Zoran Meter: Putinov „skok skakačem“: IRAN – RUSKA ZAMKA ZA TRUMPA!

SAD su snažno izdramatizirale sigurnosni problem Irana i podignule ga na neviđenu razinu, što ima jasnu političku pozadinu iza koje se krije američki pokušaj ustroja regije sukladno Trumpovom Novom bliskoistočnom planu, prema kojemu bi se: prvo, utjecaj Irana morao svesti na nulu; drugo, trajno riješiti palestinsko pitanje, primarno na način kako to odgovara Izraelu, i treće, ustrojiti tzv. arapski NATO kako bi se mogao nastaviti permanentni pritisak na Iran uz postupno povlačenje glavnine američkih vojnih efektiva iz regije prema Dalekom istoku, kao priprema za tamošnji američko-kineski obračun za kojega mnogi smatraju da će se prije ili kasnije morati dogoditi (iako ja oko toga jako dvojim, štoviše, mislim suprotno). Ali za ostvarenje ovakvih sveobuhvatnih planova SAD-u je nužna potpora i Europske unije, koja, međutim, i dalje stoji pri stavu kako je nužno očuvati nuklearni sporazum s Iranom, čime se Bruxelles automatski protivi i oštrim američkim sankcijama protiv Teherana, što je glavno Trumpovo oružje u borbi protiv te države. Osim toga SAD po pitanju iranske politike ne žele u međunarodnoj zajednici ostati usamljene (potpora arapskih vazala i Izraela u tome im ne znači previše – EU je ipak nešto posve drugo). Zbog svega toga smo i svjedočili nedavnoj intenzivnoj američkoj diplomatskoj aktivnosti od Bruxellesa i Londona do Sočija i Bagdada, što je trebalo pojačati dojam dramatike oko iranske „ugroze“ i rezultirati američko-europskom jedinstvenom politikom prema toj zemlji.

Ali u ovako zacrtanom scenariju Washingtona ipak se podcijenila odlučnost Irana prema radikalizaciji svojih poteza nakon što i EU, prema očekivanju mnogih „šaptom padne“. Jer potpuno sam siguran kako će Teheran u tom slučaju također napustiti spomenuti nuklearni sporazum i vratiti se punom razvoju svog nuklearnog programa (a tada će i pitanje dobivanja iranske atomske bombe biti još samo stvar vremena), a što će opet morati izazvati reakciju SAD-a, Izraela i Saudijske Arabije koji se tome oštro protive. Ali kako oni, osim sankcija, više nemaju političkih i ekonomskih instrumenata za pritisak na Teheran, preostaje im samo vojna opcija. Međutim nju Pentagon pod svaku cijenu želi izbjeći. I opet smo na početku: ili kaos ili dogovor? Iz ovakvog kuta gledišta čini se kako se Trumpova administracija po pitanju Irana i Bliskog istoka, općenito, previše olako dala uvući u izraelske scenarije, da je „Obaminim sporazumom“ ona ipak mogla imati Iran pod kontrolom i donekle na svojoj strani, a da sada, zapravo, više i nema prave izlazne strategije iz ove kaotične situacije kroz koju bi se mogla povući očuvanog obraza. Onako kako je to ipak donekle uspjela po pitanju Sjeverne Koreje, gdje je, nakon prvotnih prijetnji uništenjem te zemlje Trump na kraju ipak  osigurao dva summita s „mladim vođom“ (iako u njima nije dobio ama baš ništa od prethodno traženoga). A može li onda i summit Trump-Rouhani?

Washington „smekšava“ ratničku retoriku

Neovisno o svemu rečenom, kao i najnovijoj Trumpovoj odluci o slanju dodatnih 1,5 tisuća vojnika na Bliski istok zajedno s novim proturaketnim sustavima Patriot i izviđačkim zrakoplovima, Washington posljednjih tjedan dana ipak postupno mijenja svoju ratničku retoriku za onu umjereniju, nakon prethodne prave histerije o iranskoj ugrozi zbog koje je State Department čak i povukao dio svog diplomatskog osoblja iz Iraka, a Pentagon mobilizirao svoj golemi ratni stroj. Jer usprkos američkoj galami i „škripi čelika“ razmještenog zapadno od Irana Teheran nije odstupio. Štoviše, nakon Trumpove najave od kraja travnja da će spriječiti prolaz iranskih tankera naftom iz Perzijskog zaljeva, svjedočili smo iranskim asimetričnim odgovorima „tuđim rukama“, isto onako kako to vole raditi Amerikanci (iako nema konkretnih dokaza da iza njih stoji Teheran, jasno je da je to tako zbog ozbiljnosti i tajminga njima odaslanih poruka): diverzije na saudijskim tankerima u UAE, napad na saudijski glavni naftovod „Istok-Zapad“ od strane jemenskih pobunjenika Huta, do ispaljivanja rakete na elitnu Zelenu zonu u Bagdadu, u blizini američkog veleposlanstva. Iran je time SAD-u dokazao da se Saudijska Arabija, kao njihov najvažniji arapski regionalni saveznik, nije sposobna pobrinuti niti za vlastitu sigurnost a kamo li će uspješno ratovati protiv Irana. Osim toga, spomenutim akcijama je pokazao kako u slučaju američkog napada na Iran slijedi odmazda duž „šijtskog polumjeseca“: od Libanona i Sirije, preko Iraka, Kuvajta i Bahreina, sve do Jemena, ali i do Afganistana – dakle točkama u kojima neposredno ili posredno djeluju ili su samo stacionirani i američki vojnici. A šijti, za razliku od arapskih sunita, znaju ratovati i za Iran su se spremni žrtvovati jer o njemu u konačnici i ovise. U tim i takvim okolnostima rizici su pregolemi i za SAD i njihove vojne i političke interese u regiji i šire. Nije stoga slučajno da su se posljednjih dana u Teheran uputili najprije kuvajtski, a nešto ranije i emisari iz susjednog Omana, nudeći mu svoje posredničke uloge sa SAD-om. Treba podsjetiti kako su se upravo u Omanu odvijali tajni pregovori američkih i iranskih predstavnika 2015. g. radi postizanja sporazuma o iranskom nuklearnom programu. Međutim omanske diplomatske mogućnosti time su vjerojatno već iscrpljene, dok su katarske moguće zbog podjednako dobrih veza Dohe i s Washingtonom i s Teheranom. Ali vjerojatno najveću težinu, kao eventualnog pregovarača sada ima Švicarska, čiji je predsjednik prošlog tjedna stigao u Washington, gdje je Trumpu ponudio svoje posredničke usluge za dogovor s Iranom. Ako se to dogodi treba očekivati da u iranskom veleposlanstvu u Švicarskoj otpočnu prvi pregovori između SAD-a i Irana na nižim razinama.

A dobro se zna kako Trump već odavno poziva Iran za pregovarački stol i postiznje „pravednijeg sporazuma“ od onog prijašnjeg – Obaminog, što Teheran odbija smatrajući kako Trumpova „pravednost“ njemu donosi samo lošiji ugovor i u tome je vjerojatno u pravu. Barem kada se pročita 20 točaka Trumpove administracije, koje je pred Iran prošle godine iznio državni tajnik Pompeo, a koje bi Teheran morao ispuniti u zamijenu za ukidanje sankcija. Među njima su najvažnije one koje se odnose na iranski odustanak od razvoja raketnog programa i prestanak sponzoriranja šijtskih organizacija u bliskoistočnoj regiji. Međutim jasno je kako Iran upravo te dvije točke neće prihvatiti pa će se Washington iznova naći u „slijepom tunelu“ svoje oštre protuiranske politike: jer Teheranu su njegove balističke rakete i šijtske oružane organizacije koje mu služe za „proxy war“ zapravo i najvažniji jamci njegove regionalne sigurnosti, što je upravo i dokazao.

Iran je racionalan i predvidljiv, a ne nepromišljen i suicidalan

Treba biti potpuno realan i kazati kako se odredbe nuklearnog sporazuma, ipak, i godinu dana nakon američkog povlačenja svejedno provode, ali, paradoksalno (s obzirom da ga SAD snažno pritišću i sankcijama i prijetnjama ratom), isključivo zahvaljujući samome Iranu koji nije reagirao ishitreno i odmah demonstrativno poduzeo protumjere (iako je stimulativni dio za njegovo ispunjenje preuzetih obveza iz sporazuma naprasno ukinut tj. nije nastavljeno postupno ukidanje protuiranskih sankcija, već, naprotiv, one su vraćene u svom još drastičnijem obliku!). Ovdje je vrlo bitno naglasiti kako i Iran, sukladno tom istom sporazumu, također ima pravo na svoje povlačenje iz njega ili, u blažoj varijanti, samo na djelomično ispunjenje svojih preuzetih obveza u slučaju neispunjavanja obveza od strane drugih supotpisnika!

Iran je nedavno i najavio poduzimanje takvih poteza, poput postupnog obogaćivanja urana (još uvijek do dozvoljenih granica!), ali opet vrlo oprezno i odgovorno, dajući prije toga šansu Europskoj uniji za pružanje aktivne potpore očuvanju nuklearnog sporazuma – ne samo deklarativno, već i konkretnim, praktičnim potezima. A najvažniji od njih svakako je aktiviranje obećanog europskog posebnog mehanizma za bankovne naplate s Iranom tzv. INSTEX. Ali on za sada postoji samo na papiru jer Bruxelles za operacionalizaciju istoga nema hrabrosti, bojeći se američkih protumjera u ionako složenim američko-europskim odnosima i  neizvjesnom političkom raspletu u EU nakon predstojećih izbora za Europarlament. EU sada nudi pomoć Iranu u medicinskoj opremi, lijekovima i sl. tj. onim proizvodima koji ionako ne podliježu američkim sankcijama, što Teheranu nikako nije dovoljno. Njemu je bila, jest i ostat će bitna jedino nafta i mogućnost njezinog slobodnog izvoza jer upravo od toga ovisi najveći dio njegovog gospodarstava. A izvoz nafte je baš ono čega ga žele lištiti Sjedinjene Države.

EU se boji bliskoistočnog rata i traži pomoć Rusije

U srijedu, 22. svibnja, šefovi država ili vlada Rusije, Njemačke i Francuske telefonski su razgovarali o stanju na Bliskom istoku, Siriji, Libiji, ali ipak najviše o Iranu i nastaloj krizi u zoni Perzijskog zaljeva. Predsjednici Vladimir Putin i Emmanuel Macron te kancelarka Angela Merkel, u razgovoru su potvrdili svoju daljnju privrženost gospodarskoj suradnji i trgovini s Iranom i ukazali na važnost očuvanja nuklearnog sporazuma s tom državom, potpisanog u srpnju 2015.g., iz kojeg su se Sjedinjene Države u svibnju prošle godine jednostrano povukle a protiv Teherana uvele sankcije. Taj je dokument i njegovo očuvanje jučer označeno kao ključni čimbenik očuvanja međunarodne sigurnosti i stabilnosti.

Iz ovakvog razvoja događaja i intenzivirane međunarodne diplomatske aktivnosti, prije svega američkog pritiska na Bruxelles da prihvati Trumpovu bliskoistočnu politiku, proizlazi, kako glavni europski čelnici ponovno igraju na kartu Moskve, kao ozbiljnog posrednika, koji bi trebao obuzdati Teheran u smislu njegovog eventualnog povlačenja ishitrenih poteza, ali isto takao i „smekšati“ agresivnu američku politiku prema Iranu koja bi mogla završiti katastrofalnim posljedicama (čak i po Europu) ukoliko bi rezultirala otvorenim ratom. Sam Bruxelles u svemu je ovome nemoćan, ali, kao i obično, voli glumiti aktivnog „igrača“, kojega, međutim, spoznavši njegove stvarne vanjskopolitičke mogućnosti sve manje uvažavaju na međunarodnoj političkoj sceni. A u konkretnom slučaju, po pitanju Irana, Bruxelles, iako pruža načelnu potporu spomenutom sporazumu, nema snage čak niti realizirati ono što je do ne tako davno glasno najavljivao poduzeti kao protuodgovor na američke sankcije protiv Teherana tj. pokrenuti obećani posebni mehanizam za bankovne naplate s Iranom INSTEX (Instrument in Support of Trade Exchanges)  Strah od SAD-a za njega je ipak prevelik.

Putinov „skok skakačem“ i „dozvola“ Trumpu za napad na Iran

Ruska diplomacija sebe u ovoj situaciji ponovo smatra nezamjenjivom iako sama, naravno, ništa ne može riješiti, ali je isto tako svjesna da se i bez nje ne može riješiti baš ništa. Zato se postavlja pitanje: može li Moskva kroz svoje posredništvo uvjeriti Bruxelles u nužnost pokretanja INSTEX-a ili ne može? Jer s Teheranom po tom pitanju Rusija, zapravo, i nema što govoriti jer Teheran svoje obveze ispunjava. A upravo iz ovog ključnog pitanja proizlazi i sva sadašnja histerija Washingtona, uključno i sve njegove ratne igre u Perzijskom zaljevu i prijetnje Iranu potpunim uništenjem (kako se, nedavno, osobno izrazio i sam američki predsjednik Donald Trump).

Vrlo zanimljiv odgovor dao je ruski čelnik Vladimir Putin na nedavno novinarsko pitanje nakon njegovog sastanka s američkim državnim tajnikom Mikeom Pompeom, o tome, hoće li Rusija pomoći Iranu da ga SAD ne napadnu? A Putin, kao velemajstor geopolitičke strategije,  odgovorio je, pomalo čudno, kako Rusija ne može zaštititi čitavi svijet. Iz tog su odgovora mnogi analitičari shvatili kako Moskva Trumpu daje „zeleno svjetlo“ za vojnu operaciju protiv Teherana. Možda i daje, ali tu postoji jedna važna „kvaka“ tj. Putinova lukava zamka u koju bi se Trump u tom slučaju mogao uhvatiti. Naime, Iran je prevelika zemlja i pretvrd orah, a rat protiv njega trajao bi mjesecima, možda i godinama, a da ga se, zapravo, nikada ne bi moglo vojno osvojiti. Prema procjenama pojedinih vojnih analitičara samo bi američko bombardiranje iranskih podzemnih nuklearnih i raketnih postrojenja moralo trajati oko tri mjeseca. Bilo kakvi zračni desanti ili mornarička iskrcavanja visoko su rizični zbog iranskih „načičkanih“ obrambenih sustava i lakog padanja u zasjede zbog čega su kod napadača očekivani veliki gubici i u ljudstvu i u tehnici. Iranski protuodgovor na američka zračna i raketna razaranja bio bi snažan i usmjeren prije svega na američke vojne baze i brodovlje u Perzijskom zaljevu i regiji, kao i susjedne arapske zemlje i njihovu naftnu industriju, što bi dovelo do kolapsa svjetskog naftnog tržišta i porasta cijena „crnog zlata“ do neslućenih razina zbog čega bi se zaustavio globalni ekonomski razvoj, uključno i onaj američki. Sve su to golemi rizici koje Trump sigurno ne želi pred izbore slijedeće godine, a Iran bi u tom slučaju lako mogao postati ono što je postao i za američkog predsjednika Jimmya Cartera – politička smrt. Ruskom „dozvolom“ za američki napad na Iran slabi i američka vojna moć na drugim geopolitičkim smjerovima, gdje se onda otvara prostor za pokretanje vojnih operacija drugih globalnih igrača, bilo Kine u Tajvanu, bilo Rusije u Ukrajini.

Dakle, spomenuti Putinov odgovor novinaru, možda i mio za Trumpove i uši njegovih ratobornih suradnika, itekako je opasna zamka u koju bi se SAD mogle uvući ako o svemu prije dobro ne promisle.

0 komentara

You may also like