Zoran Meter: PUTINOV „NE“ BOLTONU; KRALJ SALMAN ZOVE PUTINA; HUTI U MOSKVI

Nešto se čudno događa. Slučajnost ili ne, prosudite sami. Ali ja bih se, poučen iskustvom, ipak usudio reći kako u politici slučajnosti nikada nema. A evo o čemu se radi: prošli je tjedan saudijski kralj Salman (na svoju inicijativu) telefonski razgovarao s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom o bliskoistočnim problemima, stanju u Siriji, ubijenom saudijskom novinaru Jamalu Khashoggiju, a između ostalog, Putina je pozvao i u službeni posjet Rijadu. Istog dana, 25. listopada, u Moskvi je po prvi put boravila delegacija jemenskih šijtskih pobunjenika – huta, na čelu s glavnim pregovaračem Muhammedom Abdel Salmom, tražeći rusko posredovanje oko zaustavljanja rata i arapske (saudijske) vojne intervencije u toj zemlji. A samo dva dana ranije u Moskvi je boravio savjetnik američkog predsjednika za nacionalnu sigurnost John Bolton, gdje je jedino dogovoren novi susret Trump-Putin, idućeg mjeseca u Parizu, i ništa više.

Ali krenimo kronološkim redom, uz istodobnu analitičku prosudbu:

  1. savjetnik američkog predsjednika za nacionalnu sigurnost boravio u Moskvi

Bolton je s ruskim čelnikom Vladimirom Putinom razgovarao o brojnim temama. Najvažnija je bila ona o Sporazumu o uništenju raketa malog i srednjeg dometa, čije je napuštanje najavio predsjednik SAD-a Donald Trump, svega dva dana uoči Boltonovog odlaska u Moskvu. Prema izvješćima ruskih medija, Bolton je s Putinom, osim o raketnom sporazumu, Siriji i Ukrajini, namjeravao razgovarati i o Kini, vjerojatno ne samo u kontekstu spomenutog Sporazuma (Kina nije njegova supotpisnica), već u širem kontekstu, koji najviše i opterećuje američko-kineske odnose. Međutim, Putin bio je jasan: „O Kini ne možemo razgovarati bez nazočnosti službenih kineskih predstavnika“.

Putinov stav, zapravo, ne treba previše iznenaditi. Je li iznenadio i samog Boltona ne znamo, ali je za pretpostaviti, kako je Boltonov cilj, između ostalog, bio i približavanje američko-ruskih stavova u odnosu na Kinu. Pri tom je teško razumijeti kako američki državni vrh i kompletan politički establišment te zemlje, koji stoji iza današnje agresivne američke vanjske politike, ne samo u odnosu na Moskvu i na Peking, ne shvaća, kako se više ne radi o eri hladnog rata, kada su Sjedinjene Države vješto koristile tvrdoglavost i političku naivnost tadašnjih komunističkih vlasti u Moskvi i Pekingu, igrajući na njihovu međusobnu konkurenciju oko dominacije u svjetskom komunističkom bloku država, i time zadovoljavale svoje nacionalne interese sukladno staroj latinskoj izreci „divide et impera“ ili „zavadi (podijeli) pa vladaj“. Preciznije, poznatoj formuli američkog vanjskopolitičkog maga Henrya Kissingera, prema kojoj zbroj ukupnih rusko-kineskih odnosa nikada ne smije biti veći od zbroja pojedinačnih odnosa SAD-a sa SSSR-o i Kinom.

Da je Boltonu važno razgovarati s Rusijom o „kineskom problemu“ svjedoči i  njegova brza promijena pristupa tom pitanju, najbolje vidljiva kroz Boltonove riječi izrečene tijekom posjeta Tbilisiju, samo dva dana kasnije. Tada je on, gotovo pa izrazio zabrinutost za rusku sigurnost. Ponovio je kako bi želio razgovarati s Moskvom u svezi kineskih aktivnosti u vojnoj sferi, kazavši, kako kineske rakete Moskvi predstavljaju ugrozu, jer se „srce Rusije“ nalazi u zoni njihovog uništenja. Također je ocijenio Sporazum o uništenju raketa malog i srednjeg dometa iz kojeg se Sjedinjene Države namjeravaju povući – kao „relikt hladnoga rata“.

Današnja Moskva i Peking sve ovo jako dobro razumiju jer imaju bogato povijesno iskustvo u odnosima sa SAD-om. Po Rusiju je ono gorko i neprijatno, imajući u vidu tragično povijesno razdoblje kroz koje je ta zemlja prošla nakon raspada SSSR-a, tijekom 90.-ih godina prošlog stoljeća, kada se primarno oslanjala upravo na povjerenje u dobre namjere svog dojučerašnjeg zakletog i samo formalno ideološkog neprijatelja. Jer ideološka borba između demokracije i komunizma, dobra i zla, svjetla i tame (tada na Zapadu tako artikulirana), bilo je samo pokriće za agresivne imperjalističke ambicije i politike dviju velikih i moćnih zemalja. To se najbolje vidi i danas, kada su američko-ruski odnosi iznova na samom dnu, a da nikakve krucijalne razlike u ideološkom smislu između dviju strana zapravo i nema. Ona se samo povremeno i medijski naivno provlači u smislu da je Zapad za liberalnu demokraciju (koja ionako izaziva sve veći otpor u tim istim zapadnim društvima), a Rusija za „retrogradno kršćanstvo pravoslavnoga tipa“ i tradicionalne vrijednosti koje su „odavno izišle iz mode“. A u stvarnosti, bit sukoba SAD-Rusija i danas je isti kao što je bio u vrijeme hladnog rata – čista geopolitika i s njom povezani nacionalni interesi dviju zemalja.

Upravo si zato ni Putin ni kineski čelnik Xi Jinping ne mogu dozvoliti komoditet i rizike od samostalne zaigranosti i avantura sa Sjedinjenim Državama. Oni jako dobro znaju kako je njihova jedina šansa za suprostavljanje novom smjeru američke vanjske politike, usmjerenom na zadržavanju pozicije globalnog hegemona, zajednička suradnja i strateško partnerstvo u politčkim potezima oko ključnih međunarodnih pitanja, gospodarskim odnosima i, naravno, onim vojnim, bez kojih se o samostalnoj vanjskoj politici niti ne može govoriti. Zato će Putinovo odbijanje razgovora o kineskoj problematici s Boltonom bezuvjetno naići na pozitivan odjek kineskog državnog vrha.

Ali Putinov „ne“ Boltonu znači i još nešto: Rusija se još uvijek ne osjeća dovoljno oslabljenom od američkih sankcija, političkih i diplomatskih pritisaka i pokušaja izolacije na međunarodnoj pozornici, jer bi, u protivnom, bila primorana tražiti izlazne strategije, pa makar i preko „kineskih leđa“.  S druge strane Boltonova namjera da s Putinom razgovara o Kini, znači i jasnu zabrinutost Washingtona jačanjem rusko-kineske strateške suradnje. Dakle, rekli bismo – sve se iznova vrti u krug iz kojeg nema izlaska. Međutim, karte u novoj globalnoj geoplitičkoj igri kojoj svjedočimo posljednjih godina iznova su promiješane i podjeljene, a „asovi u rukavu“ više nisu raspoređeni kao u velikoj geopolitičkoj igri iz doba hladnog rata.

A što se tiče budućnosti raketnog sporazuma, ona je već jasna – od njega više nema ništa! Donald Trump je najavio jačanje nuklearnog raketnog potencijala SAD-a dok ostale zemlje (Rusija i Kina) “ne dođu k sebi“ i shvate nužnost zaustavljanja toga procesa, a Putin je odgovorio kako će u slučaju instaliranja novih američkih raketa u Europi Moskva biti primorana identično odgovoriti. Možda je najzanimljivija ipak bila izjava NATO saveza, koji je prošlog tjedna priopćio kako se protivi novom hladnom ratu, uključno i razmještaju novih američkih nuklearnih raketa na europskom tlu. Dakle, očito je, kako ni Europu ni Rusiju ne zabrinjava kineska raketni program, percipirajući obrambeni, a ne ofanzivni karakter kineske nuklearne doktrine, za razliku od novog hladnog rata između SAD-a i Rusije od kojeg će najveće posljedice trpjeti upravo Europa.

A da Rusija nema nikakvih iluzija oko američke namjere za jednostranim povlačenjem iz raketnog sporazuma svjedoči i nedavna izjava ruskog ministra vanjskih poslova Sergeya Lavrova: „Tijekom pregovora u Moskvi, između ostalog i na susretu predsjednika Putina s Johnom Boltonom, postalo je jasno kako je ta odluka (već) usvojena, a bit će ili vrlo brzo, ili kroz mjesec, ili kroz mjesec i pol i formalizirana“. Pojasnio je, kako nakon  formalne objave o povlačenju treba proći razdoblje od šest mjeseci predviđeno Sporazumom, nakon kojeg on prestaje važiti ne samo za stranu koja je inicirala izlazak, već i za drugu supotpisnicu.

2. Saudijski kralj zove Putina, a huti mole Rusiju za posredovanje u jemenskom ratu

Saudijski državni vrh prolazi neugodne trenutke vezano uz ubojstvo saudijskog disidenta Jamala Khashogija. Sa svih strana svijeta stižu oštre kritike, a sumnja u umješanost u taj gnjusni čin sve se više širi i na sam vrh te arapske monarhije. U takvim okolnostima, 25. listopada, na inicijativu saudijske strane održan je telefonski razgovor saudijskog kralja Salmana bin Abdulaziza Al-Sauda i ruskog predsjednika Vladimira Putina. Razgovarali su o pitanjima daljnjeg razvoja bilateralne suradnje, uključno i u energetskom sektoru, kao i stanju u Siriji i bliskoistočnoj regiji u cijelosti, ali i o „aferi Khashoggi“. Saudijski monarh je pozvao Putina u posjet Rijadu.

Istog dana u Moskvi je boravila delegacija jemenskih šijtskih pobunjenika – huta, na čelu s glavnim pregovaračem Muhammedom Abdel Salmom. Njihovi su predstavnici razgovarali s posebnim izaslanikom ruskog predsjednika za Bliski istok Mihailom Bogdanovom, a jemenska se delegacija obratila Putinu s molbom, da Rusija preuzme ulogu posrednika u riješenju dugogodišnjeg jemenskog sukoba, koji traje od 2014. godine. Izjavio je to član Glavnog odbora političkog pokreta jemenskih huta „Ansar Allah“ Abdel-Malik al-Ojari.

Ovo je prvi put da su zabilježeni javni kontakti jemenskih šijtskih pobunjenika i ruskog političkog vrha.  S druge strane Teheran već dugo vremena traži veći angažman Rusije u riješavanju jemenskog sukoba, u kojem on podupire šijtske pobunjenike u ratu protiv arapske koalicije predvođene Saudijskom Arabijom. Međutim, iranski je utjecaj ipak ograničen – kako u geografskom smislu (za razliku od Saudijske Arabije Iran ne graniči s Jemenom) tako i u smislu resursa.

Rusija je, s druge strane, aktivno sudjelujući u sirijskom sukobu od listopada 2015.g., snažno ojačala svoje pozicije na Bliskom istoku, pomrsivši račune mnogima, između ostalog i Saudijskoj Arabiji koja je gotovo preko noći izbačena iz kruga zemalja koje utječu na sirijsku problematiku i njezino rješavanje.

Stvari se na Bliskom istoku ubrzano mijenjaju, kao i odnosi snaga. Sklapaju se nova savezništva, stara razvrgavaju. U tom geopolitičkom kaosu još je uvijek nejasno kako će bliskoistočna regija na kraju izgledati, kako će se posložiti interesi i utjecaji globalnih i regionalnih sila, tko će zauzeti dominantne pozicije, a tko će postati gubitnik.

Ali jedno se sa sigurnošću može reći, pri čemu se radi i o svojevrsnom paradoksu: utjecaj Sjedinjenih Država na Bliskom istoku opada, štoviše – opasno je poljuljan. A upravo je Washington, još ne tako davno, poveo, pa i u simbiozi sa svojim glavnim bliskoistočnim partnerima i predvodio strategiju, koja je, kroz arapske „proljetne revolucije“ morala stvoriti posljedični kaos, iz kojeg je, opet, morala nastati potpuna američka regionalna kontrola, prije svega kroz slamanje nepoćudnih država (Libija, Irak, Sirija, Jemen, Iran). Paradoks je u tome, što je, unatoč više nego polovičnom uspjehu te strategije kada je stvaranje kaosa u pitanju (Libija je posve disfunkcionalna, Irak i Sirija su na ruinama svojih negdašnjih snaga i utjecaja u regiji), umjesto jačanja američkog utjecaja, na kraju taj kaos postao nekontroliran i progutao najviše upravo američke pozicije na Bliskom istoku, „zamutivši vodu“ do te mjere, da se i tradicionalno izvrsni „lovci u mutnom“ – Amerikanci – tamo sve teže snalaze. Presudnu je ulogu u tome, nedvojbeno, imala ruska vojna intervencija u Siriji, do te mjere, da je i jedna Turska, aktivna i važna američka vojna saveznica i suradnica u početnoj fazi stvaranja kontroliranog bliskoistočnog kaosa, nezamislivo po najveće svjetske stratege i analitičare prešla u „ruski tabor“.

Hoće li se to isto – do danas također potpuno nezamislivo – dogoditi i sa Saudijskom Arabijom? Zbog vremena i događaja  kojima svjedočimo više ništa nije nemoguće i zato bih s odgovorom bio itekako oprezan, ne želeći bilo što a priori isključiti. Jer i sam tajming telefonskog poziva saudijskog monarha Putinu sve je samo ne slučajan, promatrajući iz kuta sve težeg položaja Rijada u odnosu na reakcije Zapada na (za mnoge i na tom istom Zapadu) politički vrlo neugodnu „aferu Khashoggi“.

0 komentara

You may also like