Zoran Meter: PUTINOV POSJET SRBIJI: „Bolje Mig-29 u ruci nego F-16 Barack na grani!“ (Video)

Je li Srbija, nakon prošlotjednog posjeta ruskog predsjednika Vladimira Putina Beogradu i svojih prethodnih neuspješnih pregovora s Kosovom (čitaj SAD-om) o razmjeni teritorija po etničkom načelu u zamjenu za srpsko priznanje kosovske nezavisnosti, i konačno izabrala svoj put – onaj, okrenut svekolikoj suradnji s Rusijom? I ima li, zapravo, Beograd još uvijek manevarskog prostora za postizanje svojih glavnih nacionalnih ciljeva, levitirajući, poput negdašnje SFRJ kroz platformu pokreta nesvrstanih, između Istoka i Zapada tj. svojih ambicija za ulaskom u euroatlatske integracije i nastavka političke, gospodarske i vojne suradnje s Rusijom? Odgovor ću prepustiti vama nakon kraće analize rusko-srpskih gospodarskih i političkih odnosa u sjeni posjeta ruske visoke državne delegacije na čelu s predsjednikom Vladimirom Putinom toj zemlji, koji se odvijao u dva formata – uskom i širokom.

Ali najprije malo simbolike: Putinov predsjednički zrakoplov u srpskom su zračnom prostoru dočekala i u beogradsku zračnu luku prepratila dva Miga-29 srpskog ratnog zrakoplovstva, koje im je, ne tako davno, Rusija isporučila u sklopu međusobne vojno-tehničke suradnje. Srbi, možda i s pravom, ovih dana mogu slobodno u šali govoriti: „bolje Mig-29 u ruci nego F-16 Barack na grani“. Ali to je jedna sasvim druga tema od ove današnje, koja itekako baca sjenu na stvarnu prirodu, za domaće potrebe toliko razvikanog hrvatskog statusa pouzdanog američkog vojnog i političkog savezništva, koje bi moralo (makar i prividno ako već nije moguće u stvarnosti) biti dvostrano, a sada puno prije sliči na klasično podaništvo i sluganstvo zbog čega se ovih dana i trese cjelokupna politička i medijska scena u našoj zemlji. Ali o tome ipak neki drugi put. A sada se okrenimo stvarnoj temi ovog članka.

Rusija je spremna povećati isporuke plina Srbiji i razmatra mogućnost produljenja plinovoda „Turski tok“ i u Srbiju; Moskva razmatra mogućnost prijelaza na naplatu nacionlnim valutama pri svojim investicijama u Srbiju; Moskva očekuje potpisivanje sporazuma o slobodnoj trgovini između Srbije i Euroszijske ekonomske zajednice; dvije zemlje potpisuju sporazume o industrijskoj, visoko-tehnološkoj, obrazovnoj, kulturnoj i drugoj suradnji i td. i td. Ovo su neke od osnovnih smjernica pregleda koji slijedi:

Trgovinska razmjena izmneđu Rusije i Srbije u 2017.g. iznosila je 2 milijarde dolara ili 23,1% više nego godinu ranije, a u razdoblju siječanj-studeni 2018. iznosi 1,9 mlrd dolara, što je porast za 2,1% u odnosu na isto razdoblje prošle godine. Pri tome su sfere gospodarske razmjene sve više diversificirane pa se, osim uobičajene energetike, radi i o mnogim drugim gospodarskim segmentima međusobne suradnje. Rusija, osim energenata, izvozi u Srbiju mineralne rude i kemijske proizvode, a iz Srbije uvozi prehrambene i poljoprivredne proizvode, tekstil i obuću.

Analitičari  jedne i druge strane smatraju kako će se gospodarska razmjena još više povećati nakon uspostave zone slobodne trgovine između Srbije i Euroazijske ekonomske zajednice, za koju se Moskva nada kako će biti sporazumno potpisana još tijekom ove godine. Taj bi događaj, zapravo, predstavljao i krah nastojanja za ulazak Srbije u EU jer je tako nešto nespojivo s interesima i ustorjem same EU, pa je, realno gledajući, teško očekivati da će do njega doći, osim u slučaju nekog krajnjega zaoštravanja odnosa između Beograda i Bruxellesa, a što sada nije na vidiku.

Srpski uvoz iz Rusije porastao je za 30%, izjavio je srpski predsjednik Aleksandar Vučić u razgovoru s predsjednikom RF Vladimirom Putinom, naglasivši, kako je novi, perspektivni smjer međusobne suradnje onaj u sferi inovacijskih i IT tehnologija.





Srpsko gospodarstvo polučilo je već više od 4 milijarde dolara ruskih investicija (u što ulaze i one posredstvom trećih zemalja). Rusija aktivno razmišlja i o prijelazu na nacionalne valute pri naplatama vezanim uz ruske investicije u Srbiju. O tome je u Beogradu prošli tjedan govorio predsjednik Ruskog fonda za direktne investicije Kiril Dmitriev. Dio je to punom šireg ruskog plana koji se već i realizira, a odnosi se na smanjenje uloge američkog dolara u trgovinskim odnosima s ključnim ruskim trgovinskim partnerima. To je već već djelomično slučaj  u njezinoj gospodarskoj razmjeni s Kinom, Indijom, Vijetnamom, Iranom, Turskom, Venezuelom) tj. svim onim zemljama koje također nastoje smanjiti svoju ovisnost o američkom dolaru zbog njegove sve češće instrumentalizacije od strane Washingtona za svoje političke ciljeve i nacionalne interese).

Suradnja u sferi energetike jedna je od ključnih u ukupnim rusko-srpskim gospodarskim odnosima. Prošle je godine ruski Gazprom isporučio Srbiji više od 2,5 milijardi m3 plina, u usporedbi s 2017.g. kada je ta količina iznosila 2,1 mlrd m3 plina. Gazprom se trenutačno bavi modernizacijom srpskih plinovodnih sustava, a do 2021. g. u Srbiju želi isporučivati 3,5 milijardi m3 plina i proširiti kapacitet podzemnog spremnika Banatski dvor, sa sadašnjih  450 milijuna na 850 milijuna m3 plina,  kao i proširiti kapacitet ukupne plinske infrastrukture Srbije za osiguranje njezine energetske stabilnosti, ali i stabilnosti čitave balkanske regije, kako je to u Beogradu osobno kazao ruski predsjednik Putin na konferenciji za medije nakon razgvora sa srpskim čelnikom). U Beogradu je, u sklopu ruske delegacije boravio i ministar energetike te zemlje Aleksandar Novak, koji je izjavio kako je Rusija spremna dodatno povećati izvoz plina Srbiji jer ona nije samo korisnica već i daljnji distributer ruskog plina u susjedne zemlje. Trenutačno se razmatraju dva smjera povećanja isporuke, između ostalog i onaj kroz Bugarsku za Srbiju i dalje za Mađarsku, kazao je Novak (radi se o drugom kraku rusko-turskog plinovoda „Turski tok“).

Jedan od najvećih ruskih investitora u Srbiju je „Gazprom Neft“, koji je vlasnik 56% dionica NIS-a (Naftna industrija Srbije). Srbija raspolaže s 30% dionica, a 16% imaju ostali, manji ulagači. Zanimljivo je podsjetiti kako je prije ulaska ruskog investitora, koji je u NIS uložio 3 milijarde dolara, ta srpska tvrtka bila na granici bankrota, a danas je najveći porezni uplatitelj u državni proračun. „Gazprom Neft“, sukladno prošlog tjedna potpisanom sporazumu, do 2025 g. investirat će i dodatnih 1,4 milijarde dolara u NIS.





U Srbiji aktivno radi i ruska Sberbanka, kao i druge velike državne industrijske tvrtke. Ruska tvrtka za elektroenergiju „Rosseti“ prošlog je tjedna u Beogradu potpisala memorandum o zajedničkom razvoju električne energije i mrežnih sustava, dok je ruska državna željeznička tvrtka potpisala ugovor sa srpskom tvrtkom „Infrastrukture železnica Srbije“ o izgradnji srpskih željeznica za iznos od 230 milijuna eura. Potpisani su i sporazum o međusobnoj suradnji u vanjskoj politici, obrazovanju, kulturi i td.

Ali svakako su, s geopolitičkog gledišta koji nas primarno i zanima, najzvučnija one riječi koje je na zajedničkoj konferenciji za medije ruskog i srpskog predsjednika izrekao sam Vladimir Putin: tada je kazao kako je Rusija spremna uložiti 1,4 milijardu dolara za spajanje Srbije s drugim krakom plinovoda „Turski tok“ i njegovu daljnju izgradnju prema Mađarskoj, čime bi ruski plin bio dostupan i drugim zemljama Srednje Europe. Međutim, Putin je odmah i dodao, već ranije često ponavljanu rečenicu od strane službene Moskve, kako će ta odluka ovisiti i o drugim zemljama. Definitivno misli na Bugarsku koja je članica EU i zbog koje Moskva, nakon bugarskog političkog stopiranja (pod pritiskom Washingtona i Bruxellesa 2014.g. zbog ukrajinskog sukoba) već započete gradnje plinovoda „Južni tok“, više ne želi preuzimati nove financijske rizike bez prethodnih odgovarajućih jamstava od strane Bruxellesa. A sve to usprkos tome što sada cjelokupni  bugarski državni vrh (i vlada i predsjednik) želi da drugi  krak plinovoda „Turski tok“ prolazi upravo kroz bugarski teritorij, a ne kroz Grčku. Ali same želje za Moskvu više nisu dovoljne pa cijena podaničke politke Sofije (koja u tome nikako nije usamljena!), koja je bila spremna žrtvovati svoje bitne nacionalne interese u korist ukupnih savezničkih, prije ili kasnije dolazi na naplatu. I Sofija se, poput ostalih istočnih prijestolnica EU, prvenstveno zalagala za opće, a tek onda, ukoliko je ostalo prostora, i za one svoje nacionalne interese (zapadno-europske saveznice rukovode se potpuno obratnim pristupom). Ta se zadana paradigma u bugarskom državnom vrhu posljednjih godinu-dvije promijenila jer je zemlja u gospodarskom i demografskom smislu na europskom dnu usprkos svojoj odanoj savezničkoj politici, dok, s druge strane, on u čudu gleda kako te iste saveznice u EU i NATO-u otovreno, ne samo u energetskom smislu s Rusijom itekako surađuju, poput Turske, Njemačke, …. Ali Sofija danas više sama ne odlučuje o svojoj sudbini kada je riječ o unosnim energetskim poslovima, ne zato što bi je u tome mogao spriječiti Bruxelles ili Washington, već zbog Rusije koja sada i „na hladno puše“. Dovoljno je samo vidjeti s koliko je „klipova pod kotačima“ Moskva suočena i s rusko-njemačkim plinovodom „Sjeverni tok 2“. A Njemačka je u odnosu na Bugarsku ipak nešto potpuno drugo.

A ispod teksta možete u živo pogledati prijam Vladimira Putina od strane srpskih građana, pa će vam odgovri na pitanja s početka teksta biti puno jasniji.

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like