Zoran Meter: QUO VADIS TRUMP? Priznanjem Golanske visoravni izraelskim teritorijem SAD postale izolirane

Nedavna odluka američkog predsjednika Donalda Trumpa da okupiranu sirijsku Golansku visoravan proglasi izraelskim suverenim teritorijem ne prestaje izazivati osude diljem svijeta. Nakon što su svoje oštro protivljenje američkom potezu izrazile gotovo sve arapske zemlje Bliskog istoka, zajedno s Iranom, Rusijom i Turskom, to je učinila i Europska unija, dok je Sirija zatražila održavanje hitne sjednice Vijeća sigurnosti. A upravo na njoj je najbolje i bilo primjetno koliko se Washington zbog svoje odluke našao izoliran. Tako se i tradicionalno „papagajski“ orjentirani London kada je u pitanju pružanje potpore američkim stavovima po bilo kojem pitanju koje se razmatra u tom najvišem tijelu međunarodne zajednice (kada London gotovo uvijek ponavlja riječi i zauzima identične stavove Washingtona) sinoć našao na suprotnoj strani, kazavši, kako je za njega američka odluka o priznanju Golanske visoravni izraelskim teritorijem neprihvatljiva i kako Velika Britanija i dalje smatra kako se tu radi o okupiranom sirijskom teritoriju od strane Izraela. Ruski predstavnik u VS kazao je kako je američka odluka pravno ništavna i da je Rusija nikada neće prihvatiti te upozorio SAD da odustanu „od agresivne revizije međunarodnog prava“, podsjetivši u tom smislu na pojedine dosadašnje poteze Trumpove administracije: jednostrano povlačenje iz iranskog nuklearnog sporazuma, prijenos veleposlanstva u Jeruzalem, potpora uspostavi kosovske vojske i td.

Bilo kako bilo, riječ „izolacija“ – kojom Washington uvijek prijeti Moskvi kada su u pitanju prihvaćanja njezinih stavova u VS – sinoć je promijenila smijer i okrenula se protiv Washingtona koji je ostao usamljen po pitanju svoje odluke o Golanskoj visoravni. Međutim, teško je vjerovati kako je on i očekivao nešto drugo od izolacije, dobro znajući kako svijet po tom pitanju „diše“ i jasno znajući za slovo i duh rezolucije UN-a iz 1981. kojom se odbacuje i pravno ništavnom proglašava izraelska odluka o priznanju Golanske visoravni svojim teritorijem, a od Tel Aviva zahtijeva njezino povlačenje. Međutim stvar je u nečem posve drugom: Washington od dolaska Trumpove administracije na čelo Bijele kiuće jasno i glasno demonstrira kako je međunarodni poredak, ustrojen na posljeratnim temeljima i institucijama mrtav i da ga se on više ne namjerava pridržavati, barem ne onda, kada se međunarodno pravo i norme protive američkim interesima u pojedinim dijelovima svijeta. Drugim riječima Washington se vraća tzv. prirodnom stanju stvari u kojem vrijedi isključivo „zakon jačega“. Taj animalistički, primitivni oblik ljudskog ponašanja potpuno je neprihvatljiv u 21. stoljeću, do kojega smo, barem po nekim pitanjima morali evoluirati u odnosu na gole nagonske sile kao pokretače međuljudskih odnosa. Neznanje, strahovi od nepoznatog i drukčijeg i posljedična agresija koji su bili razumnjivi u drevna i srednjovjekovna vremena, sada, u američkoj vanjskoj politici poprimaju svoju drugu dimenziju – strah od velike i moćne Kine koja prijeti da u relativno kratkom razdoblju, nakon dugo vremena dovede do nove velike smjene u globalnom predvodništvu tj. prebacivanja središta moći sa sjeverno-američkog kontinenta na Istok. I u tome je sva logika američkih vanjskopolitičkih poteza, uključno i ovog najnovijeg, koja se sastoji u slijedećem: mi ćemo naše interese širiti svim mogućim sredstvima, političkim, vojnim i posredstvom naših saveznika, a oni kojima se to ne sviđa neka nam se usude suprostaviti.

Međutim i takva, nova imperjalistička politika, ima svojih ograničenja jer SAD usprkos golemoj vojnoj moći ipak nemaju apsolutnu vojnu premoć u svijetu. Primjerice, američka vojska ne može izbaciti Ruse iz Krima ili iz Sirije, Kineze iz Južnokineskog mora i sl. Zato se Washington sada počinje rukovoditi logikom – tko se prije učvrsti na nekom teritorjiu on postaje njegov, čime se, zapravo, vraća u mračno doba svjetskog kolonijalizma, kada su se tadašnje sile međusobno utrkivale koja će od njih prije zauzeti pojedini bogati komad zemaljske kugle, gdje bi se onda, najčešće vjekovima i zadržale, vrlo rijetko riskirajući međusobne kolonijalne obračune. Tako se u pravilu događalo da relativno male i puno slabije europske monarhije, poput, primjerice, Belgije ili Portugala, imaju svoje goleme kolonijalne posjede pokraj onih od moćnog britanskog ili isto takvog francuskog carstva. Međutim, vremena su tada bila druga, kao i odnosi snaga, pa preslikavati takve poteze na današnji svijet blago rečeno nije pametno. Koliko god međunarodni odnosi danas bili složeni, a na nekim područjima i eksplozivni, ogromnoj većini država i naroda više se ne ratuje. Rizici su, jednostavno, po svih pregolemi, vojna je tehnologija toliko uznapredovala, a oružje se može nabaviti na svakom mjestu, da se nitko ne može osjećati 100% siguran kako nakon ulaska u bilo kakve, makar i ograničene vojne avanture, i sam neće stradati: to vidimo iz niza najnovijih primjera: sirijskog rata u kojem vrlo brzo nakon ruskog ulaska u igru prestaju frontalne borbe i on se danas svodi još samo na pojedine, lokalizirane operacije protiv zaostalih terorističkih skupina; indijsko-pakistanskih, strogo ograničenih vojnih djelovanja u kojima se striktno pazi da se „ne prijeđe rubikon“ ratnog vrtloga nakon kojega nema povratka; vidimo da se niti američkim partnerima u Latinskoj Americi ne ratuje protiv Madurove Venezuele; Arapima se ne ratuje protiv Irana iako bi oni voljeli da to za njih učini netko drugi i td. i td. Zato Washingtonu Proxy War „ruke“ postaju sve kraće i može se vrlo brzo dogoditi da mnoge zemlje na koje on ozbiljno računa, zbog takve američke rizične vanjske politike počmu diverzificirati svoje vanjske politike, politike nabave naoružanja, okretanje nekim novim gospodarskim savezima i sl. Upravo se to sada događa i sa Turskom i sa Europskom unijom kojoj Trump otvoreno prijeti otvaranjem drugog fronta trgovinskog rata (svojim vojnim saveznicima u NATO-u!), nakon onog, prošle godine pokrenutog protiv Kine.

Sinoć predsjednik SAD-a Donald Trump u Bijeloj kući prima suprugu samoproglašenog venezuelanskog predsjedika Juana Guaida kao prvu damu, a istom prigodom kaže kako će SAD „učiniti sve što je nužno“ da se Rusi vrate iz Venezuele kući. Neprihvatljiv je dolazak ruskih vojnika i zrakoplova u Venezuelu, navodi američki čelnik, iako je Moskva već ranije najavila te poteze, obrazlažući ih samo nastavkom vojne i svake druge suradnje temeljem ranije potpisanih ugovora između Moskve i Caracasa. Možda Washington tu uistinu nešto i može učiniti, iako baš nisam siguran (a možda Moskva i priželjkuje da to učini), ali onda će se morati suočiti s činjenicom da je po Rusiju neprihvatljiva američka vojna nazočnost u Ukrajini, što ona isto tako ne skriva. To je samo jedan od primjera koliko su složeni današnji globalni geopolitički odnosi i koliko je rizičnu utakmicu Washington pokrenuo, vjerujući kako na kraju, zahvaljujući svojoj ukupnoj snazi ipak može izvući ukupnu pobjedu. Međutim, sve je manje svjetskih analitičara u to uvjereno, što samo dodatno pojačava američku nervozu i radikalizira njihove poteze, a ovaj o Golanskoj visoravani svakako je jedan od najopasnijih. On može uistinu pokrenuti bliskoistočni sukob općeg karaktera, u kojem će se Izrael, nakon dugo desetljeća, iznova pozicionirati kao izolirani otok na jednoj strani bojišnice, uz političku i vojnu pomoć SAD-a koji tamo ipak neće neposredno ratovati ni na čijoj strani. A koliko god izraelska vojna moć u regiji superiorna bila, uključno, i prije svega posjedovanje atomskih bombi, tamo su sada ipak potpuno drugi omjeri snaga: na Golanskoj visoravni sa sirijske strane više nisu samo sirijski već i ruski vojnici; Turska je snažna regionalna sila koja žestoko osuđuje Trumpovu odluku o Golanu, ne zato što ta visoravan za nju ima neko strateško ili sakralno značenje poput Jeruzalema, već zato što Trump sutra na taj isti način može uz tursku granicu sa Sirijom priznati samostalnu kurdsku državu; tu je i uvijek snažni i utjecajni Iran; Saudijska Arabija oštro je osudila Trumpovu odluku i time se definitivno udaljila od svih izraelskih kombinacija da upravo s tom zemljom on kroz Trumpov mirovni plan za Bliski istok riješi palestinsko pitanje na po sebe zadovoljavajući način.

Benjamin Netanjahu je od Trumpa vjerojatno dobio ono što mu je sada toliko nedostajalo da nakon dugo vremena svoju stranku Likud iznova pozicionira na čelnu poziciju popularnosti, a sebe na skorim izborima u novog izbornog pobjednika. Međutim, osobne i stranačke političke ambicije  ne smiju biti same sebi svrha. Jer Izrael, kao država, u političkom smislu Trumpovom odlukom o Golanu neće ama baš ništa dobiti osim kritika i povećanja broja neprijatelja. Izrael će po pitanju Golana eventuano podržati pojedine istočne članice EU, poput onih pribaltičkih, koje u stvarnosti nemaju nikakvu političku težinu i u kojima je, apsurdno, antisemitizam jedna od dominantnih društvenih karakteristika. Međutim, zato će one, što im je i zadaća dobivena od strane Izraela i zbog koje on „žmiri“ na njihov antisemitizam, i dalje nastojati blokirati bilo kakve protuizraelske inicijative i rezolucije u ime EU. Hoće li im se u tom smislu opet pridružiti i Poljska koja se proteklih mjeseci opasno posvađala s Izraelom po pitanju njeezine uloge u holokausta na poljskom tlu u vrijeme Drugog svjetskog rata ostaje za vidjeti. U svakom slučaju, Izrael je taj, kojemu, uz SAD, novim potezima Trumpove administracije prijeti međunarodna izolacija.

Čime će sve to završiti danas se više nitko ne usudi prognozirati, ali je posve očito kako povratka na staro više nema i da je međunarodni poredak kojeg smo poznavali do prije svega nekoliko godina de facto mrtav ili, preciznije, koristi se selektivno, već onako kako to kome u datom trenutku odgovara. Drugim riječima i u prenesenom značenju – svijet postaje „divlji zapad“.

0 komentara

You may also like