Zoran Meter: PRVA HRVATSKA ŽRTVA U AFGANISTANU: SAVEZNIŠTVO DA – ALI NE POD SVAKU CIJENU!

Ovih je dana Hrvatsku potresla bolna vijest o pogibiji našeg prvog vojnika u sklopu kontingenta Hrvatske vojske u NATO-ovoj misiji u Afganistanu. Pri tom treba naglasiti kako se stanje u toj zemlji i dalje radikalizira i da rizici od novih stradavanja NATO-ovih vojnika rastu. Zato je, u ova izuzetno složena globalna geopolitička vremena, došlo vrijeme da hrvatski državni vrh i politička, vojno-sigurnosna i analitička struka prestanu „mrmljati u bradu“ i konačno počmu stvari nazivati svojim imenom. Jer potpuno je neprimjereno da se ovaj žalosni događaj – gubitak jednog mladog hrvatskog života, tisućama kilometara daleko od Domovine – pokušava relativizirati činjenicom kako se radi „tek“ o prvoj hrvatskoj žrtvi (jer kada je nečiji tuđi, a ne tvoj sin u pitanju onda je to „tek“) u gotovo desetgodišnjem angažmanu naših vojnika u toj zemlji, dok neke druge zemlje iz iste misije eto, imaju puno veće gubitke i sl. Proizvoljne, politikantske ili dodvoravajuće izjave svjetskim moćnicima najmanje su što u ovom trenutku Hrvatskoj treba. Umjesto toga, čitavu se stvar mora sagledati politički i vojno-sigurnosno trezveno, mudro, bez potrebe dodvoravanja bilo kome i bilo čemu kroz pojedine medijske istupe (čega je, na žalost, bilo), i tek temeljem toga reagirati i donijeti valjane odluke, koje, prije svega, moraju biti u nacionalnom interesu Hrvatske i hrvatskoga naroda. A Hrvatska, to treba reći otovreno, u Afganistanu nema ama baš nikakvih nacionalnih interesa ili prioriteta. Naš se angažman u toj zemlji svodio i svodi isključivo na političkoj sintagmi o savezništvu i solidarnosti sa saveznicima, kao i nužnosti provedbe zacrtane politike od strane NATO saveza u odnosu na Afganistan.

A u toj se zemlji posljednjih mjeseci intenziviraju politički, vojni i sigurnosni procesi koji ne idu u prilog ne samo ostanku hrvatskih vojnika na afganistanskom terenu, već oni dovode i do ozbiljnog preispitivanja potrebe i svrsishodnosti daljnjeg angažmana ukupnih NATO snaga u toj srednjoazijskoj zemlji (o čemu više kasnije u tekstu).

U tim i takvim okolnostima slobodno možemo reći slijedeće: savezništvo sa Zapadom, čijih smo integracija dio – da, ali ne pod bilo koju cijenu i pod bilo kojim uvjetima. Jer čitav paradoks hrvatskog savezništva unutar NATO-a za sada se ogleda u tome, da je Hrvatska u političkim i deklarativnim izjavama domaćih državnih dužnosnika i činovnika NATO saveza često spominjana kao primjer, kao „najvjernija saveznica“, koja bespogovorno ispunjava sve što se pred nju kao zadaća postavi, a da pri tom, za uzvrat, ne dobiva ama baš ništa konkretno u bilo kojem praktičnom segmentu koji bi pomogao hrvatskom društvu da konačno „stane na noge“: od poticanja gospodarskog razvoja, postizanja unutarnje