zapalio-beogradjane-svojim-recima-srbi-i-hrvati-su-jedan-narod-i-potomci-ilira-a-zavadio-nas-je-vatikan)

Kilometarska kolona Srba u strahu od terora hrvatske vojske napušta svoje domove. Među njima sam i ja, beba od dvadeset meseci. Mama me nosi u naručju i plače na sav glas! Dehidrirala sam, borim se za život, a lekara nema. Nema ni tate, eno ga na ratištu, rekli su nam da je poginuo braneći Krajinu. (https://www.telegraf.rs/vesti/srbija/2979621-hrvati-su-moju-porodicu-proterali-iz-knina-mislili-su-da-sam-mrtva-granate-su-padale-a-krvavi-ljudi-lezali-pored-puta-moji-su-se-vratili-u-zapaljenu-kucu-zelim-da-znam-sta-tacno-gospoda-slavi)

Ovome se mogu pridodati i rečenice, svojedobno objavljene na hrvatskom portalu „Maxportal“, a koje dobro ukazuju na Šarićev „fenomen“: „Šarić je ljubimac medija u Srbiji. Od stotinjak intervjua i tekstova dostupnih na internetu samo dva ne dolaze iz srbijanskih medija. Zašto? Zato jer o “Oluji” govori isto kao i srbijanski predsjednik Vučić.“

ŠOKANTNA OBJAVA TEOLOGA IZ RIJEKE: “Srbi su dva puta oslobađali Dalmaciju, a sad ih bacate u more!”





Prijevod najvažnijih dijelova iz Šarićevog intervjua za ruski EADaily

Pitanje: U posljednje vrijeme u medijima su se pojavile informacije o incidentima na nacionalnoj osnovi, usmjerenim protiv srpske manjine u Hrvatskoj. S druge strane pojavile su se informacije o napadima na Hrvate u Vojvodini koje je srpska vlada osudila (kao da i hrvatska vlada nije promptno osudila napade na Srbe, a što se u ovom pitanju iz nekog razloga prešućuje, op. ZM.). … O čemu se tu radi?





Šarić: Problem nije toliko u samim incidentima, koliko u odnosu hrvatske vlasti prema onima koji stvaraju povoljnu klimu za pojavu takvih incidenata. Kada mi znamo da predsjednica države daje intervju najradikalnijem desnom mediju (Hrvatski tjednik, op. ZM), da ljudi, osuđeni za ubojstva srpskih civila postaju ugledni gosti na državnim manifestacijama, da visoki pripadnici katoličke crkve pišu knjige u kojima se ocrnjuje Jasenovac, a redatelji koji snimaju filmove o „stoljetnoj srpskoj agresiji protiv Hrvatske“ dobivaju nagrade grada Zagreba, začuđuje jedino to zašto su napadi na Srbe toliko „rijetki“. …  U Srbiji su napadi na Hrvate rijetki (naravno, niti riječi o monstruoznim i sustavnim srpskim zločinima u ratu 90-ih prema Hrvatima, ili Šešeljevoj ulozi u progonu čitavog hrvatskog stanovništva iz pojedinih vojvođanskih naselja s hrvatskom većinom poput Hrtkovaca, koje je on nazvao „željom Hrvata za zamjenom nekretnina“, op. ZM.) jer u srpskom društvu vlada druga klima… Ja nisam musliman ali se ponosim da je u mom gradu (Rijeci, op. ZM.) najljepša džamija u Europi (želi ostaviti dojam o sebi kao svjetskom građaninu i vrhunskom intelektualcu kako bi si dao na važnosti i ukazao na svoje „pravilno“ i „zdravo“ rasuđivanje složenih problema, op. ZM.)

Pitanje: Kako bi, prema vašem mišljenju, bilo moguće završiti s hrvatsko-srpskim neprijateljstvom? Je li to realna zadaća?

Šarić: … Za to je nužan veliki napor sa strane hrvatskih znanstvenih i vjerskih elita, ali one su u našoj zemlji prije izvor neprijateljstva nego pomirbe (o potrebi ulaganja napora sa strane srpskih vjerskih i znanstvenih elita Šarić ne govori, vjerojatno želeći ruskoj javnosti dati na znanje kako se to samo po sebi podrazumjeva ali da istog odgovora s hrvatske strane jednostavno nema, op. ZM).

Na upit o tome, kako se Hrvatska odnosi prema nasljeđu Drugog svjetskog rata i konkretno ustaškog pokreta, Šarić, između ostalog, kaže slijedeće:

… Na riječima se ustaštvo osuđuje, ali kod nas svejedno još postoje ulice s nazivima ustaških zločinaca. (Predsjednica, op. ZM.) Grabar–Kitarović tisućama kilometara od Hrvatske poziva se na antifašizam, a istovremeno je više od 3000 antifašističkih spomenika u Hrvatskoj bilo srušeno još do 1991. godine. … Destabilizacija Balkana počela je uništenjem Jugoslavije, a nju nije uništila Rusija, već SAD, Njemačka i Vatikan. Da je Rusija 90.-ih godina bila jaka, krvavog rata u Jugoslaviji ne bi bilo (žali Šarić, očito vapijući za sadašnju rusku pomoć ugroženom srpstvu, op. ZM). Jačanje uloge Rusije, čak i Kine – jedina je šansa za uspostavu dugotrajnog mira na Balkanu. … Balkanci čekaju kada će se ruski medvjed probuditi iz zimskog sna i uzeti stvar u svoje ruke. (Tim riječima i završava Šarićev intervju, prepun još čitavog niza potpuno besmislenih konstrukcija i sa znanstvene i sa zdravorazumske osnove)

Zaključak:

Nije Hrvatima problem jedan Šarić i njemu slična laprdala, koja se toliko „brinu“ za Hrvatsku ali i za svoju nemoć u pokušajima da ih itko normalan smatra normalnima (osim, naravno, u Srbiji). Problem je u tome, što Vlada RH i ured predsjednice RH na ovakve intervjue s tipičnim prizvukom specijalnih operacija od strane inozemnih obavještajnih službi (u koje se, osim više-manje loše prikrivenog unošenja angažirane ideologije i propagande, redovito ubacuje i priličan niz potpuno ispravnih teza ili činjenica koje nisu oborive (niti ih se ima potrebe obarati) radi davanja privida ozbiljnosti onoga tko takve intervjue daje i tko ih objavljuje), ne reagiraju niti dostojno niti odlučno iako su upravo oni (a preko njih onda posredno i čitav hrvatski narod) najčešće njihova glavna meta. Nekako slično kao i ovih dana u slučaju protuhrvatskih izjava Milorada Pupovaca, kada i Vlada RH i sam Pupovac još uvijek „ne znaju“ što im je činiti (prva, da li ga kazniti izbacivanjem iz vladine koalicije, a drugi, treba li ju, uvrijeđen „protusrpskom histerijom“ i „nedjelotvornošću“ vlade da je spriječi, sam napustiti), očito igrajući na onu – „vrijeme liječi sve rane“.

Čitav paradoks sastoji se i u tome da se od strane onih koji bi to morali, ne uviđa niti vremenska niti sadžajna koincidencija ovih protuhrvatskih „verbalnih izgreda“, preciznije –  jačanje obavještajno-propagandnih operacija u režiji srpskih službi, od kojih vjerojatno i ova najnovija Šarićeva u ruskom mediju nije iznimka. A umjesto prakse, inače potpuno besplodnih uručivanja nekakvih prosvjednih nota veleposlanici Republike Srbije u Hrvatskoj (koje ona k tome gotovo redovito odbija primiti, kao što je to bilo i ovih dana u svezi s incidentom sa srpskim vojnicima na graničnom prijelazu Bajakovo) bilo bi puno vjerodostojnije i u svrhu očuvanja dostojanstva hrvatskoga naroda i svih građana ove zemlje i nje same, javno reći da se na gluposti srpskog državnog vrha i tamošnjih medija više neće obraćati pozornost. A osim potpunog ignoriranja istih, ako treba može se zaprijetiti i službenim prekidom međusobne diplomatske komunikacije pa čak to i u praksi provesti. Ništa neuobičajeno u svijetu diplomacije kada druga sredstva ne donose željene promjene i rezultate.

Zašto Hrvati već godinama mazohistički moraju trpjeti ovakve poruge (za što vjerojatno nema primjera niti u jednoj zemlji svijeta) i permanentna iskrivljavanja činjenica iz hrvatske i regionalne povijesti, koje se odmah medijski spremno distribuiraju u Srbiji (ali nerjetko i puno šire) i služe za hranjenje njihovih teza o ispravnosti srpske pobune u Hrvatskoj 1991. (a u stvarnosti brutalne vojne agresije Srbije i prethodno potpuno srbizirane JNA na prije toga potpuno razoružanu Hrvatsku), kao i izlika i opravdanja za tu agresiju u kontekstu skretanja pozornosti s teškog vojnog poraza koeg je „hrabra“ srpska vojska u njoj doživjela? Previše toga „zašto“ a premalo „zato“.

Hrvatsko MVP prosvjedom mora reagirati prema ruskom veleposlanstvu u RH

A u konkretnom slučaju Šarićevog intervjua za inače vrlo ozbiljan i čitan ruski medij, hrvatsko MVP moralo bi djelovati odlučno i prema ruskom veleposlanstvu u Zagrebu, koje je strateški nemjerljivo bitnije za ukupne hrvatske nacionalne interese u odnosu ono srpsko, pred kojim hrvatska država često glumi svoju ozbiljnost. Osim toga srpsko veleposlanstvo ni po čemu nije važno kada su u pitanju hrvatski nacionalni interesi, kao što vrijedi i obratno. Dakle, hrvatsko MVP definitivno bi moralo ruskom veleposlanstvu uručiti prosvjednu notu zbog objave ovog čistog protuhrvatskog pamfleta u ruskom medijskom prostoru, a koji sigurno ne može biti poticaj za daljnji razvoj bilateralnih odnosa ma koliko taj pamflet naizgled minorno izgledao. A ruski veleposlanik, kao iskusni diplomat, takvu notu sigurno neće odbiti, svjestan, kako su unatoč brojnim problemima (prouzročenih ne samo krivnjom jedne ili druge strane) odnosi Hrvatske i Rusije ipak stabilni i korektni. Naravno, pritom naše MVP slobodno može reći kako je svjesno ruske potrebe za pridobivanje novih saveznika u ovim, po sebe složenim geopolitičkim okolnostima (pa tako i sa Srbijom), ali da to nikako ne znači kako i ruski mediji, poput onih srpskih, s tim ciljem moraju intenzivirati objave čistih protuhrvatskih pamfleta u režiji Beograda i njemu odanih snaga i slugu unutar Hrvatske.

Medijska sloboda, naravno, mora biti poštivana: novinari mogu objavljivati intervjue s bilo kime i prenositi stavove bilo koga za kojeg prosude da je kompetentan nešto suvislo reći, a da pri tom ti isti novinari formalno nemaju uvjet za prethodno dobro poznavanje ovih ili onih povijesnih činjenica i političkih procesa u pojedinim dijelovima svijeta (to bi, naravno, zbog svoje ozbiljnost ali i ozbiljnosti medija za koji rade bilo poželjno jer ipak oni svojim pitanjima kreiraju i sam tijek intervjua). Novinari time nemaju niti odgovornost za izgovorenu riječ, još i više ako je izgovara osoba „s druge strane stola“. Međutim zemlje, u čiji se ozbiljni medijski prostor sustavno „pripuštaju“ takvi pamfleti kojima je jedini cilj blaćenje ugleda neke države, moraju biti svjesne kako država na koju se oni odnose ima pravo reagirati barem službenim upozorenjem, a ako se oni i pored toga nastave onda je jasno da je tendencija druge strane usmjerena prema zahlađivanju međusobnih odnosa. U tom kontekstu, zašto naše MVP ne bi malo testiralo i službeni ruski stav o svemu ovome, barem u smislu saznanja, je li se Moskva spremna ograditi od klasične protuhrvatske propagande u režiji Beograda na ruskom medijskom prostoru (jer ova Šarićeva provokacija na žalost nije iznimka) i poduzeti konkretne korake da se ona ubuduće spriječi, a ne da se sve pokuša svesti na „razumijevanje“ za hrvatsku zabrinutost ali i na nemogućnost za poduzimanje praktičnih koraka upravo u ime spomenutih medijskih sloboda. Jer te su „slobode“ svugdje u svijetu prilično rastezljive – preciznije – prilagođene vlasniku medija i njegovim stavovima.

Srpski cilj je izvlačenje dvostruke koristi

A osim promoviranja srpskih nacionalnih interesa u svijetu u odnosu na Hrvatsku, ovakvi i slični pamfleti koji se sve intenzivnije plasiraju i na rusko tržište, imaju još jedan važan cilj: proširiti protuhrvatsko i proturusko raspoloženje unutar hrvatskog i ruskog društva i time  Srbiji osigurati njezino „pravo“ na regionalni ekskluzivitet dobrih odnosa s tom velikom i važnom zemljom, najčešće upakirano u inače nedvojbene snažne duhovne i povijesne veze ruskog i srpskog naroda. Međutim, sadašnji je svijet i politika u tom smislu odavno evoluirala (osim u glavama velikosrpskih ideologa), pa takvi „ekskluziviteti“ na pojedina prijateljstva već odavno nigdje ne postoje, a interesi bilo čije državne politike teže osiguraju dobrih političkih odnosa sa što većim brojem zemalja kao glavni preduvjet za osiguranje svojih gospodarskih interesa. Hoće li se Moskva dati uvući u ovu podlu srbijansku igru, dobro znajući kako se u prošlosti srpska politička i društvena elita ne jednom „podičila“ okretanjem leđa Rusiji i uvlačenjem u krilo zapadnoeuropskih carskih dvorova? I hoće li Zagreb tako olako dopustiti da od jedne globalne velesile, spremne za dobre i korektne odnose s Hrvatskom, istu nepromišljenim reakcijama sutra pretvori u svog strateškog neprijatelja? Na žalost, puno više sam skloniji mišljenju da se Moskva neće dati uvući u ralje srbijanske prijetvornosti, nego da će se Zagreb srbijanskoj politici po tom pitanju htjeti ozbiljnije suprostaviti.

A u svemu ovome se itekako mora voditi računa o nedavnom ubacivanju „u igru“ na „Zapadnom Balkanu“ i Trumpovog posebnog izaslanika Mathewa Palmera, uskog stručnjaka za ove prostore, prije svega u smislu navodnih pokušaja Washingtona da od Srbije napravi „sponu“ za normalizaciju odnosa s Moskvom u punom širem geopolitičkom kontekstu koji nije predmet ove analize. A kada je o tome riječ, zadovoljavanje pojedinih srbijanskih nacionalnih interesa i pretenzija, pa i u odnosu prema Hrvatskoj, nikada nije isključeno. Štoviše! Ono je u tom scenariju i posve izvjesno. Za sada ponajprije po pitanju BiH i statusa Republike Srpske.

Zato, otrijeznimo se od predugoga „pijanstva“ i kao država počmimo ponašati odgovorno a ne poltronski, pa da nas i ozbiljni svijet konačno počme doživljavati kao ozbiljnu zemlju. Jer daljnji nastavak političkih „akrobacija“ uvlakačkoga tipa sada već postaje i egzistencijalno opasan. Stvari se u svijetu ubrzano mijenjaju pa se mijenjajmo i mi u odnosu na brigu o svojoj državi –  jer druge jednostavno nemamo.

Urednik Geopolitika Newsa Zoran Meter: NUŽNO JE I SLUŽBENO PRIZNATI POSTOJANJE PETE KOLONE U HRVATSKOJ!

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like