Zoran Meter: Putinov „skok skakačem“: IRAN – RUSKA ZAMKA ZA TRUMPA!

Neovisno o svemu rečenom, kao i najnovijoj Trumpovoj odluci o slanju dodatnih 1,5 tisuća vojnika na Bliski istok zajedno s novim proturaketnim sustavima Patriot i izviđačkim zrakoplovima, Washington posljednjih tjedan dana ipak postupno mijenja svoju ratničku retoriku za onu umjereniju, nakon prethodne prave histerije o iranskoj ugrozi zbog koje je State Department čak i povukao dio svog diplomatskog osoblja iz Iraka, a Pentagon mobilizirao svoj golemi ratni stroj. Jer usprkos američkoj galami i „škripi čelika“ razmještenog zapadno od Irana Teheran nije odstupio. Štoviše, nakon Trumpove najave od kraja travnja da će spriječiti prolaz iranskih tankera naftom iz Perzijskog zaljeva, svjedočili smo iranskim asimetričnim odgovorima „tuđim rukama“, isto onako kako to vole raditi Amerikanci (iako nema konkretnih dokaza da iza njih stoji Teheran, jasno je da je to tako zbog ozbiljnosti i tajminga njima odaslanih poruka): diverzije na saudijskim tankerima u UAE, napad na saudijski glavni naftovod „Istok-Zapad“ od strane jemenskih pobunjenika Huta, do ispaljivanja rakete na elitnu Zelenu zonu u Bagdadu, u blizini američkog veleposlanstva. Iran je time SAD-u dokazao da se Saudijska Arabija, kao njihov najvažniji arapski regionalni saveznik, nije sposobna pobrinuti niti za vlastitu sigurnost a kamo li će uspješno ratovati protiv Irana. Osim toga, spomenutim akcijama je pokazao kako u slučaju američkog napada na Iran slijedi odmazda duž „šijtskog polumjeseca“: od Libanona i Sirije, preko Iraka, Kuvajta i Bahreina, sve do Jemena, ali i do Afganistana – dakle točkama u kojima neposredno ili posredno djeluju ili su samo stacionirani i američki vojnici. A šijti, za razliku od arapskih sunita, znaju ratovati i za Iran su se spremni žrtvovati jer o njemu u konačnici i ovise. U tim i takvim okolnostima rizici su pregolemi i za SAD i njihove vojne i političke interese u regiji i šire. Nije stoga slučajno da su se posljednjih dana u Teheran uputili najprije kuvajtski, a nešto ranije i emisari iz susjednog Omana, nudeći mu svoje posredničke uloge sa SAD-om. Treba podsjetiti kako su se upravo u Omanu odvijali tajni pregovori američkih i iranskih predstavnika 2015. g. radi postizanja sporazuma o iranskom nuklearnom programu. Međutim omanske diplomatske mogućnosti time su vjerojatno već iscrpljene, dok su katarske moguće zbog podjednako dobrih veza Dohe i s Washingtonom i s Teheranom. Ali vjerojatno najveću težinu, kao eventualnog pregovarača sada ima Švicarska, čiji je predsjednik prošlog tjedna stigao u Washington, gdje je Trumpu ponudio svoje posredničke usluge za dogovor s Iranom. Ako se to dogodi treba očekivati da u iranskom veleposlanstvu u Švicarskoj otpočnu prvi pregovori između SAD-a i Irana na nižim razinama.

A dobro se zna kako Trump već odavno poziva Iran za pregovarački stol i postiznje „pravednijeg sporazuma“ od onog prijašnjeg – Obaminog, što Teheran odbija smatrajući kako Trumpova „pravednost“ njemu donosi samo lošiji ugovor i u tome je vjerojatno u pravu. Barem kada se pročita 20 točaka Trumpove administracije, koje je pred Iran prošle godine iznio državni tajnik Pompeo, a koje bi Teheran morao ispuniti u zamijenu za ukidanje sankcija. Među njima su najvažnije one koje se odnose na iranski odustanak od razvoja raketnog programa i prestanak sponzoriranja šijtskih organizacija u bliskoistočnoj regiji. Međutim jasno je kako Iran upravo te dvije točke neće prihvatiti pa će se Washington iznova naći u „slijepom tunelu“ svoje oštre protuiranske politike: jer Teheranu su njegove balističke rakete i šijtske oružane organizacije koje mu služe za „proxy war“ zapravo i najvažniji jamci njegove regionalne sigurnosti, što je upravo i dokazao