U petak, 3. svibnja, dvojica najmoćnijih državnika svijeta, Donald Trump i Vladimir Putin, obavili su telefonski razgovor koji je trajao više od sat vremena. Razgovor je obavljen na inicijativu američke strane. Dvojica predsjednika razmotrila su trenutačno stanje američko-ruskih odnosa i njihovu perspektivu. Zauzeli su se za razvoj međusobnih gospodarskih i investicijskih veza (o kakvom razvoju može biti riječi u uvjetima postojanog jačanja američkih gospodarskih i financijskih sankcija protiv Rusije?!) i pokretanje dijaloga u različitim sferama, između ostalog i po pitanjima strateške i nuklearne stabilnosti. Vladimir Putin Trumpu je govorio o glavnim rezultatima njegovog susreta sa sjevernokorejskim vođom Kim Jong-unom u Vladivostoku, 25. travnja, kazavši, „kako dobra namjera Pjongjanga u ispunjenju svojih obveza mora biti popraćena (američkim) potezima oko smanjenja sankcijskog pritiska na Sjevernu Koreju“. Dvojica državnika razgovarali su o stanju u Venezueli ali i o Ukrajini „u kontekstu nedavnih predsjedničkih izbora“, pri čemu je Putin naglasio kako nova ukrajinska vlada mora poduzeti stvarne korake prema realizaciji sporazuma iz Minska za riješenje unutarnjeg sukoba. Inače, i na Zapadu i u Rusiji nužnost provedbe Minskih sporazuma (iako od toga nema ništa niti će ikada biti!) ponavlja se poput mantre. Ona je, u nedostatku njihovog iskrenog dijaloga, postala svojevrsna politička religija – stanje do te mjere čudno da nikoga ne bi posebno iznenadilo da se uskoro pojavi i „crkva Minskih sporazuma“, kao i njezini vjernici, počevši od najviših europskih i svjetski državnih dužnosnika.
Ali šalu na stranu i vratimo se ipak današnjoj temi. Prema riječima glasnogovornice Bijele kuće Sarah Sanders telefonski razgovor Trump-Putin trajao je više od sat vremena. Sanders je kazala kako su dvojica državnika „kratko“ razgovarali i o nedavno objavljenom Muellerovom izvješću o navodnoj ruskoj umješanosti u američke predsjedničke izbore 2016. godine. (https://www.apnews.com/e74d18b39cdf4b6a84fc9e994948dee5) Podsjetimo, to izvješće nije potvrdilo kontakte predsjednika Trumpa i njegovog tima s ruskom stranom i s tim ciljem, ali je ipak ostavilo mogućnost da se Rusija u te izbore miješala. Intencija, koja iz takvog zaključka proizlazi, zapravo predstavlja političku misao-vodilju američkih demokrata, prema kojoj, kada se već ne može direktno optužiti Trumpa, onda se mora nastaviti s političkim i sankcijskim pritiskom na Moskvu kako bi se sprječio Trumpov eventualni pokušaj približavanja Putinu (o čemu nešto više niže u tekstu).
Sam je predsjednik Trump svoj telefonski razgovor s ruskim kolegom u twitter objavama nazvao „vrlo dobrim“ i „vrlo produktivnim“, izjavivši, kako se on uvijek zalagao za to da se noramliziraju odnosi s „Rusijom, Kinom i drugim zemljama“. „Postoji golemi potencijal za uspostavu dobrih ili prekrasnih odnosa s Rusijom, neovisno o tome što se može pročitati ili vidjeti u lažljivim medijima“, napisao je Trump u svom tvitu od 4. svibnja. A novinarima u Bijeloj kući je kazao kako se „Rusija ne namjerava miješati u stanje u Venezueli, ali da je zabrinuta tamošnjim humanitarnim problemima“.
I tu dolazimo do ključnog pitanja: treba li se vjerovati Trumpovim, umiljatim i uhu ugodnim riječima u uvjetima postojanih optužbi i protuoptužbi između Moskve i Washingtona, dovlačenja vojnih snaga NATO saveza „u rusko dvorište“ – Crno i Baltičko more, njihovih velikih proturječja na Bliskom istoku, vezano uz viziju njegove budućnosti i utjecaja na tamošnji prostor i još puno toga. Zato se u ovom kontekstu dobro prisjetiti i sirijskog sukoba iz prve polovice prošle godine: nakon velikih političkih i medijskih pritisaka na sirijsku vojsku i Assada zbog navodne uporabe kemijskog oružja u Istočnoj Guti, 17. ožujka je ruski Glavni stožer oružanih snaga upozorio kako Washington planira vojne napade na Siriju. Već 20. ožujka, na inicijativu američke strane uslijedio je telefonski razgovor Putin-Trump, uz obilje, gotovo pa preslikanih Trumpovih riječi iz ovog razgoovra o kojemu sada govorimo, poput onih o važnoj ulozi Rusije, potrebi mirnog riješenja sirijske krize i dogovora dviju velesila. Međutim, već 14. travnja na mirno se riješenje „zaboravilo“, a umjesto njega uslijedio je napad krstarećima raketama Tomahawk na ciljeve sirijske vojske. Ali, kako se ubrzo pokazalo, taj medijski glasno popraćen vojni napad bio je čiste kozmetičke prirode: zaobišao je bilo kakve strateški važne položaje ili objekte sirijske vojske (a da ruske postrojbe ili njihovi objekti nisu napadnuti suvišno je i govoriti), nije doveo niti do minimalnog – strateški bitnog vojnog pomaka na terenu, a sirijska vojska je samo nekoliko dana kasnije oslobodila čitav prostor Istočne Gute koji je do tada bio pod nadzorom islamističke oporbe i protiv kojih je, kao i tamošnjih civila, ona, navodno, koristila kemijsko oružje što je i bio povod za spomenuti američki napad. Jednostavnom analizom bilo je lako utvrditi kako je taj američki (i britansko-francuski) vrlo ograničeni raketni napad Trumpu omogućio „očuvanje obraza“, prije svega pred domaćom javnošću i tamošnjim oponentima, i u tom smislu uopće ne dvojim kako je upravo to i bila ideja i posljedica njegovog telefonskog razgovora s ruskim čelnikom Putinom.
A upravo u tom kontekstu mogu se pokušati izvoditi paralele s prošlotjednim razgovorom dvojice čelnika, samo ovoga puta vezeno uz Venezuelu. Naravno, najvažnije detalje razgovora dvojice najmoćnijih vođa svijeta vjerojatno nećemo nikada doznati, ali da u ovim spekulacijama ima logike to se mora priznati. Ako to je tako, onda se logički nameće i pitanje, što ovoga puta Rusija dobiva zauzvrat (u Siriji su sirijska vojska i vlada u Damasku nakon američkog napada dobile Istočnu Gutu), jer njezini politički, gospodarski i vojni interesi u Venezueli su u scenariju američke vojne intervencije vrlo ugroženi? O varijantama s američkom predajom Ukrajine nakon nedavnih izbora u toj zemlji kao eventuale kompenzacije Rusima za predaju Venezuele dosta se govori u javnosti, ali o tome ipak više u nekoj od naših idućih analiza.
A što se tiče prošlotjednog telefonskog razgovora Putin-Trump, razgovori takvoga tipa (na daljinu) teško mogu dovesti do bitnijih pomaka, usmjerenih prema normalizaciji potpuno poremećenih odnosa dviju vojnih velesila. Međutim, mogu dovesti do kratkoročnog, pozitivnog psihološkog učinka koji utječe na smanjenje napetosti unutar njihove i svjetske javnosti. Dalje od toga – teško. O tome će, vjerojatno, posvjedočiti i predstojeća europska turneja državnog tajnika Mikea Pompea (5.-9. svibnja), gdje on prema Rusiji sigurno neće biti „nježan“, iako postoje naznake da bi se on, indikativno, opet u Hesinkiju, ipak mogao sastati s ruskim kolegom Sergeyem Lavrovom i razgovarati o Venezueli!
Međutim, ukoliko se spomenuti „pozitivni šok“ iz ovakvih telefonskih razgovora želi uistinu iskoristiti za nešto više – ti su razgovori itekako dobrodošli. Oni su, tada, temelj za buđenje i ponovno pokretanje potpuno pokidanih američko-ruskih diplomatskih veza na svim razinama. A samo sastanak na vrhu tj. summit Putin-Trump može dovesti do konkretnih pomaka i rezultata, ali isključivo uz preduvjet da se temeljito pripremi na nižim diplomatskim i sigurnosno-obavještajnim razinama. Prvi takav pokušaj, uz temeljitu pripremu navedenoga tipa, bio je prošloljetni summit dvojice državnika u Helsinkiju, koji je odmah nakon svog završetka probudio nadu i imao istinskog potencijala za uspjeh. Međutim, gotovo idući dan nakon Trumpovog povratka u SAD sve u Helsinkiju pozitivno postignuto u Washingtonu je „bačeno u smeće“ zbog onih silnica u američkom političkom establišmentu kojima je neprihvatljivo bilo kakvo političko približavanje SAD-a i Rusije. Upravo suprotno – njihov je cilj zaoštravanje međusobnih odnosa do, prema njihovom mišljenju – konačne ruske kapitulacije, a time i potvrde američke globalne dominacije. Na žalost, te su političke silnice danas dominantne u Washingtonu, i to u obje vodeće stranke. A kao dokaz tome svjedoče i riječi voditelja Trumpu oporbenog CNN-a J. Tuppera, ubrzo nakon Trumpovog telefonskog razgovora s Putinom: „On (Trump) dijeli Putinove poglede kao da je predstavnik Kremlja.“
Međutim, kako u praksi – na svjetskom terenu, ne ide baš sve prema planovima spomenutih političkih silnica u Washingtonu, nade još uvijek ima. Geopolitika News još od prošlog tjedna posjeduje slijedeću informaciju (koja ipak ostavlja tračak nade u bolje odnose dviju država koje svojim nuklearnim potencijalima mogu uništiti čitavi svijet): 18. travnja u konspirativnom posjetu Moskvi boravila je Trumpova savjetnica i stručnjakinja za pitanja Rusije Fiona Hill (NSC Senior Director for Europe, Russia and Eurasia). Formalno je boravila u privatnom posjetu. Zašto je američka strana inzistirala da taj posjet ostane tajan ne znam (pretpostavljam zbog vlastitih američkih unutarnjopolitičkih dubioza zbog kojih je nemoguće pokrenuti bilo kakav suvisli, pa i najdobronamjerniji politički kontakt s Rusijom, a da te suprotna politička strana na domaćem terenu odmah ne proglasi izdajnikom i Putinovim plaćenikom), ali očito je da barem u nekim glavama američkog establišmenta ipak polako sazrijeva stav da bez američko-ruskog dijaloga niti jedno globalno političko žarište više ne može biti riješeno, i da svijet srlja u provaliju iz koje nema povratka. Osim toga, nakon američkog ultimatuma Rusiji iz veljače ove godine, da u roku od 6 mjeseci mora uništiti svoje rakete i lansere, koji, prema mišljenju Washingtona krše sporazum o raketama malog i srednjeg dometa ili će se SAD iz njega jednostrano povući, Rusija po prvi puta nije reagirala „očekivano“. Ona je odmah, suprotno očekivanom, najavila svoje napuštanje tog sporazuma ne namjeravajući čekati istek ultimatuma, pri čemu je Putin zabranio svom diplomatskom i vojnom vrhu pokretanje bilo kakvih novih političkih inicijativa prema SAD-u. Javno je kazao kako se sve ruske inicijative za normalizaciju odnosa sa SAD-om postojano ignoriraju te da će od sada prve poteze morati učiniti američka strana, pri čemu će ruska vrata za to i dalje biti otvorena. A radi li se i u ova dva spomenuta slučaja (telefonskom razgovoru Putin-Trump i tajnom posjetu Fione Hill Rusiji) upravo o tome, za sada možemo samo nagađati.
Komentari
0 komentara