Naime, autori australijskog izvješća navode kako je kineska Narodno-oslobodilačka vojska razmjestila oko 1500 balističkih raketa malog dometa, 450 balističkih raketa srednjeg dometa i stotine krstarećih raketa kopnenog baziranja dalekoga dometa. Kina posjeduje rakete DF-21D („ubojice nosača zrakoplova“), koje mogu dosegnuti američke nosače zrakoplova na udaljenosti do čak 1500 kilometara. U izvješću se također navodi kako kineski „rastući arsenal preciznih raketa velikoga dometa predstavlja ugrozu za sve američke, savezničke i partnerske baze, uzletno-slijetne staze, luke i vojne objekte u zapadnom dijelu Tihog oceana“, jer oni mogu postati bespomoćni u prvim satima vojnog sukoba. Također je zanimljivo kako australijski Centar u svom izvješću navodi kako su kineske rakete sposobne izvoditi precizne napade na ciljeve u zoni Singapura, gdje se nalazi najveći američki logistički objekt, kao i uništiti američke baze u Južnoj Koreji i Japanu.
Ne stišavaju se političke strasti nakon što su Sjedinjene Države 18. kolovoza izvršile prvo testiranje modificirane rakete koje krši okvir Sporazuma o uništenju raketa malog i srednjeg dometa, kojega su i SAD i Rusija službeno napustile početkom kolovoza ove godine. A nakon što su Rusija i Kina u prošlom tjednu sazvale hitnu sjednicu Vijeća sigurnosti zbog američke najave instaliranja svojih raketa srednjeg dometa u Aziji i opasnosti za ukupnu globalnu sigurnost zbog počinjanja nove utrke u naoružanju, koju, kako kažu, počinju Sjedinjene Države, 23. kolovoza uslijedila je i reakcija ruskog predsjednika Vladimira Putina. Prije osvrta na nju podsjećam kako su, svega dva tjedna nakon službenog povlačenja iz Sporazuma o uništenju raketa malog i srednjeg dometa, Sjedinjene Države izvršile testno lansiranje krstareće rakete, koja, prema svom dometu ulazi u gabarite toga sporazuma jer prelazi domet od 500 kilometara, njime zabranjen (zabrana se odnosila na rakete dometa od 500 do 5500 kilometara). A 22. kolovoza ruski ministar obrane Sergey Shoygu je na zasjedanju kolegija MO izjavio kako se, osim na zapadnim, pogoršava sigurnosno stanje i na ruskim istočnim granicama zbog aktivnosti SAD-a u Azijsko-tihooceanskoj regiji s ciljem, kako je kazao, slabljenja položaja Rusije i Kine.
Putin je na spomenutom operativnom zasjedanju s članovima ruskog Vijeća sigurnosti izjavio kako je nužno proanalizirati razinu ugroze u svezi američkog testiranja nove modifikacije krstareće rakete (Pentagon je ranije izvijestio kako se radi o moderniziranoj verziji krstareće rakete Tomahawk, op. ZM.) i nakon toga usvojiti odluke za pripremu simetričnog protuodgovora. Napominjem da su, osim Vladimira Putina, sjednici između ostalih nazočili i ministar obrane Sergey Shoygu, ministar diplomacije Sergey Lavrov, direktor Vanjske obavještajne službe Sergey Narishkin, kao i zamjenik predsjednika vlade Yuri Borisov.
„Imajući u vidu novi razvoj stanja, nalažem Ministarstvu obrane, Ministarstvu vanjskih poslova i drugim profesionalnim institucijama provedbu analize razine ugroza nastalih spomenutim potezima Sjedinjenih Država po našu zemlju, i donošenje sveobuhvatnih mjera za pripremu simetričnog odgovora“, izjavio je ruski predsjednik. Pri tom je ponovio kako je Rusija „i dalje otvorena za ravnopravni i konstruktivan dijalog sa SAD-om poradi uspostave povjerenja i jačanja međunarodne sigurnosti“, i dodao kako Rusija „nikada nije željela, niti će biti uvučena u utrku u naoružanju, koja bi bila razorna po njezino gospodarstvo“.
Međutim, koliko će to biti moguće ostaje tek za vidjeti. Do sada je Rusija uspješno balansirala između postupne modernizacije svojih oružanih snaga i svojih gospodarskih mogućnosti, poglavito nakon uvođenja Zapadnih sankcija 2014.g. kada je proces modernizacije usporen. S tim u svezi ona se orjentirala na proizvodnju suvremenih vrsta naoružanja (za što posjeduje znanje i tehnologiju) u zamjenu za masovnu proizvodnju klasičnog naoružanja. To joj je, svakako, jeftinija i učinkovitija varijanta iz perspektive očuvanja nacionalne sigurnosti (zato se često u javnosti zbunjeno postavljaju pitanja o tome, kako Rusija, koja proteklih godina troši za vojni proračun svega oko 60 milijardi dolara godišnje, za razliku od SAD-a čiji je vojni proračun otišao i iznad 700 milijardi dolara, uspjeva parirati SAD-u tj. da se razlika u kvaliteti suvremenog naoružanja zapravo vrlo malo primjećuje, a u nekim segmentima (ponajviše upravo u raketnoj sferi) Rusija i nadvisuje SAD. Za odgovor na ta pitanja postoji više elemenata, ali to nije predmet ove analize). Osim toga, u razvoju svoje pomorske flote Rusija je posljednjih godina orjentirana na veliku i ubrzanu proizvodnju manjih brodova, naoružanih krstarećim raketama, smatrajući kako će to u dogledno vrijeme biti dovoljno za zaštitu njezinih interesa na svjetskim morima. Također prednost daje proizvodnji novih podmornica, a izbjegava gradnju skupih nosača zrakoplova, držeći se doktrine onih svojih stratega, koji tvrde da je upravo to optimalna varijanta za Rusiju s obzirom na njezin geografski položaj. Međutim, razvoj najmodernijih raketnih sustava i sustava predviđenih za što bolje pozicioniranje u svemirskim prostranstvima u koja SAD planiraju uložiti velika sredstva, prije ili kasnije dovest će do potrebe za većim financijskim ulaganjima i od strane Moskve. Naravno, dokle god Rusija bude procjenjivala da su njezini ofanzivni strateški kapaciteti dovoljni za sprječavanje američke želje za preventivnim napadom ili izvođenjem prvog udara, ona će se suzdržavati od utrke u naoružanju. A trenutačno Moskva procjenjuje kako u njima ima stratešku prednost i da joj to daje dovoljno vremena za štednju, barem dok je Pentagon ne sustigne. Pri tom će ključan element biti upravo vrijeme tj. koliko dugo će trajati sadašnji američko-ruski „hladni rat“. A za njegovo trajanje bitnu će ulogu imati i geopolitički odnosi vezani uz Kinu. Jer ukoliko Rusija uza se bude imala Kinu (i obratno), a što više nije samo tendencija, već i geopolitička realnost, vrijeme otpora Moskve Washingtonu bit će dugo, i obratno: Rusija, u slučaju totalne izolacije od strane ključnih svjetskih država (uključno i Kine) teško može uspjeti zadržati važan utjecaj u međunarodnim odnosima, a u po nju najboljem slučaju bila bi svedena na bavljenje samom sobom ili postala „svijet za sebe“ (za što posjeduje prirodne resurse, tehnologiju i ljudske kapacitete dovoljne da kao država funkcionira). A u radikalnoj varijanti toga scenarija njoj prijeti teritorijalni raspad. Upravo na to posljednje igrali su (neki još uvijek igraju) i američki stratezi, sada ipak sve više svjesni kako ta opcija postaje malo vjerojatna upravo zbog stvorenog rusko-kineskog vanjskopolitićkog savezništva, vojnog strateškog partnerstva i sve intenzivnijih i razvijenijih gospodarskih odnosa, koji više nisu orjentirani isključivo na energetsku suradnju.
Pesimističko izvješće australijskog analitičkog centra
Ovih je dana objavljeno i zanimljivo izviješće australijskog Centra za istraživanje SAD-a pri sveučilištu u Sydneyu (The United States Studies Centre), koje sadrži i poziv Sjedinjenim Državama i njihovim regionalnim saveznicima, poput Australije i Japana, da razmotre planove vojnih investicija i razmještaja snaga u svezi s brzim razvojem kineske tehnologije. U protivnom će se susresti, kako se navodi, s prijetnjom gubitka američke vojne dominacije u odnosu na Kinu. Naime, autori izvješća navode kako je kineska Narodno-oslobodilačka vojska razmjestila oko 1500 balističkih raketa malog dometa, 450 balističkih raketa srednjeg dometa i stotine krstarećih raketa kopnenog baziranja dalekoga dometa. Kina posjeduje rakete DF-21D („ubojice nosača zrakoplova“), koje mogu dosegnuti američke nosače zrakoplova na udaljenosti do čak 1500 kilometara. U izvješću se također navodi kako kineski „rastući arsenal preciznih raketa velikoga dometa predstavlja ugrozu za sve američke, savezničke i partnerske baze, uzletno-slijetne staze, luke i vojne objekte u zapadnom dijelu Tihog oceana“, jer oni mogu postati bespomoćni u prvim satima vojnog sukoba. Također je zanimljivo kako australijski Centar u svom izvješću navodi kako su kineske rakete sposobne izvoditi precizne napade na ciljeve u zoni Singapura, gdje se nalazi najveći američki logistički objekt, kao i uništiti američke baze u Južnoj Koreji i Japanu. Međutim, u spomenutom je izvješću zanimljivo i da njegovi autori navode kako su američki interesi u odnosu na sigurnost njihovih saveznika „fundamentalno drugorazredni“, kako u odnosu na vlastite interese tako i u odnosu na glavne interese Pekinga, što Washington može staviti u poziciju da „intervencija nije vrijedna svijeća“ (žrtava i šteta, op. ZM.). Drugim riječima, ovakav razvoj stanja u konačnici može dovesti do toga da se SAD uopće vojno ne umiješaju u tamošnje prilike. (izvor: https://www.ussc.edu.au/analysis/averting-crisis-american-strategy-military-spending-and-collective-defence-in-the-indo-pacific.)
Međutim, ostaje za vidjeti koliko su australijski analitički stručnjaci u pravu s obzirom da su se Sjedinjene Države, kako se čini, i definitivno odlučile na razmještaj raketa srednjeg dometa u Aziji, što je potvrdio i nedavno imenovani šef Pentagona Mark Esper. Naravno, ta činjenica sama po sebi još uvijek ne negira prosudbe australijskih analitičara. Štoviše! Jer nakon zajedničke rusko-kineske reakcije koja je uslijedila nakon te najave, a poglavito nakon spomenutog američkog testiranja svoje modificirane krstareće rakete u Kaliforniji, postalo je jasno kako je Rusija i definitivno zauzela prokinesku stranu, svjesna ranjivosti svoga položaja ukoliko bi sutra ostala sama izložena američkoj i NATO-ovoj vojnoj ugrozi nakon eventualnog „bacanja Kine na koljena“.
I za kraj, treba podsjetiti kako je već duže vrijeme vidljiva puna vanjskopolitička koordinacija poteza Moskve i Pekinga vezano uz ključne međunarodne probleme. Pri tom pojedini, naizgled deeskalirajući potezi američkog predsjednika Donalda Trumpa, poput prošlotjednog poziva članicama G7 da za summit slijedeće godine u svoj sastav ponovo prime Rusiju (G8), imaju samo deklarativni i kozmetički karakter kojega u ruskom državnom i političkom vrhu, koliko god uhu ugodni bili malo tko shvaća ozbiljno. Štoviše, svi potezi koje Rusija poduzima protklih godina svjedoče o njezinoj pripremi za dugoročni, otovreni „front“ sa Zapadom, prije svega SAD-om, ali i na oslanjanje na Kinu, koje postaje uzajamno s obzirom na američko istodobno otvaranje „dvaju frontova“ u odnosu na te dvije zemlje.
A kako će sve ovo završiti, danas nitko u svijetu ne može sa sigurnošću reći, osim što je razvidno kako se ubrzano i radikalno pogoršava ukupno globalno sigurnosno stanje. I od te činjenice ne treba bježati ili „zabijati glavu u pijesak“ praveći se kako se ništa loše ne događa. Jer to je, na žalost, dio je ukupnih strategija oko zadržavanja dominacije tj. jednog hegemona (SAD) ili uspostave svojevrsne ravnoteže snaga između ključnih igrača na globalnoj razini (Rusija, Kina), poznatije i pod nazivom višepolarni ili policentrični svijet. A kada je to tako, jasno je i kako raste mogućnost od izbijanja incidenata na suvremenim oružjem sve zasićenijim prostorima sučeljavanja njihovih nacionalnih interesa, a time i do izbijanja međusobnih, više-manje (ne)kontroliranih oružanih sukoba, vođenih prije svega posredstvom drugih – slabijih igrača ili, kako to volim reći – „tuđom krvlju“.
0 komentara