Zoran Meter: PUTINOV TRIJUMFALAN GEOPOLITIČKI PLES

Putin u subotu razgovara s kancelarkom Merkel u dvorcu pokraj Berlina i sluša njezine riječi: „Danas se niti jedan problem u međunarodnim odnosima ne može riješiti bez Rusije!“ Naravno, Putin kao inteligentan političar pri tom uopće nije pokazivao znakove trijumfa iako je za to imao i više nego dovoljno razloga. Naime, on se, sasvim sigurno, dobro sjeća onoga čega se i ja sjećam još iz 2014. godine, kada je, u kulminaciji ukrajinske krize, javno pozivao Njemačku, EU i SAD da svi zajedno sjednu za stol i pronađu rješenje ukarajinskog problema. Na to mu je ista kancelarka Merkel hladno odgovorila kako Ukrajina nije stvar Rusije!

Trgovinski ratovi i sankcije sasvim sigurno nisu najbolji način za očuvanje američke globalne dominacije. Međutim, nedvojbeno, Sjedinjene Države izabrale su baš taj put. On će biti težak, trnovit i dug, a njegov ishod potpuno nepoznat.

Pa iako su SAD najjača svjetska sila, prije svega zahvaljujući dolaru i globalnom financijskom sustavu koji je pod njihovim nadzorom i zbog čega mnogi analitičari danas tvrde kako Washington u pokrenutom  globalnom ratu sigurno pobijeđuje, vrlo je rizično i preuranjeno davati takve ocijene, neovisno o dosadašnjim povijesnim iskustvima prema kojima su SAD uspješno pokretale sankcije protiv „nepoćudnih država“ ili čitavih regija koje su doživljavale kao opasne konkurente (sjetimo se tzv. azijskih tigrova i Jelcinove Rusije iz sredine 90.-ih godina prošlog stoljeća,  u kontekstu Soroševih financijskih i monetarnih manipulacija iza kojih je stajala američka „duboka država“) i time rušile vlade, mijenjale političku nomenklaturu i vanjskopolitički smjer tih država sukladno svom interesu.

Već dokazano moćnom američkom oružju, kakva su „sankcijska kliješta“, dolaskom Trumpove administracije na vlast priključila se isto tako moćna ali i još opasnija praksa obezvrjeđivanja međunarodnih zakona, normi, institucija i potpisanih sporazuma, uključno i onih od strane najveće i najvažnije međunarodne organizacije UN-a i njezinog glavnog izvršnog tijela – Vijeća sigurnosti, čije su rezolucije do sada bile po sve države svijeta obvezujuće. Ovome svakako treba pridodati i to, da je klasična diplomacija isčezla iz State Departmenta, a sankcije i prijetnje silom postaju glavni instrument vođenja vanjske politike. A to iritira mnoge, uključno i bliske američke saveznike i partnere.

Međutim, vremena se brzo i dramatično mijenjanju: SAD su sada dobile uistinu snažne globalne konkurente, prije svega u ekonomskom smislu Kinu, a u vojno-sigurnosnom iznova, iz ruina s kraja prošlog stoljeća podignutu i osnaženu Rusiju. Pri tom se ne smije zanemariti niti Europsku uniju, neovisno o njezinoj velikoj, i u odnosu na dvije spomenute države, gotovo pa institucionalioziranoj ovisnosti o SAD-u.

O tome najbolje svjedoče izjave viskih njemačkih političkih dužnosnika posljednjih dana i tjedana (kancelarke Angele Merkel, ministra financija Petera Altmaera, ministra vanjskih poslova Heiko Maasa), koje otvoreno najavljuju poteze, kako Njemačke tako i Bruxellesa, koji se neposredno suprostavljaju onim ključnim, američkim: EU se neće pridružiti uvođenju protuiranskih sankcija, za njih će i dalje biti na snazi iranski nuklearni sporazum, najavljuje se mogućnost osnivanja samostalnog europskog platnog sustava u međunarodnim transakcijama, neovisnog o utjecaju SAD-a i td.

S druge strane Rusija već aktivno radi na potiskivanju dolara i prijelazu na neke druge valute ili korištenje nacionalnih valuta u međunarodnim poslovnim operacijama. Glavni ruski problem (i ne samo njezin), u tom je smislu taj, što je ruska ekonomija duboko uvučena u globalne procese i u potpunosti se izbaviti od dolara i zaobići sve prepreke bit će dostatno teško, a u svakom slučaju za to će trebati vremena.

A da Rusija misli ozbiljno, svjedoči i izjava iz Rusije od 23. kolovoza, prema kojoj ona neće bez odgovora ostaviti nove američke sankcije i da namjerava pojačati aktivnosti na odbacivanju dolara u obavljanju međunarodne trgovine. “Došao je trenutak kada mi moramo prijeći s riječi na djela i izbaviti se od dolara…. Hvala Bogu, to se događa. Mi ćemo nastaviti taj posao. … Izostanak (našeg) direktnog odgovora na izazov shvatio bi se jedino kao znak slabosti. To bi bio dodatni povod za usijane glave u Washingtonu za daljnje jačanje pritisaka“, izjavio je Sergey Ryabkov, zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova.

Kazavši kako Rusija neće SAD-u obustaviti isporuke svojih raketnih motora i titana (važnog elemanta za proizvodnju zrakoplova), Ryabkov je izjavio kako Rusija ne želi „sebi pucati u nogu“ i time dao do znanja kako će se i ta zemlja primarno voditi vlastitim interesima u vođenju trgovinskog i sankcijskog rata, nastojeći po sebe osigurati najmanju moguću štetu. A štetu je svim stranama u takvom ratu nemoguće izbjeći.

Rusiji se po pitanju odbacivanja dolara u međunarodnoj trgovini sve više priključuju Kina, Turska i Iran, a o tome razmišljaju i mnoge druge zemlje koje su na ovaj ili onaj način izložene američkim pritiscima. Najbolji kandidat, osim južno-američkih država, za nove američke pritiske sada je Južnoafrička Republika (sasvim sigurno ne slučajno, radi se o članici BRIKS-a). Sve te zemlje aktivno kupuju zlato na svjetskim tržištima i povećavaju zlatne pričuve, ali, jednako tako, neke od njih prodaju i svoje aktive u američkim obveznicama, želeći minimizirati štete koje bi nastale njihovom eventualnom blokadom od strane Washingtona. Tako je Rusija proteklih mjeseci povukla oko 80 milijardi dolara aktiva iz američkih saveznih trezora, u kojima joj je ostalo još svega 14.9 milijardi dolara, čime se svjesno izbavila iz „kluba“ najvećih vlasnika američkog državnog duga. Ruski promjer slijedi i Turska, koja se također izvukla iz tog „kluba“, a u američkim trezorima ostalo joj je još oko 28 milijardi dolara.  Eventualni sličan kineski potez, kojeg su mnogi već ranije očekivali i koji može uzdrmati globalno financijsko tržište (Kina je najveći vlasnik američkih obveznica, u vrijednosti većoj od 500 milijardi dolara) još nije povučen ali uopće nije isključen s obzirom na tendenciju jačanja američko-kineskog trgovinskog rata kojeg forsira Trumpova administracija. A upravo je prošlog tjedna Bijela kuća objavila uvođenje novih 25%-tnih carina na kineske robe u iznosu od 16 milijardi dolara.

Putinov trijumfalni geopolitički ples

U pretprošlu subotu ruski predsjednik Vladimir Putin je uoči službenog puta u Njemačku, kao privatan gost boravio na vjenčanju austrijske ministrice vanjskih poslova Karin Kneissl. Zapadni mainstream mediji i liberalni politički krugovi zabrinuti su rastućim brojem „obožavatelja Putina“ u svojim zemljama i nije im dobro sjeo ni Putinov boravak na svadbi austrijske ministrice, a još manje radna atmosfera njegovog sastanka s kancelarkom Angelom Merkel koji je uslijedio dan poslije.  Zbog ovog prvog pojedini američki i europski krugovi već traže ostavku austrijske ministrice, a zbog zajedničke izjave Putina i Merkel kako se realizacija projekta plinovoda „Sjeverni tok 2“ nastavlja i da je njegov konačni završetak neupitan  američki predsjednik Donald Trump odmah je najavio uvođenje sankcija protiv sviju tvrtki koje u tom projektu sudjeluju (ruski Gazprom, njemački Uniper, austrijski OMV, francuski Engie, njemački Wintershall i britansko-nizozemski Shell). Ali ne samo to, Angela Merkel na sastanku s Putinom izjavila je kako će i Njemačka i EU, poput Rusije i Kine, nastaviti podržavati nuklearni sporazum s Iranom. Ona je već 24. kolovoza, u Tbilisiju (Gruzija) izjavila kako plinovod „Sjeverni tok 2“ Njemačku neće učiniti ovisnom o ruskom plinu i da on ide dalje. Kancelarka je podsjetila kako se sada u Njemačkoj gradi i LNG terminal za ukapljeni plin, što je također alternativa ruskom plinu, ali to je ipak slaba utjeha za Washington koji se tom plinovodu oštro protivi. Da stvar po njega bude još gora, Merkel je u Gruziji neizravno potvrdila i ono oko čega se s Putinom usuglasila u Berlinu: „Sjeverni tok 2“ će se izgraditi, a tranzit ruskog plina kroz Ukrajinu bit će moguć samo uz ekonomsku opravdanost i po tržišnim uvjetima (kako je to u Berlinu formulirao Vladimir Putin). Štoviše, Njemačka sada upozorava Ukrajinu kako mora obnoviti svoj zastarjeli plinovodni sustav kako bi očuvala status perspektivnog tranzitera ruskog plina u EU nakon izgradnje „Sjevernog toka 2“. Glasnogovornik njemačke vlade Steffen Seibert izjavio je slijedeće: „Ukrajina mora učiniti korak naprijed u rekonstrukciji svog plinovodnog sustava, kako bi osigurala okvirne uvjete za dugoročan tranzit (ruskog plina). Njemačka „Sjeverni tok 2“ smatra ekonomskim projektom“.

A Angela Merkel ništa ne želi prepustiti slučaju pa i dalje zdušno nastupa i za zajedničke EU interese, konkretno, po pitanju energetike. Pa iako mnoge EU članice nemaju ništa protiv „Sjevernog toka 2“ kojeg smatraju gospodarski korisnom projektom, ima i onih, prije svega na istoku EU koje mu se oštro protive (baltičke države iz bivšeg SSSR-a i Poljska, kao i Ukrajina, koja nije članioca EU). Upravo za njihove uši kancelarka je već idućeg dana iz Gruzije otputovala u azerbajdžanski glavni grad Baku, gdje ju je primio predsjednik Ilham Alijev, a između ostalog, razgovarali su o isporukama kaspijskog plina u Europu kroz Južni plinski koridor (TANAP+TAP).

Kancelarkin strah za vlast

Želio bih naglasiti kako kancelarka Merkel nije odjednom „progledala“ i sada eto, primarno  počela voditi brigu o njemačkim nacionalnim interesima. Nju za te interese još donedavno i nije bilo previše briga, kada je slijepo provodila Obaminu politiku, kako po pitanju Ukrajine zbog koje je uvela proturuske sankcije koje su gospodarske odnose Njemačke s Rusijom svele na najniže moguće grane i uništile ili ugrozile brojne unosne poslove i investicijske projekte između dviju zemalja, inače, dotadašnjih najvećih trgovinskih partnera (sada je ulogu Njemačke u tom smislu preuzela Kina, kao najveći ruski trgovinski partner). Nije kancelarku za njemačke interese i sigurnost bilo briga niti kada je na zahtijev tog istog Washingtona pristala udomiti više od milijun izbjeglica s Bliskog istoka i Afrike. Nju zanima jedino opstanak na vlasti. S tim ciljem, sada, kada je nova američka administracija na čelu s Trumpom odlučila Njemačku (i EU u cjelini) snažno pritisnuti prijetnjama čvrstog  stiska sankcijskih kliješta, Angela Merkel, ostavljena sama na europskoj pustopoljini i vjetrometini, traži pomoć i zaštitu bilo koga. Jer Nijemci joj teško opraštaju navedene promašaje i njena vladajuća koalicija je sve samo ne stabilna i čvrsta. Nakon što se uspjela zavaditi i s istokom EU i s Turskom (što je vrlo neugodno zbog pet milijunske turske dijaspore u Njemačkoj ali i njemačkih interesa na Bliskom istoku gdje je turski utjecaj vrlo snažan) Trumpov pritisak na Berlin postaje još nepodnošljiviji.

Naravno, Trumpov kaubojski pristup riješavanju problema vrlo je nepopularan i ima sasvim suprotan učinak od onog kojeg želi postići, a to će kancelarka uspješno iskoristiti za svoj  o(p)stanak na vlasti. Jer sada se cjelokupna njemačka politička elita homogenizirala po pitanju nužnosti suprostavljanja američkim ucjenama i u tome sigurno neće ostati usamljena. Međutim, Njemačkoj sada, prije svega treba snažan političko-sigurnosni „kišobran“ kao alternativa onom američkom. A njega sasvim sigurno neće dobiti od Londona (koji je, osim što je vjerni američki saveznik ionako u procesu Brexita), a Emmanuel Macron je ipak preslab. I zato Merkel njega  nastoji pronaći u Rusiji. I upravo se u tome ogleda potpuni trijumf Putinove vanjske politike u odnosu na onu zapadnu, koja već godinama sotonizira i Rusiju i njega osobno. On u subotu razgovara s kancelarkom Merkel u dvorcu pokraj Berlina i sluša njezine riječi izrečene pred novinarima, koje, između ostalog, kažu slijedeće: „Danas se niti jedan problem u međunarodnim odnosima ne može riješiti bez Rusije!“ Naravno, Putin kao inteligentan političar pri tom uopće nije pokazivao znakove trijumfa iako je za to imao i više nego dovoljno razloga: on se, sasvim sigurno, dobro sjeća onoga čega se i ja sjećam još iz 2014. godine, kada je, u kulminaciji ukrajinske krize, javno pozvao Njemačku, EU i SAD da svi zajedno sjednu za stol i pronađu rješenje ukarajinskog problema. Na to mu je ta ista kancelarka Merkel hladno odgovorila kako Ukrajina nije stvar Rusije!

Bilo kako bilo Putin će znati iskoristiti novonastale okolnosti proizišle iz američkih vanjskopolitičkih promašaja i poteza temeljenih na goloj sili i brizi isključivo za „vlastiti džep“. To upravo sada demonstrira u svom dramatičnom obliku, kroz  politiku prema Turskoj koja ubrzanim koracima bježi sa Zapada. A prigrliti i jednu Njemačku u svoj zagrljaj po Putina bi bilo neprocjenjivo!

Sve je ovo do jučer izgledalo nemoguće, kao i puno toga u zadnjih nekoliko godina. To pokazuje u kako dramatičnim vremenima živimo i kako više ne vrijede nikakva međunarodna pravila i norme, nikakva savezništva i strateška partnerstva.  A američka vanjska politika za to snosi najveću odgovornost i ona joj se, neovisno o ukupnoj američkoj snazi i, naizgled, plodovima koje po sebe upravo sada ubire, može,  poput bumeranga vratiti i štetu po američke interese učiniti neizmjerljivom.

0 komentara

You may also like