" /> Zoran Meter: Rusi srušili američki dron! Svi u završnu bitku za libijsku naftu (1) | Geopolitika News

Zoran Meter: Rusi srušili američki dron! Svi u završnu bitku za libijsku naftu (1)

Nakon što je 4. travnja libijski general i samoproglašeni maršal Khalifa Haftar, zapovjednik Libijske nacionalne vojske (LNA), koju podupire vlada istoka zemlje sa sjedištem u Bengaziju, pokrenuo veliku ofanzivu s ciljem zauzimanja glavnog grada Tripolija, rušenja od UN-a priznate vlade nacionalnog sporazuma premijera Fayeza al-Sarraja i konačnog ujedinjenja zemlje, libijski je maršal 12. prosinca, u obraćanju naciji, najavio početak nove – „odlučujuće bitke“ za Tripoli. Prošlotjedni nastavak ove operacije doveo je do pomaka na liniji bojišnice i još većeg približavanja Haftarovih snaga (LNA) Tripoliju, koje su došle do njegovih južnih predgrađa, osvojile međunarodnu zračnu luku (koja je godinama izvan funkcije) i nadziru sve prometnice koje vode prema središtu grada.

Foto: borbe u Tripoliju, izvor: aljazeera.com

Vladine se snage povlače, njezini borci masovno predaju, a ostali se koncentriraju u gradskim kvartovima (info: televizija „Al Arabia“, 27.12., koja prenosi riječi jednog od Haftarovih generala).

Foto: libijski general Khalifa Haftar

Turska ulazi u opasnu „igru“

Međutim, na zaštitu vlade u Tripoliju otvoreno je stala Turska (osim nje libijsku vladu još podupire i Katar). Krajem studenog Turska i Libija potpisale su sporazum o vojnoj suradnji, a 20.12. vlada u Tripoliju je izvijestila o njegovoj aktivizaciji. Premijer Sarraj je izjavio kako su od Ankare zamolili vojnu pomoć da ne bi dozvolili „okupaciju“ Tripolija. Taj je dokument potpisao turski predsjednik Erdogan i dao ga parlamentu na odlučivanje. A parlament je 2. siječnja odobrio slanje turskih vojnika u Libiju, što još uvijek ne znači da će turska vojska tamo biti i poslana, i što može ovisiti o daljnjem razvoju stanja tj. postojanja stvarne opsanosti za pad libijske vlade. A ona je, inače, kajem prosinca od Ankare zatražila pružanje „zračne, kopnene i pomorske“ vojne pomoći.

Na neki način, ukoliko bi do turske intervencije došlo, ona bi, vjerojatno, imala obrise njene intervencije na sjeveru Cipra početkom 70.-ih godina prošloga stoljeća tj. koncentrirala bi se na nadzor određenog manjeg područja – u ovom slučaju, oko samoga glavnoga grada.

Međutim, geopolitički odnosi danas su puno složeniji i turska operacija u Libiji u sigurnosnom bi smislu bila vrlo rizična. Dovoljno je kazati kako Haftarove snage otvoreno podupiru Egipat, Saudijska Arabija, UAE, Francuska, Rusija, ali vrlo vjerojatno i SAD koji uvijek igra na kartu jačega a Haftar je upravo to. S druge strane formalno priznatu vladu u Tripoliju, osim Turske i Katara, od jačih igrača podupire jedino Italija, a od susjeda Alžir i Tunis. Problem sa Sarrajevom vladom je i u tome što joj vojnu potporu u borbama s Haftarom pružaju različite radikalne islamističke organizacije iza kojih stoji snažna panislamska organizacija „Muslimanska braća“ (nju sada podupiru samo Turska i Katar), ali i razne druge radikalne islamističke skupine, što ne ulijeva povjerenje u njezine mogućnosti i ciljeve. Osim toga, što to, u uvjetima kada Haftar nadzire najveći dio Libije, za najvažnije globalne i regionalne igrače uopće i znači formalno priznanje Sarrajeve vlade od strane UN-a? To je najbolje vidljivo u Siriji, gdje Assadovu vladu UN priznaje kao legitimnu, a protiv nje više-manje otvoreno ratuju mnoge svjetske i regionalne silnice.

Osim geopolitičkih interesa, za Ankaru je očuvanje sadašnje vlade u Tripoliju važno i zbog njezinih energetskih ambicija, prema kojima Turska u 21. stoljeću namjerava postati energetski neovisna tj. samodostatna zemlja. S tim ciljem Ankara je s Tripolijem krajem prošle godine potpisala sporazum o međusobnom razgraničenju gospodarskog pojasa na Sredozemnom moru, čime je Turska proširila svoje granice i dobila pravo na eksploataciju pronađenih velikih plinskih nalazišta u Istočnom Sredozemlju – u šelfu Cipra, dok bi novom linijom razgraničenja (Turska računa da ju mora prihvatiti UN jer je potpisana s međunarodno priznatom vladom u Tripoliju) Grčka, Cipar i Egipat od njih bili „odrezani“. Zbog toga su Atena, Nikozija, Kairo ali i službeni Jeruzalem uložili oštar prosvijed  (Grčka i UN-u) i izjavili kako taj tursko-libijski sporazum smatraju ništavnim. Iza njihove pozicije nedavno su otvoreno stale i Sjedinjene Države, o čemu više kasnije u tekstu.

Rusi oborili američki dron nad Tripolijem

Proteklih tjedana turski mediji vode intenzivnu protu-rusku kampanju zbog, kako navode, otvorene potpore Moskve libijskom maršalu Haftaru i njegovoj LNA. Pritom podsjećaju (provladin utjecajni medij Daily Sabah) kako je Haftar dobio i američko državljanstvo i da je sudjelovao u rušenju Gadafija, pa se pitaju zašto to Rusija sada čini i koji joj u tome može biti interes, kada, kako navode, iza Haftara stoji i Rusiji neprijateljski Zapad? Pritom turski mediji navode kako na strani Haftara ratuju vojnici ruske privatne vojne organizacije „Wagner“, koja, kako navode, „djeluje od Ukrajine, preko Sirije, do Srednjoafričke Republike“. Ovdje je nužno izvijestiti kako su ruski protuzračni sustavi “Pancir“ u sastavu Haftartovih snaga pod Tripolijem prije 20-ak dana srušili jednu tursku bespilotnu letjelicu „Bairaktar TB2“ na visini od 4600 metara.

Foto: turski dron “Bairaktar TB2”, izvor: en.wikipedia.

Foto: ruski PZO sustav “Pancir-S”

O tome izvješćuju i francuski obavještajci koji potvrđuju otvorenu rusku potporu maršalu Khalifi Haftaru u ratu protiv Sarrajeve vlade i dislociranje „Wagnerovih“ vojnika pod Tripolijem. Francuzi tvrde kako su Haftarovi vojnici sada nekoliko kilometara od središta Tripolija. Također navode kako su prije toga „Panciri“ oborili i američki i talijanski dron. O tome je 7. prosinca pisao i Reuters. Američko Afričko zapovjedništvo (AFRICOM) smatra kako je njihov nestali dron krajem studenog mogao biti srušen ruskim sredstvima PZO. To je izjavio zapovjednik AFRICOM-a general Stephen Townsend, koji je za Reuters izjavio kako od Rusije traži da im vrate ostatke srušenoga drona, pričemu je ostavio mogućnost da Rusi „nisu znali kako se radi o dronu SAD-a“.

Foto:  Gen. Stephen J. Townsend, izvor: UNG

Ruska strana sve te navode opovrgava, uključno i o neposrednim borbama „Wagnerovaca“ na strani Haftarove vojske. Ruske stavove opovrgavaju Francuzi, koji tvrde kako je „Wagner“ sada jedina vojna sila na terenu koja raspolaže takvim ozbiljnim taktičkim PZO sustavima, što  bilo koju operaciju zračnog nadziranja čini puno složenijom. A zbog djelovanja turskih dronova prvoga je tjedna, navodno, poginulo 12 boraca ruske privatne vojske „Wagner“, koja, sada, kako tvrde Francuzi, ima monopol u nadzoru zračnog prostora nad Libijom i koja je uništila praktički sve turske dronove. Francuski analitičari trenutačno se najviše boje (naglašavam, i Pariz pomaže Haftaru) da je ruska vojna kontrola penetrirala u najviše strukture Haftarove LNA i da želi praktički monopolizirati poteze njezinog glavnog stožera.

Stanje rusko-turskih odnosa u Libiji podsjeća na njihovo stanje u Siriji 2015. g.

Nesumnjivo je kako Zapad, prije svega SAD, sa zadovoljstvom promatraju negativan razvoj rusko-turskih odnosa u Libiji, u svjetlu njegovog otvorenog nezadovoljstva ukupnim razvojem odnosa Moskve i Ankare proteklih godina po pitanju Sirije ali i njihove političke, vojne i gospodarske suradnje općenito, što vrlo loše utječe na NATO savez i ukupne odnose Ankare sa Zapadom – opasno zavađenim s tom istom Rusijom. Zapravo, sadašnje stanje rusko-turskih odnosa u Libiji usporedio bih s onima u Siriji iz 2015. g., nakon ruske vojne intervencije na poziv predsjednika Assada. Tada je, nakon što su ruski bombarderi gotovo u cijelosti uništili uspostavljenu infrastrukturu za šverc ISIL-ove ukradene nafte iz Iraka i Sirije kroz sirijski teritorij i dalje prema Turskoj (sjetimo se stotina kilometara dugih kolona auto-cisterni koje su se protezale do granice s Turskom i po kojima su danju i noću djelovale ruske zračne snage), uslijedilo je tursko obaranje ruskog bombardera Su-24 na sirijsko-turskoj granici 23. studenog 2015. g. Nakon uzavrele političke atmosfere Erdogan se tada obratio za pomoć NATO savezu, podsjećajući ga na famozni čl. 5 njegovoga statuta (o zajedničkoj pomoći bilo kojoj napadnutoj članici), i zatražio uspostavu zabrane letova na sirijsko-turskoj granici. Dobio je čistu „odbijenicu“ uz opasku kako NATO neće zbog njega ući u Treći svjetski rat s Rusijom. To, kao i kasniji pokušaj vojnog puča u Turskoj u srpnju 2016. pod organizacijom američke „duboke države“ i uz potporu pojedinih zemalja EU, prije svih Njemačke, dovelo je do potpuno neočekivane – ubrzane normalizacije rusko-turskih odnosa. Navodno je osobno Vladimir Putin upozorio Erdogana što mu se sprema uoči vojnog prevrata i time mu spasio život. Ostalo je više-manje poznata priča.

Zbog svega toga je i Moskvi i Ankari jasno kako bi ponavljanje grešaka iz ne tako davne prošlosti imalo kobne posljedice po rusko-turske odnose ako ne za sva, a ono sigurno za dulja vremena, ali i za njihove partikularne nacionalne interese. Ruski veleposlanik u Ankari reagira na protu-ruske izjave tamošnjih medija i upozorava njihove autore da napadaju samo Rusiju zbog potpore Haftaru, a da posve ignoriraju činjenicu da to isto na terenu čine i mnogi drugi vanjski igrači. Zato Rusija i Turska posljednjih tjedana vode intenzivne diplolmatske razgovore oko libijske problematike. A o Libiji će, sasvim sigurno, biti razgovora i između predsjednika Putina i Erdogana za dva dana – 8. siječnja u Istanbulu, u sklopu svečane ceremonije otvaranja plinovoda „Turski tok“. Oni će biti i odlučujući, o čemu više kasnije u tekstu.

Alžirsko-turski savez za pomoć Libiji

Tursku politiku prema Libiji aktivno podupire i libijski susjed Alžir, a oprezno i Tunis. Nakon nedavno provedenih predsjedničkih izbora Alžir se ponovo želi aktivnije uključiti u potporu premijeru Sarraju u Tripoliju, kojega Alžir smatra svojim „djetetom“. O tom je izvijestio novi predsjednik Abdelmadjid Tebboune te pozvao Libijce na ujedinjenje i otpor vanjskim silama, kojima smatra i Haftara. Visoki alžirski časnici Haftara otvoreno nazivaju „CIA-inim agentom“. Alžir želi očuvati svoje interese u Libiji i tu dolazi u otvoreni sukob s Egiptom koji svestrano podržava libijski kongres na istoku Libije i maršala Haftara. Nakon početka njegove nove ofanzive na Tripoli uočeno je intenziviranje letova transportnih zrakoplova između Turske i libijskog grada Misrate istočnije od Tripolija (kontroliraju ga postrojbe pod nadzorom „Muslimanske braće“ koje podupiru Sarraja), kao i između Misrate i Alžira. U Tunisu su se posljednjih tjedana održavali sastanci turskih i alžirskih predstavnika o koordinaciji aktivnosti po Libiji. Tunis time daje svojevrsnu potporu Alžiru i Tuskoj kako bi djelomično udovoljio zahtjevima snažne oporbene stranke u svojoj zemlji „An-Nahda“ pod pokroviteljstvom „Muslimanske braće“. Rezultat tih pregovora bio je stvaranje tursko-alžirskog saveza za pomoć vladi u Tripoliju, kojim se ne krše nikakva načela UN-a jer se radi o pomoći međunarodno priznatoj vladi, a Tripoli ga tumači i kao ispunjenje nedavno potpisanog sporazuma Libije i Turske o vojnoj suradnji.

Ali sama činjenica da premijer Sarraj traži vojnu pomoć od Turske i Alžira (zatražio ju je i od Velike Britanije, Italije i SAD-a, koje, međutim, ne žele u tursko-alžirsku koaliciju, a nedavno je u Berlinu održana međunarodna konferencija o Libiji na koju nisu bili pozvani niti Alžir niti Turska!) svjedoči o vrlo teškom stanju u kojem su se našla libijska vlada. Osim toga, Turska fizički ne graniči s Libijom, kao sa Sirijom, pa bi svako slanje kopnenih snaga na afričko pustinjsko tlo za nju predstavljalo i dodatni logistički i sigurnosni rizik, poglavito u kontekstu egipatskih prijetnji da neće dozvoliti bilo čije vanjske vojne avanture i stranu kontrolu Libije, što je „u interesu egipatske nacionalne sigurnosti“ (nedavna izjava predsjednika Al Sissija). Zato nije niti malo slučajno da Egipat ovih dana u Sredozemnom moru održava pomorske vježbe, u kojim sudjeluje i jedan od njihova dva nosača helikoptera „Mistral“ (koje su Francuzi izgradili za rusku vojsku ali su ih pod pritiskom SAD-a 2014. g. njoj odbile izručiti usprkos što je rusko MO jedan brod potpno, a drugi djelomično platilo. Naknadno su Pariz i Moskva dogovorile isplatu kompenzacija Rusiji i prodaju tih nosača helikoptera Egiptu).

Foto: egipatski nosači helikoptera Mistral”, izvor: navyrecognition.com

Osim „Mistrala“ u vježbi sudjeluje i jedna egipatska podmornica. Egipat upravo razmatra i uvođenje embarga na turske proizvode, ali ne isključuje niti svoju vojnu intervenciju u Libiji (poznato je koliko su loši egipatsko-turski odnosi posljednjih sedam godina, nakon vojnog rušenja demokratski izabranog predsjednika Muhameda Mursija, šefa egipatskog ogranka „Muslimanske braće“ iz doba tzv. arapskog proljeća, koji je bio Erdoganov osobni prijatelj).  Zbog svega toga Ankara, realno, može računati prije svega na svoje zračne snage. Ali tada je još veći rizik od izbijanja sukoba s ruskim privatnim vojskama ili ruskim PZO sustavima u Haftarovim postrojbama. Upravo zato mislim kako će eventualna turska intervencija teritorijalno biti vrlo ograničena, po obrascu one u sjevernom Cipru, a najprije bi se moglo raditi o slanju turskih vojnih instruktora i isporukama turskoga oružja vladinim i pro-vladinim snagama s ciljem očuvanja stastusa quo. A tada bi, opet, sve prebacilo na dugogodišnje političke igre u UN, oko rješavanja libijske krize. A koliko je, zapravo, složeno stanje, najbolje govori činjenica da je 22. prosinca u istočni libijski grad Bengazi, na razgovor s maršalom Haftarom osobno stigao grčki ministar vanjskih poslova Nikos Dendias, koji je potom odletio u Kairo i sa svojim egipatskim kolegom osudio sporazum između Sarraja i Erdogana o morskom razgraničenju.

SAD formiraju „grčko-ciparsko-izraelski savez“  protiv Turske

Američki Kongres, u sklopu svoje politike protiv Rusije i Turske, planira povećati vojna izdavanja i sredstva za zemlje Istočnog Sredozemlja: Grčku, Cipar i Izrael. Nedavno usvojen zakon o obrambenom proračunu učvršćuje američke veze s Grčkom i ukida 40-ogodišnje sankcije na izvoz oružja Cipru, s ciljem, kako se navodi, pomaganja nadzora turskih ambicija u regiji. Naravno, sve su oči, pa tako i Washingtona, usmjerene u bogata nalazišta ugljikovodika u ciparskim, egipatskim, izraelskim ali i libanonskim vodama. Nadzor nad njima SAD-u bi omogućio i jačanje konkurencije s Rusijom na europskom energetskom tržištu.

Karta s prikazom plinskih nalazišta u Istočnom Sredozemlju

U tom smislu 2. siječnja Grčka, Cipar i Izrael i formalno su odlučile pokrenuti radove na projektu izgradnje podmorskog „Istočno-sredozemnog plinovoda“ – od Izraela i Cipra do Grčke. Uopće nije slučajno da se taj rok vremenski gotovo podudara s Putinovim i Erdoganovim otvaranjem plinovoda „Turski tok“ čija je druga cijev namjenjena za tržište Jugo-istočne i Srednje Europe. Zato je tursko potpisivanje sporazuma o razgraničenju s Libijom udarac i po američkim interesima. Tu treba pridodati i američko izbacivanje Turske iz programa proizvodnje nevidljivih zrakoplova F-35 zbog kupnje ruskih raketnih sustava S-400, dok Washington istodobno te zrakoplove masovno isporučuje upravo Grčkoj, Italiji, a prije toga i Izraelu. Ankara je prošli tjedan kritizirala odluku Washingtona o ukidanju oružanog embarga protiv Cipra, navodeći, kako će to još više otežati postizanje političkog riješenja ciparskog pitanja.

Odlučujući sastanak Putin-Erdogan  u Istanbulu

Dakle, Turska ima itekako dostatno briga i problema u svom bližem susjedstvu i na globalnoj geopolitičkoj areni. Trenutačno u Siriji traje ofanziva sirijske vojske uz pomoć ruskih zrakoplova na posljednju „protursku“ regiju zapadno od Eufrata koja nije pod nadzorom Assadove vlade u Damasku.

Karta: Sirija i njezina sjevero-zapadna regija Idlib

Tu operaciju također vrlo oštro kritiziraju turski mediji, upozoravajući na navodno uništavanje civila, kršenja ljudskih prava i čega sve ne od strane sirijskih i ruskih snaga. Međutim, istodobno ruski i turski vojnici na istoku Sirije zajednički patroliraju u većinski Kurdima naseljenim pograničnim prostorima, a Moskva je pružila potporu Erdoganu i za operaciju „Izvor mira“ na sjevero-istoku Sirije ujesen prošle godine. Zato je, kada je riječ o Libiji, teško očekivati spomenuti „sirijski scenarij“ iz 2015. g. u odnosima između Moskve i Ankare. Štoviše, u predstojećim razgovorima Putin-Erdogan u Istanbulu o Siriji i Libiji nije isključena niti varijanta turske „prodaje“ Idliba (koji ionako nije njezin teritorij niti ga je Ankari moguće dugoročno nadzirati bez otvorenog ulaska u rat sa sirijskom vojskom iz koje stoji Rusija) u zamjenu za rusku pomoć Turskoj u ostvarenju njezinih ciljeva u Libiji (o tim ciljevima opširnije u nastavku ove analize) gdje se Turska, objektivno, nalazi potpuno izolirana (sumnjam kako Ankari alžirska pomoć dugoročno, ako i uopće, može biti dostatna). A Turska sama ne može prelomiti stanje na libijskom terenu na način kako je to Rusija učinila na sirijskom. Rusija, s druge strane, u samoj Libiji danas više nema većih nacionalnih interesa kao što je imala u vrijeme Gaddafija, prije svega u sferi energetike i u sferi infrastrukturne izgradnje (Moskva još uvijek zadržava pravo za izgradnju željezničke mreže u toj zemlji). Pitanje je koliko joj je Rusiji to sada primarno u odnosu na druge ciljeve, primjerice u odnosu na Idlib, čije bi čišćenje od islamističkih radikalnih organizacija Assada i de facto promoviralo u stvarnog vojnog pobjednika tamošnjeg građanskog rata, a Rusiji omogućilo komoditet smještaja u svojim tamošnjim pomorskim i zračnim bazama – platformama za njezine daljnje političke i gospodarske operacije na Bliskom istoku za koje je uvijek nužno vojno pokriće.

Ovdje je nužno naglasiti kako je Rusija globalna država i da strateškim problemima pristupa s pozicije šahovskog promišljanja, za razliku od Turske, koja je regionalna država i koja tradicionalno djeluje impulzivno, emotivno pa i na silu. Pritom Rusija vodi računa i o svojim strateškim odnose koje je proteklih godina izgradila s Egiptom, i koje u gospodarskoj, a sve više i u vojnoj sferi, gradi i s drugim ključnim arapskim zemljama i turskim konkurentima poput Saudijske Arabije, UAE i td. A da i ne govoriomo o ruskoj strateškoj suradnji s Iranom koja po pitanju Libije ipak nije toliko bitna.

Rusija, zato, sada mora vagati: otvorenim stavljanjem na stranu Turske po pitanju Libije, prijeti joj pogoršanje odnosa, ponajprije s Egiptom. Ali kao velika zemlja Rusija, eventualno jedno, makar i bitno vanjsko-političko neslaganje, može kompenzirati kroz suradnju s Kairom na drugim područjima (gospodarska suradnja, vojna suradnja, suradnja u sferi razvoja nuklearne energije u civilne svrhe i td.). S druge strane Turska je Rusiji vrlo važna: s njom prekomorski graniči, Turska ima golemi utjecaj u turkofonskim državama Srednje Azije koje graniče s Rusijom, Turska je, kao „most“ između Istoka i Zapada, i geostrateški puno važnija od Egipta čiji je značaj prije svega u nadzoru nad Sueskim kanalom i td. I još  nešto važno – Turska je, koliko god to sada izgledalo „traljavo“, još uvijek članica NATO saveza. Sve su to elementi koje Putin sada sigurno pozorno važe ali u puno širem kontekstu – poput budućih ruskih odnosa sa SAD-om. A ukoliko prosudi da su oni dugoročno nepopravljivi (osobno mislim da jesu) Putinovodgovor može biti radikalan i dalekosežan. Zato je jedno posve sigurno – od Putinovog prekosutrašnjeg sastanka s Erdoganom u Istanbulu puno će toga ovisiti. Erdogan računa na Putinovu potporu jer Turskoj je Libija danas važnija od Sirije. A sva turska medijska proturuska histerija proteklih tjedana imala je samo jedan cilj – „urzumiti“ Rusiju i još je više strateški približiti Turskoj – zemlji, kojoj je životno važan izlaz iz sadašnje strateške usamljenosti. Rusija joj u Libiji može dati sve, samo je pitanje – uz kakvu cijenu? Iako će rezultati razgovora dvojice državnika o toj temi vrlo vjerojatno biti obavijeni velom tajne, Geopolitika News, kao i uvijek, potrudit će se da barem „mrvice“ koje će se se određenim kanalima propustiti izvan prostorije održavanja sastanka javnosti budu dostupne i našim cijenjenim čitateljima.

TRENUTAČNO STANJE U LIBIJI

Do 6. siječnja stanje u Libiji je slijedeće:  libijski parlament (stacioniran na istoku zemlje i koji podupire Libijsku nacionalnu vojsku (LNA) maršala Haftara) 4. siječnja izglasao je odbacivanje sporazuma o libijskoj suradnji s Turskom i prekid odnosa s tom zemljom, a vojni sporazum s Turskom zabranjuje se objavljivati u službenim libijskim medijima. Pritom se premijera Fayeza al-Sarraja namjerava izvesti pred sud pod optužbom za izdaju zemlje. Podržan je prijedlog da se LNA daje dozvola za blokadu zračnih luka, morskih luka i nadzornih točaka koje su pod kontrolom vladinih snaga u Tripoliju. Toga istog dana Khalifa Haftar proglasio je opću mobilizaciju za „izbacivanje stranih sila, poslanih u Libiju“ i optužio turskog predsjednika Erdogana za povratak kampanji osmanlijskog nasljeđa u Libiji i čitavoj regiji. To je označio kako „kolonizaciju“ i pozvao Libijce da zaborave na „naše nesuglasice“ i da objave „džihad“, pričemu će „oružje u ruke uzeti i muškarci i žene, vojnici i civili“.

Komentari

komentar

loading...

You may also like