Zastupnički dom američkog Kongresa, očito, krenuo je u snažnu protu-tursku ofanzivu, istodobno kako predsjednik Donald Trump kreće u smijeru ubrzane američko-turske pomirbe nakon niza godina potpuno poremećenih svekolikih odnosa dvaju ponajvažnijih partnera unutar NATO saveza. Naime, Zastupnički dom, u kojemu većinu imaju demokrati, osim što je usvojio zakon o sankcijama protiv Turske zbog njezine vojne operacije „Izvor mira“ u sjevero-istočnoj Siriji (koja je prije toga od strane Turske i službeno okončana nakon postizanja tursko-ruskog i tursko-američkog sporazuma u Sočiju odnosno Ankari), prošli je tjedan, uvjerljivo, s velikom većinom glasova usvojio i rezoluciju o priznanju genocida nad Armencima u Osmanlijskom carstvu od 1915.-1923. godine. U rezoluciji je navedeno kako će američka politika “odbaciti sve napore za povezivanjem američke vlade s naporima za negiranje postojanja armenskog genocida ili genocida uopće” i “ohrabriti obrazovanje i javno razumijevanje armenskog genocida”.
Neovisno o tome što rezolucija nema pravno obvezujući karakter, već isključivo onaj moralni, ovaj potez Kongresa može ozbiljno usložniti ionako krhke i nestabilne odnose između dviju država. Jer Ankara je već odavno jasno dala do znanja kako se najoštrije suprostavlja takvoj definiciji spomenutih, po armenski narod tragičnih događaja, i da usvajanje takvih rezolucija ne može pridonijeti razvoju bilateralnih odnosa sa zemljama koje za za takav potez odluče. A njih je do sada 20-ak, uključno i parlamente pojedinih ključnih europskih država, poput Njemačke, Francuske, Italije, Rusije, kao i Kanade i td.
Tajming donošenja ove rezolucije sigurno nije slučajno odabran. On se savršeno poklapa s porastom protu-turskog raspoloženja u američkom društvu (i obratno, protu-američkog u Turskoj), pa se demokrati nadaju kako će ovaj korak, skupa sa spomenutim protu-turskim sankcijama (koje još mora odobriti Senat u kojemu većinu imaju republikanci, i zbog čega će sankcije dosta teško proći) njima ići u prilog u kontekstu predstojećih američkih predsjedničkih izbora iduće godine. Tj. ova rezolucija trebala bi, prema njihovom mišljenju, naškoditi Trumpu koji se s takvom „despotskom“ Turskom upravo sada sada nastoji miriti. Zapravo, zbog međusobne borbe za vlast stvarna briga za američke nacionalne interese od strane demokrata sve više ostaje po strani, a ovaj, naizgled moralnim i općeljudskim vrijednostima motivirani potez oko izglasavanja rezolucije o turskom genocidu samo je privid jer je on već i puno ranije mogao biti donesen, ali nije, usprkos činjenici da su to već davno učinile i brojne američke saveznice.
Zastupnički dom ovu je rezoluciju usvojio s 405 glasova, dok je samo 11 kongresmena bilo protiv. Drugim riječima za rezoluciju je glasala i velika većina zastupnika iz Republikanske stranke, kao što je to bilo i prilikom glasovanja oko uvođenja protuturskih sankcija (po Trumpa prilično simptomatično). Sama rezolucija usvojena je po ubrzanoj proceduri zbog krize u odnosima između Washingtona i Ankare nakon početka turske operacije na sjevero-istoku Sirije, kada su dvije strane međusobno izmjenjivane teške riječi i optužbe, a sam Trump Turskoj je zaprijetio razarajućim sankcijama po njezino gospodarstvo, dok je u osobnom pismu predsjedniku Erdoganu istoga nazvao „glupanom“ ukoliko ne pristane na američke uvijete za riješenje sukoba. Ali spomenuti zakon o uvođenju sankcija protiv Turske morao bi još potvrditi Senat u kojemu većinu imaju republikanci, ali planiranog glasovanja o tome u Senatu još uvijek nema pa je sudbina tog dokumenta još upitna.
U odnosu na prijašnje godine kada se govorilo o mogućem američkom priznanju turskog genocida nad Armencima, u SAD-u sada ipak do izražaja dolaze dva ključna elementa: prvo, visoki stupanj jedinstva između demokrata i republikanaca kada je riječ o nužnosti kažnjavanja Turske zbog niza postupaka službene Ankare proteklih godina (inače, demokrati većinom predstavljaju okruge u kojima pretežito žive pripadnici armenske i drugih nacionalnih manjina s Bliskog istoka); i drugo, sadašnja administracija, uključno i sam predsjednik Trump, nije vršila pritisak na Kongres u svrhu odgovaranja od usvajanja protuturske rezolucije.
Jasan je to signal Turskoj i njezinom državnom vrhu, kako je američki politički establišment sada jedinstven ne samo oko spomenute rezolucije (koja je ipak simbolične važnosti), već po pitanju uvođenja protuturskih sankcija tj. njime se upozorava na spremnost Washingtona za odbacivanje Ankare kao svoje saveznice ukoliko se ova iznova „ne pokori“ i ne vrati u položaj bespogovornog izvršitelja američkih nacionalnih interesa na bliskoistočnom i širem prostoru.
Međutim poznavajući aktualnu tursku vanjskopolitičku doktrinu, jasno percipiranje postojećih promjenjenih globalnih geopolitičkih odnosa od strane turskih političkih stratega i nositelja vlasti, kao i, općenito, mentalitet Istoka koji ne trpi pritiske, politiku dvojnih standarda ili ne držanje date riječi tj. ne ispunjavanje datih obećanja i preuzetih obveza (na njih pristaje isključivo kada je u poziciji znatno slabije strane, drugim riječima – kada mora), nisam uvjeren kako će Ankara iznova krenuti željenim američkim smijerom.
Turska vlada već je idući dan nakon usvajanja spomenute rezolucije pozvala američkog veleposlanika u Turskoj Davida Satterfielda na razgovor u Ministarstvo vanjskih poslova u Ankari. Turska odbacuje uporabu izraza genocid za tumačenje masovnog protjerivanja i ubojstva 1,5 milijuna Armenaca u Osmanskom Carstvu tijekom Prvog svjetskog rata. Turska je kritizirala prijedlog američkog zakona o sankcijama koji pogađa turske visoke dužnosnike i oružane snage i “nije u duhu našeg NATO saveza“.
A turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavushoglu izjavio je kako je odluka američkih kongresmena nastojanje za „iskorištavanjem povijesti u svrhu postizanja političkih ciljeva“. Mevlut, pritom, vjerojatno i nije daleko od istine, jer se s povijesne točke gledišta ništa nije niti moglo promijeniti u samim činjenicama vezanim uz počinjene zločine prema Armencima u Otomanskom Carstvu, a da se, onda, to isto već i ranije u SAD-u nije moglo okvalificirati kao genocid. Drugim riječima, otezanje sa „stavljanjem u opticaj“ ove rezolucije uvijek je značilo američko zadržavanje „omča oko vrata“ Ankari ili „uteg“ koji ju je primoravao na političku „korektnost“ ili kooperativnost kada su u pitanju ključni američki interesi. Ali u današnjem (i ne samo današnjem) svijetu ipak je sve i isključivo samo interes, a njemu se onda sve ostalo i podređuje. A navodni moral i navodna istinska briga za žrtve (s bilo koje strane one dolazile) samo su farsa i vrlo rastezljivi pojmovi s kojma se prečesto manipulira.
Podsjetnik na tragični pokolj armenskoga naroda
Ne želeći ulaziti u pravne kvalifikacije i svjetske (geo)političke igre oko tragične sudbine čitavoga jednog naroda, iznosim samo najvažnije činjenice o nemilim događajima protiv Armenaca u Otomanskom (Osmanlijskom) Carstvu s kraja 19. i početka 20. stoljeća, a svima ostavljam neka sami prosude o čemu se tu zapravo radi:
U Otomanskom Carstvu 1890. godine živjelo je oko 2,5 milijuna Armenaca, od kojih su, u vjerskom smislu većina bili pripadnici kršćanske Armenske Apostolske Crkve. Kako je Osmanlijsko Carstvo ubrzano slabilo tako je jačala i želja Armenaca za autonomijom, međutim, sultan Abdul Hamid II. pod svaku je cijenu nastojao zadržati vlast nad prostorima carstva na kojima su Armenci živjeli. Vlada je uvela nove poreze ali i potaknula protuarmenske osjećaje i kod samih Kurda, armenskih susjeda, zbog čega su Armenci podigli ustanak. Tijekom 1894. g. osmanlijska vojska i kurdske paravojne snage pobile su na tisuće Armenaca i spalile njihova brojna sela. Kako bi privukli pozornost međunarodne javnosti, dvije godine kasnije armenski su revolucionari zauzeli Osmansku banku u Carigradu, nakon čega su tzv. Turski odredi pobili 50-ak tisuća Armenaca. Stupanj upletenosti otomanske vlade u te Turske odrede nije dobro poznat i još je uvijek predmet rasprave.
Drugi pokolj Armenaca izvršen je tijekom i nakon Prvog svjetskog rata, u kojem su Turci Armence smatrali ruskom „petom kolonom“ (Otomansko i Rusko Carstvo u tom su ratu bili na suprotnim stranama). U veljači 1915. g. svih 60.000 mobiliziranih armenskih vojnika koji su ratovali na strani Otomanskog Carstva zatvoreno je u radne logore i poslije ubijeno. Armenski civili natjerani su na dugo i iscrpljujuće pješačenje prema negostoljubivim pustinjskim predjelima Sirije i Mezopotamije, uz usputna teška fizička i psihička zlostavljanja, uključno i silovanja od strane carskih i kurdskih vojnika, dok su u Carigradu i drugim velikim gradovima 24. travnja uhićeni i pobijeni aremnski intelektualci. Ukupno je poginulo oko milijun i pol ljudi, dok se preživjeli nakon rata nisu mogli vratiti svojim kućama, pa su se iselili u ruski dio Armenije i diljem svijeta, prije svega u Zapadnu Europu, Sjevernu Ameriku i Australiju.
Do dan danas Armenija te tragične događaje smatra politički isplaniranim i naziva ih genocidom, a taj su stav zauzeli i Ujedinjeni narodi, kao i Europski parlament 1986. godine. Turska, sa svoje strane, negira kako se radilo o genocidu, već krivnju prebacuje na pojedine vojne zapovjednike koji su u svemu tome „otišli predaleko“.
Najtragičnija je u svemu ovome ipak činjenica da je međunarodna zajednica za sve ove progone i pogrome nad Armencima znala ali ništa konkretno nije poduzela kako bi ih sprječila ili zaustavila. To je i najbolja pouka svima onima koji se naivno ili „samo“ politikantski oslanjaju na bilo kakva savezništva, norme međunarodnoga prava ili, jednostavno, na općeljudski humanizam, kozmopolitizam i slične neoliberalne zablude kojih u ovom i ovakvom svijetu jednostavno nema ili ih ima u beznačajnim tragovima. Zato je država bila i ostala jedina stvarna poluga zaštite i prosperiteta bilo kojeg naroda. Bez nje je on prije ili kasnije osuđen na umiranje i nestanak s etničke karte svijeta.
Objavljeno u tjedniku „7Dnevno“, 08. studenog
