Zoran Meter: Putinova želja za opstankom na vlasti, ili za Rusijom kao globalnom silom 21. stoljeća?

Foto: dnevno.hr

Hrvatski mainstream mediji i njihovi komentatori, poput papagaja prenose razmišljanja zapadnih mainstream medija o prekjučerašnjim političkim promjenama u Rusiji nakon poslanice predsjednika RF Vladimira Putina zastupnicima državnoga parlamentna i ključnim osobama iz društvenih i vjerskih krugova te zemlje, naglašavajući, kako smjena ruske vlade i drugi potezi, poput namjere o promijeni ustava, vode isključivo u smijeru održavanja Putina na čelu Rusije i nakon kraja njegovog sadašnjeg mandata 2024. godine. Naravno, s tim se može i ne mora složiti. Ali takva su razmišljanja i prosudbe vrlo površne i plitke, i puno više zasnovane na elementima dnevnog politikantstva temeljenog na zamjeni stvarnoga za željeno (pritom je njihova želja, redovito, odlazak mrskog Putina koji je mnogima pomrsio račune), nego zdrave i hladne analize.

Jer intencija Putinove duge i sveobuhvatno razrađene poslanice ipak je bila i jest primarno usmjerena na dobrobit ruskih građana i zemlje u nadolazećem srednjoročnom razdoblju, u ova složena geopolitička vremena u kojima će biti teško opstati bez jasne i čvrsto određene strategije bilo kojoj državi svijeta. Zato stavljati Putina u kontekst klasičnih političara na koje smo mi u Hrvatskoj i šire pomalo navikli, i naglasak stavljati na njegove navodne maštarije i kombinatoriku usmjerenu na grčeviti opstanak na vlasti nipošto ne odgovaraju istini. Ako on i želi ostati na čelu države nakon 2024. (pretpostavljam da ne želi) ne čini to iz koristoljublja pohlepnih političara koji obnašanje vodećih državnih funcija redovito shvaćaju kao prigodu za izvlačenje maksimalnih benefita i debljanje svojih bankovnih računa. Pa iako se za Putinove bankovne račune vjerojatno ne treba previše brinuti, on je svoju odanost i iskreno domoljublje prema Rusima i Rusiji već bezbroj puta dokazao, učinivši od zemlje koja je 90.-tih godina prošloga stoljeća bila „u slobodnom padu“ i predstavljala globalno ruglo – snažnog globalnog igrača, bez kojega se više ništa ključno u svijetu ne može rješavati i kojega već odavno svjetski moćnici ne gledaju s podsmjehom. Štoviše, mnogi od njih ponovo redovito „hodočašće“ u Moskvu, dobro znajući u čijoj se ruci danas nalazi jedna od glavnih poluga za rješavanje nagomilanih svjetskih problema. I pritom dobro znaju da ta „poluga“ nikako nije iracionalna, već je, nerjetko, stvarna protuteža iracionalnim politikama drugih igrača, zbog kojih bi svijet (da im nije protuteže), vjerojatno bio u puno većem kaosu nego li je to sada.

A stanovnici Rusije, uza sve gospodarske, socijalne, demografske probleme s kojima se suočavaju i koji nisu mali, nikada u svojoj povijesti nisu živjeli bolje (i to usprkos Zapadnim sankcijama koje traju već 6 godina). Zato Putinu nije nužna nikakva kvazi-politička ili kozmetička kombinatorika, jer je on i bez ustavnih promjena i bilo kakvih rekonstrukcija u sustavu vlasti i dalje suveren po pitanju potpore ruskih gađana i realno je vrlo teško očekivati da bi ga bilo tko od oporbenih političara mogao sustići bez prethodnih snažnih potresa unutar ruskog društva, koje, prije svega, Sjedinjene Države tako željno očekuju. Nešto slično kao i kod Irana, kojemu se Washington ne usudi izvseti demokraciju američkoga tipa kroz lansiranje Tomahawka, već desetljećima, kroz snažni sankcijski pritisak, čeka da to učini sam iranski narod.

A da bi unutarnje potrese u ruskom društvu prevenirao, Putin, kao iskusan politički znalac i strateg jednostavno zna odrediti tajming kada treba povući određeni potez. Uviđa kako je na ruskoj političkoj i društvenoj sceni došlo do svojevrsnog zasićenja sadašnjiim političkim elitama (uključno i njim samim), neovisno o (ne)uspjehu realizacije njihovih ovih ili onih političkih i gospodarskih ideja i projekata, te da je upravo sada potrebno kadrovsko i institucionalno „osvježenje“ na političkoj i društvenoj sceni. Zato sada i istupa s prijedlogom da sami građani u tome  „osvježenju“ aktivnije sudjeluju kroz odlučivanje o nužnosti ili ne uvođenja ustavnih promjena i (ako da) kakve bi one trebale biti. Naravno da građani bilo koje zemlje ne mogu donositi odluku o tome kako će izgledati ustav jer to naprosto nije moguće, i jer za to postoje ustavno-pravni stručnjaci, pa tako sigurno neće biti ni u Rusiji. Međutim Putin zna da ljudima treba dati barem privid osjećaja njihove važnosti da bi se osjećali bolje, i da ih je zato potrebno što više uključiti u aktivne političke procese, a što je posve legitmno.



Dakle, ne treba biti niti Putinov „odvjetnik“ niti poseban mudrac kako bi se zaključilo slijedeće: medijski optuživati Putina s pozicije da pod svaku cijenu želi očuvati vlast potpuno je površno s profesionalne točke gledišta, i pogrešno u samom svom fundamentu.

Što je Putin govorio u svojoj poslanici?

Evo najvažnijih elementata Putnove poslanice od 15. siječnja, koja je prema svom sadržaju i posljedicama postala puno važnija u odnosu na sve dosadašnje.

Predložene su mjere koje zahtijevaju povećanje proračunskih rashoda i ozbiljne zakonodavne promjene u zemlji. Osim toga, istaknuta je nužnost dodatnih mijera za povećanje nataliteta s obzirom na složeno demografsko stanje u zemlji. Naglašena je važnost daljnjeg povećanja porodiljnih financijskih naknada, za koje će se, kako procjenjuju ruski vodeći analitičari, kao i ugledni financijski stručnjak i česti otvoreni kritičar vladinih poteza Aleksey Kudrin (šef glavnog ruskog tijela za nadzor paltnog prometa), izdvajati najveće doprinose u odnosu na ikada ranije. Te demografske  mjere, i naglasak stavljen na njih, ukazuju na težnju za povećanjem socijalne odgovornosti od strane države.

Predložene izmjene u Ustavu Ruske Federacije u cijelosti se mogu protumačiti kao prijelaz sustava vlasti prema većoj socijalnoj odgovornosti novih vlada i državnih službenika pred građanima Rusije, nego što je to sada slučaj. A davanje dodatnih ovlasti ruskom parlamentu – Dumi, po pitanju potvrde i imenovanja predsjednika ruske vlade i ministara predstavlja jasan korak u tome smijeru.
U tom smislu treba gledati i na Putinov prijedlog za zabranom dvojnog državljanstva za državne službenike, što se tumači povećanjem odgovornosti državnih službenika u planu obavljanja poslova u interesu Ruske Federacije i njezinih građana, a ne bilo kojih drugih država.

O Putinovim prijedlozima koji se odnose na ustavne promjene obavit će se glasovanje među samim ruskim građanima, što najbolje i govori o važnosti predloženih mjera. Radi se o preustroju ruskog sustava vlasti i davanja većih ovlasti državnom parlamentu koji bi ubuduće trebao odlučivati o premijeru vlade, a veće ovlasti dobile i bi i ruske regije. Ali Putin je i tu jasno dao do znanja: „Rusija mora ostati snažna predsjednička republika.“ Ništa neobično (naravno, niti nezakonito), predsjedničke republike su i pojedine snažne demokracije poput, primjerice, Francuske. Putin je pritom naglasio kako Rusija ima „ogromni teritorij“, „složen nacionalno-teritorijalni ustroj“ i „različite kulturno-povijesne tradicije“ i da zato „ne može stabilno funkcionirati u formi parlamentarne republike“.

Ova Putinova opservacija je i ključna po daljnji razvoj Rusije. On će se temeljiti na snažnom državnom upravljačkom centru a ne amorfnoj parlamentarnoj strukturi, kao i na prioritetu ruskog zakonodavstva u odnosu na međunarodno pravo, o čemu su jučer, kao o navodnoj negativnoj činjenici govorili brojni Putinovi kritičari i u hrvatskim i zapadnim medijima. Međutim, međunarodno pravo kao primarno ne pozna niti američki ustav pa Sjedinjene Države (ne samo Trump i njegova administracija) ne dozvoljavaju da im međunarodno pravo nadjačava njihov temeljni pravni dokument.

Tko ima primat: domaće ili međunarodno pravo?

Danas  je, zapravo, pitanje tko treba imati primat – domaće ili međunarodno pravo – vrlo logično pa i legitimno postavljati. U normalnim geopolitičkim okolnostima u svijetu logički bi bilo da primat ima međunarodno pravo. Međutim današnje globalne okolnosti sve su prije samo ne normalne. Međunarodno pravo i ranije je bio vrlo rastezljiv pojam i primjenjivalo se, prečesto, tamo gdje ga se htjelo primjenjivati  a tamo gdje takve želje od strane ključnih svjetskih središta moći nije bilo, na njega bi se redovito „zaboravljalo“. Ali sada je, a poglavito nakon dolaska Donalda Trumpa na čelo Sjedinjenih Država, međunarodno pravo degradirano kao nikada ranije i, zapravo, izgubilo i na svojoj snazi i na svojoj ulozi. Dovoljno se prisjetiti samostalnog Trumpovog povlačenja iz međunarodnog sporazuma oko iranskog nuklearnog programa, trgovinskih sporazuma, poput onog o slobodnoj trgovini u Sjevernoj Americi (NAFTA) i td., a da bi se shvatilo o čemu se tu radi. Naravno, niti jedan međunarodni sporazum nije „sveta krava“ i iz njega se može povlačiti ili ga se ukidati, ali za to postoje predviđene pravne procedure. Ali u „kaubojštini“, kakva je danas u svijetu na snazi (a takvom će ostati još dugo), kritizirati Rusiju da namjerava svoje pravo smatrati primarnim u odnosu na međunarodno nije utemeljeno. Ta je zemlja, uostalom, kao rijetko koja posljednjega desetljeća, na svojoj koži itekako osjetila „rastezljivost“ pa i kršenje tog istog međunarodnog prava: od jednostranog uvođenja proturuskih sankcija (bez odluke Vijeća sigurnosti UN-a, kako bi to po međunarodnom pravu moralo biti), preko izbacivanja sa sudjelovanja u najvećim međunarodnim sportskim natjecanjima kroz gruba preglašavanja u sklopu prenapuhanih afera oko korištenja dopinga ruskih sportaša (s tim situacija nigdje u svijetu nije čista, a u nekim, pa i vrlo važnim zemljama je i više zloupotrebljavana nego u stigmatiziranoj Rusiji) i td, i td. Naravno, to ne znači kako i Rusija nije kršila to isto međnarodno pravo ili ga „samo malo“ modificirala sebi u korist, poput, primjerice, pripajanja Krima, gdje je Moskva koristila nužni pravni institut referenduma ali on nije proveden u skladu s ukrajinskim zakonima čiji je Krim prije toga bio državni teritorij. Ali referenduma, čak niti takvoga – prema ruskom „scenariju“, nije bilo niti na Kosovu prije proglašavanja njegove neovisnosti pa nitko nije previše galamio. Upravo to Rusija često upotrebljava kao protuargument za pripajanje Krima, upozoravajući na dvostruka mjerila primjene međunarodnog prava. Može li se to negirati? Mislim da ne, ma koliko to u današnjim okolnostima bilo nepopularno govoriti.

Zaključak

Najavljenim promjenama u ustroju ruske državne vlasti Putin ne želi ništa drugo nego osigurati miran i stabilan prijenos vlasti nakon njegove ere na čelu Ruske Federacije (koja kad-tad mora završiti), koja je u toj zemlji ostavila duboki trag kao rijetko koja. On je posrnulu zemlju iz „slobodnog pada“ postavio „na noge“, izgradivši joj čvrste temelje, a samo će o Rusima ovisiti koliko će dugo oni ostati takvi. Putin zato ne želi anarhiju, kakva se često javlja u zemljama kojima su dugo na vlasti autoritativne vođe, čija vladavina prije ili kasnije dođe kraju. On je itekako svjestan osjetljivosti toga trenutka (uostalom, proces prijenosa vlasti s Putina na njegovog nasljednika jedna je od glavnih nepoznanica kojom se bave mnogi zapadni analitičari, i za koju se svi redom slažu kako će imati presudnu ulogu u određivanju budućnosti te zemlje) i ne želi da se Rusiji ponovo događaju ulične revolucije, oružane pobune, terorističke akcije s velikim brojem žrtava, a što je sve živo prethodilo njegovu preuzimanju vlasti 2000.g. od Borisa Jeljcina, a nešto od toga se zadržalo i u prvoj fazi njegove vladavine. Putin pravilno računa na jasno sjećanje ruskog naroda na tragičnu zbilju kojoj su svjedočili 90.-ih godina. A onaj koji nije vidio Rusiju 90.-ih ili početkom 2000.-tih, i današnju Rusiju, teško može razumijeti o čemu je riječ.

Odatle i antologijska glupost da Putin za rusku ekonomiju nije učinio ništa u posljednjih 20 godina, kakvu smo sinoć mogli čuti na jednoj od hrvatskih televizija kroz usta komentatora Željka Trkanjca. Ta je izjava za anale i zapravo je teško vjerovati da je u nju bilo tko pametan povjerovao. Danas nabrajati što je sve u Rusiji učinjeno u ovih 20 godina (od čega u posljednjih 6 godina pod pritiskom Zapadnih snažnih gospodarskih i financijskih sankcija) u gospodarstvu, infrastrukturnim projektima, energetskim projektima, obrani, svemirskim tehnologijama i td., nije potrebno jer se s time svatko tko se služi internetom može vrlo brzo upoznati. Ali ne treba, naravno, nikome zamjerati na svome stavu o bilo čemu, pa makar on bio i pogrešan. Međutim, kada ga on dijeli sa širokom javnošću tada je to i neumjesno i štetno – ponajviše po onoga tko budalaštine i priča.

 

Komentari

komentar

loading...

You may also like