Zoran Meter: Putin odobrio plan za prebacivanje „europskog“ plina u Kinu!

Zato se može zaključiti kako Rusija, ovom današnjom vijesti, Europskoj uniji daje jasan, možda i posljednji signal o tome da plin, koji je desetljećima u nalazištima Zapadnog Sibira bio „rezerviran“ isključivo za Europu, može vrlo lako „skliznuti“ u smijeru velike i konkurentske Kine ukoliko EU ne pokaže više taktičnosti i samostalnosti u provedbi vlastite energetske politike i donošenju  strateških energetskih odluka koje se tiču njezine sigurne i jeftine opskrbe plinom. Naime, nesnalaženje Njemačke i Bruxellesa pred sankcijama protiv „Sjevernog toka 2“ nije ni malo impresioniralo Moskvu, koja je, sada, zbog straha EU pred SAD-om, primorana sama dovršavati već gotovo završen plinovod i time povećati svoje prvotno utvrđene troškove i probijati planirane rokove za njegovo puštanje u rad…

Vladimir Putin odobrio je plan ruskog plinskog diva „Gazprom“ za početak izradbe ekonomske i projektne dokumentacije za plinovod „Sila Sibira 2“. U slučaju pozitivne realizacije radilo bi se o drugom plinovodu kojim bi se ruski plin dostavljao na kinesko tržište, nakon što je s početkom prošle godine svečano pušten u pogon največi svjetski – 3 tisuće kilometara dug plinovod „Sila Sibira“. Posebnost ovog drugog plinovoda je ta da će on plin dobivati s golemog nalazišta u Zapadnom Sibiru  koje se sada koristi za opskrbu europskih potrošača.

Predsjednik „Gazproma“ Aleksey Miller Putinu je kazao kako su prethodno provedene tehničko-ekonomske analize dale pozitivne rezultate o ekonomskoj isplativosti toga projekta i da se može prijeći u predinvesticijsku fazu projekta, a što je Putin odobrio. Miller je također kazao kako bi te isporuke plina bile orjentirane na tržište zapadne Kine. Procjenjuje se kako će trasa plinovoda „Sila Sibira 2“ prolaziti kroz teritorij Mongolije (uključio bi i plinifikaciju te zemlje) i da će njegov kapacitet iznositi 50 milijardi m3 plina godišnje. Za usporedbu, postojeći plinovod „Sila Sibira“ ima kapacitet od cca 35 milijardi m3.

Slika 1: plinovod „Sila Sibira“




Slika 2: cijevi za izgradnju plinovoda “Sila Sibira” dostavljale su se i rječnim transportom

U energetskim analizama Geopolitika Newsa u više smo navrata govorili kako ruski državni vrh i energetska struka ozbiljno računaju sa scenarijem smanjenja isporuka ruskog prirodnog plina na europsko tržište, zbog čega oni intenziviraju nove projekte usmjerene na azijsko tržište: Južnu Aziju (prije svega Indiju, ali i ostale njoj susjedne zemlje) i Daleki istok, prije svaga Kinu ali i Južnu Koreju i Japan. Radi se, zapravo, o novoj ruskoj energetskoj strategiji i okretanju prema Istoku, započetoj još 2014.g. s početkom ukrajinske krize koja je rezultirala snažnim zapadnim proturuskim sankcijama koje su u startu „mirisale“ na njihovu dugovječnost.

Dakle, razlozi nove ruske energetske strategije su ekonomski i geopolitički. S jedne strane EU forsira diversifikaciju svojih dobavljača prirodnog plina zbog jačanja svoje energetske neovisnosti, ali također, u sklopu borbe protiv klimatskih promjena inzistira na smanjenju uporabe fosilnih goriva i prijelaz na alternativne izvore energije poput solarnih elektrana, vjetroelektrana i td. Kako će to dalje ići s obzirom na velike ekonomske posljedice od recesije koja će u EU (i čitavom svijetu) biti izazvana zbog sveopćeg zastoja gospodarskih procesa u vrijeme pandemije COVID-a 19 ostaje za vidjeti. Za pretpostaviti je kako će se mnogi od tih projekata iz tzv. zelene energetike morati zaustaviti ili od njih čak odustati s obzirom da se u pravilu radi o vrlo skupim investicijama, koje, osim toga, dugo godina neće donositi dobit (sa sličnim problemom susrest će se i Kina, globalna predvodnica alternativnih izvora energije, prije svega solarnih i vjetroelektrana, koja je tim „zelenim“ energetskim programom nastojala znatno smanjiti svoju veliku ovisnost o nafti i plinu što, naravno, ima i svoje geopolitičke implikacije ). I drugi razlog spomenute ruske energetske orjentacije na Istok je onaj geopolitički: vrlo složeni politički, gospodarski i sigurnosni odnosi između Rusije i Zapada, kao i međusobne sankcije i protusankcije, što nisu povoljni uvjeti za planiranje dugoročnih zajedničkih energetskih projekata, a kamoli strategija.

Slika 3: glavni plinovodi koji vode u Europu

Ovdje možemo dodati i još jedan bitan ekonomski čimbenik koji ide u prilog spomenutoj ruskoj odluci: puno veće cijene prirodnog plina postižu se na azijskom tržištu nego na europskom, a sklapanje sporazuma je jednostavnije jer se odvija na bilateralnoj osnovi za razliku od složene EU birokracije koja je uvijek podložna „pobočnim udarima“ nezadovoljnih država-članica, kako to najbolje svjedoči i primjer s realizacijom baltičkog plinovoda „Sjeverni tok 2“, gdje je primat nad projektom, umjesto tržišnih interesa preuzela (geo)politika i različiti interesi unutar EU članica. Osim toga Bruxelles i ključne zemlje EU postojano se nalaze pod snažnim pritiskom Washingtona usmjerenog na povećanje uvoza američkog ukapljenog (LNG) plina i smanjenje dotoka onog ruskog – koji stiže već postojećim plinovodima.

Naravno, budući plinovod „Sila Sibira 2“ bit će moguće realizirati isključivo uz uvijet da se s njegovom izgradnjom usuglasi Kina. Naime, najveće tržište i potrošači tog energenta u Kini nalazi se na njezinom istoku i jugu, a na njih je upravo i orjentiran već postojeći plinovod „Sila Sibira“. Zapad Kine većim se dijelom opskrbljuje plinom iz Turkmenistana i Kazahstana. Međutim te su količine ograničene s obzirom na specifičan politički položaj tih srednjazijskih zemalja, od kojih Turkmenistan nema niti snažnu vlastitu energetsku industriju pa se sve više-manje temelji na izdavanju koncesija stranim tvrtkama. Također, s geopolitičkog gledišta Pekingu bi bilo povoljnije osigurati sigurnu opskrbu zapada Kine kroz već provjerenu suradnju sa sigurnim dobavljačem i strateškim partnerom – Rusijom, nego kroz suradnju s nestabilnim srednjoazijskim zemljama, od kojih, po zapad Kine sada ključni Turkmenistan, ionako već duže vrijeme traži načine za izvoz svojih golemih plinskih zaliha na zapad i europsko tržište. Prije svega kroz eventualnu izgradnju plinovoda po dnu Kaspijskog mora do Azerbajdžana i spajanje s već funkcionalnim plinovodom TANAP (to će biti vrlo teško ostvariti s obzirom na prije par godina potpisani međusobni sporazum 5 država kaspijske regije, koji uključuje i ekološki segment i potrebu davanja suglasnosti sviju strana za takve i slične projekte, pa je teško očekivati da će nju dati Rusija i Iran kojima bi turkmenistanski plin s obzirom na njegove goleme zalihe bio velika konkurencija).

Zato se može zaključiti kako Rusija, ovom današnjom vijesti, Europskoj uniji daje jasan, možda i posljednji signal o tome da plin, koji je desetljećima u nalazištima Zapadnog Sibira bio „rezerviran“ isključivo za Europu, može vrlo lako „skliznuti“ u smijeru velike i konkurentske Kine ukoliko EU ne pokaže više taktičnosti i samostalnosti u provedbi vlastite energetske politike i donošenju  strateških energetskih odluka koje se tiču njezine sigurne i jeftine opskrbe plinom. Naime, nesnalaženje Njemačke i Bruxellesa pred sankcijama protiv „Sjevernog toka 2“ nije ni malo impresioniralo Moskvu, koja je, sada, zbog straha EU pred SAD-om, primorana sama dovršavati već gotovo završen plinovod i time povećati svoje prvotno utvrđene troškove i probijati planirane rokove za njegovo puštanje u rad, od čega će, u konačnici, i strateški i tržišno profitirati i Njemačka i okolne zemlje, kao i europske energetske tvrtke koje u tom projektu sudjeluju skupa s „Gazpromom“. Takva buduća suradnja s EU, kakva je sada, Rusiji nije u interesu pa Moskva sada prebacuje „lopticu izazova“ na stranu EU, koja će se, prije ili kasnije morti očitovati što joj je u većem interesu: sigurna energetska opskrba kroz pouzdane i cjenovno povoljne dobavljače kao zalog za svoju globalnu konkurentnost, ili odricanje od ambicija globalnog igrača i stavljanje pod skute SAD-a osim u sigurnosnom – i u energetskom i ekonomskom smislu. Naravno postoji mogućnost i one najradikalnije opcije – raspada EU i posljedično sklapanje bilateralnih energetskih sporazuma svake od sadašnjih država-članica s kime god to one žele – ali to je najmanje vjerojatan scenarij. Naglašavam, najveći problem po EU sada nisu niti Rusija niti SAD, već recesija koja će onemogućiti planove o potpunom odbacivanju fosilnih goriva u srednjoročnom razdoblju i prijelaz na čiste izvore energije. A to odgovara i Trumpu i Putinu koji Europi nastoje isporučiti upravo svoje „prljave“ energente na kojima je izgrađen čitav industrijski svijet i na kojima će, očito, još dugo počivati razvoj svjetskog gospodarstva u cjelini. Po ugljikovodicima siromašne zemlje, prije svega Kinu i EU, to baš nije previše utješno, ali teško da će one u tom smislu moći bilo što promijeniti. Određena satisfakcija sada im može biti jedino nedavno pokrenuti „naftni rat“ između Saudijske Arabije i Rusije koji omogućuje kupnju nafte po, uskoro, možda i povijesno niskim cijenama. A Kina to već obilato koristi.

Komentari

komentar

loading...

You may also like