Zoran Meter: Rusija u Siriju šalje dodatne oklopne snage. Sve je spremno za završnu bitku!

Proteklih smo dana na sjevero-istoku Sirije svjedočili prvim incidentima između ruskih i američkih vojnika (vidi link ispod teksta), koji, iako nisu imali ozbiljniji karakter u smislu mogućeg izbijanja izoliranog oružanog sukoba, u sebi ipak nose latentni potencijal prerastanja u veći konflikt s obzirom da dvije strane pretendiraju na pojedine tamošnje zone (prije svega one naftonosne)  u smislu njihovog budućeg nadzora, kao i zbog ostalih vojnih elemenata prisutnih na tim prostorima: od službenih turskih vojnika, preko kurdskih paravojnih postrojbi, do uvijek „tu negdje“ prisutnih, prikrivenih pobornika radikalnih i terorističkih islamističkih organizacija kojima vojni sukobi (a poglavito ako bi se dogodili oni između Amerikanaca i Rusa) uvijek odgovaraju radi „lova u mutnom“ u kojemu se oni najbolje i snalaze. Svemu tome, kao važan destabilizirajući sigurnosni čimbenik na sirijskom tlu moramo pridodati i snažne sukobe u sjevero-zapadnoj regiji Idlib i rubnim – i njoj gravitirajućim dijelovima regija Aleppo i Hama – kao tzv. zoni Velikog Idliba – posljednjoj zoni deeskalacije na sirijskom tlu u kojoj vlast nema službeni Damask. Ti sukobi, osim što imaju veliku geopolitičku važnost za budućnost Sirije nakon njihovog završetka, mogu rezultirati i novim stotinama tisuća izbjeglica koji bi krenuli prema granici s Turskom.

Kada tako sagledamo cjelokupno sadašnje vojno-političko i sigurnosno stanje na sirijskom terenu, onda i ne čudi danas prispjela vijest o ruskom slanju dodatnih vojnih efektiva u tu zemlju. Moskva jednostavno koristi poziciju da u Siriji vojno djeluje sukladno međunarodnom pravu tj. da je pozvana od strane službene sirijske vlade, za razliku od SAD-a i Turske koje su tamo temeljem samostalnih odluka njihovih državnih tijela, redovito obrazlaganih kroz borbu protiv terorističkih islamističkih (u slučaju Turske i kurdskih) organizacija, bilo samostalno bilo u sklopu međunarodnih koalicija. Jačanju ruske vojne nazočnosti prethodila je i jučerašnja izjava ruskog Ministarstva vanjskih poslova u kojima se naglašava nužnost američkog povlačenja iz Sirije, jer, kako ono navodi, Amerikanci se tamo nalaze ilegalno.

Danas su ruski mediji objavili vijest kako ruska pomorska flota dostavlja sve veću količinu vojne tehnike u sirijsku luku Tartus (ruska pomorska baza) za potporu vladinim snagama i njihovoj vojnoj operaciji na sjevero-zapadu Sirije. A kako navodi arapski medij Al Masdar News, veliki desantni brod Crnomorske flote „Cezar Kunikov“ i transportni brodovi ruske flote prošli su sinoć, 20. travnja, kroz Bospor u smijeru sirijske luke Tartus.

Pretpostavlja se kako će na sirijske bojišnice biti prebačene nove ruske oklopne snage s obzirom na intenziviranje bojnih aktivnosti u regijama Idlib i Aleppo. U ponedjeljak, 20.siječnja, ruski vojni zrakoplovi izvršili su najveće napade od početka nove godine na položaje i objekte islamističkog saveza „Hayat Tahrir ash-Sham“ (vodeću ulogu u njemu ima teroristička organizacija „Jabhat Fath ash-Sham“ ili bivša „Jabhat al-Nusra“ – sirijski ogranak saudijske „Al Qaide“) zapadno od grada Aleppa. Zrakoplovi su nanijeli desetke udara na njihove ciljeve, uključno i čuvenu bivšu bazu 46. pukovnije sirijske vojske (SAA) smještene na jugo-zapadu regije Aleppo, koja je pod nadzorom spomenutog islamističkog saveza.



Proteklih se dana, osim snažnih zračnih napada, na zapadu regije Aleppo i istoku regije Idlib odvijaju i snažni topnički napadi sirijske vojske. Prema turskim izvorima, nakon njih bi trebale krenuti i snažne pješačke borbe, zbog kojih su na tim dijelovima bojišnice razmještene i iranske specijalne postrojbe „Quds“ kojima je, prije njegove nedavne likvidacije u bagdadskoj zračnoj luci, zapovjedao general Qassem Soleimani.

Sve ukazuje na to kako se priprema završna ofanziva za oslobođenje posljednje sirijske tzv. zone deeskalacije, ili, u najmanjem slučaju, sužavanje njezinog prostornog radijusa koji bi onemogućavao buduće vojne napade islamističkih snaga na sirijske i ruske vojne baze smještene u okolnim regijama.

Sinoć su o Siriji i Libiji telefonski razgovarali ruski i turski ministri obrane Sergey Shojgu i Hulusi Akar. Rusko-turska promišljanja o Idlibu i dalje predstavljaju najveću enigmu za vanjske promatrače. Vode li Putin i Erdogan po tom pitanju visoko-sofisticiranu igru sa složenim šifriranim kodom za odgonetavanje njihovih krajnjih namjera teško je reći ali nipošto ne bi čudilo. I jedna i druga zemlja u regiji imaju svoje nacionalne interese, koji se nerjetko i sudaraju, prije svega na sirijskom tlu, ali isto tako obje znaju kako zajedničkim djelovanjem mogu ostvariti više benefita nego da to čine jednostrano. A jednostrani i neusuglašeni potezi u Siriji prije ili kasnije bi dovel do mogućnosti izbijanja novog međusobnog konflikta, a što i Ankara i Moskva sigurno žele izbjeći. Ankari suradnja s Moskvom i Teheranom po Siriji odgovara i u smislu spomenute činjenice, da ona, za razliku od njih, u Siriji djeluje ilegalno tj. međunaordno-pravno gledano kao nepozvana  intervencionistička sila. A suradnjom s Rusijom ostvaruje svoje ključne nacionalne ciljeve u toj zemlji – nadzire sirijsku i većinski kurdskim stanovništvom naseljenu pograničnu zonu, što je Turskoj i najvažnije.

A obzirom da Rusi dovlače nove snage u Siriju, i da Turska šalje nove islamističke borce iz Sirije na libijsku bojišnicu oko Tripolija, ostaje vidjeti je su li se Moskva i Ankara i definitivno dogovorile o „podjeli plijena“ tj. predaji Idliba za rusku potporu međunarodno priznatoj vladi u Tripoliju s kojom je Turska krajem prošle godine potpisala nizu sporazuma, uključno i o vojnoj pomoći ali, što je po Ankaru puno važnije – i o međusobnom razgraničenju na istočnom dijelu Sredozemnog mora, čime Turska dobiva pravo na eksploataciju tamošnjih bogatih nalazišta nafte i plina. Ankara pritom računa kako će UN priznati taj bilateralni sporazum s obzirom da se radi o libijskoj vladi koju priznaje taj isti UN. Sporazum o libijsko-turskom razgraničenju, međutim, ne priznaju Izrael, Grčka, Egipat i Cipar, koji su već uspostavili političko-pravni instrumentarij za početak zajedničkog eksploatiranja tamošnjih plinskih nalazišta tj. izgradnju istočno-sredozemnog plinovoda do Grčke. U njemu, barem za sada (a vidjet ćemo što će se dalje događati jer i Ankara na ta nalazišta polaže pravo, pozivajući se na samo od nje priznatu „Tursku Republiku Sjeverni Cipar“ i njezine teritorijalne vode i gospodarski pojas), nema mjesta za Tursku.

TOP VIJEST I KOMENTAR: Incident: Amerikanci blokirali prolaz ruskim vojnicima na istoku Sirije!

Zoran Meter: Vojna analiza: Tjedni pregled najnovijeg stanja u Siriji

 

Komentari

komentar

loading...

You may also like