Zoran Meter: RUSKE VOJNE VJEŽBE „VOSTOK-2018“, ILI „SPREMNI SMO ZA RAT S SAD-OM“

U svibnju 1941., dakle, svega mjesec dana uoči Hitlerovog napada na SSSR, tadašnji sovjetski vojni vrh održao je velike vojne vježbe na istoku zemlje, pokušavajući simulirati scenarij budućeg rata s Njemačkom. S jedne strane, uvjetno rečeno stvarnu sovjetsku vojsku i strategiju  koju je ona željela primijeniti u slučaju rata s Wermachtom predvodio je general Pavlov, dok je snage uvjetnog suparnika u toj vježbi predvodio general Žukov, primjenjujući strategiju i taktiku njemačke vojske od početka Drugog svjetskog rata 1939.g i napada na Poljsku i Francusku. Rezultat vježbi bio je katastrofalan poraz Pavlovljevih snaga od strane postrojbi generala Žukova. Ali vremena za ispravak uočenih problema i nedostataka u sovjetskoj vojsci više nije bilo. Zašto sam na ovo podsjetio?

Ovih dana veliku pozornost međunarodne javnosti i medija, kao i političkih i vojnih krugova diljem svijeta, plijene velike ruske vojne vježbe na istoku zemlje „Vostok-2018“. S tim u svezi potrebno je trezveno i analitički pravilno iščitati političke i vojne poruke i signale koje Moskva ovim vježbama odašilje i staviti ih u kontekst vremena u kojemu se one provode tj. u okvire nikada veće globalne, geopolitičke napetosti (od vremena hladnog rata) između SAD-a s jedne, i Rusije i Kine s druge strane. Jer vježbe ovakve veličine i karaktera nikada se ne provode bez jasnih i snažnih poruka globalnim  suparnicima. A u konkretnom slučaju poruke su vrlo ozbiljne.

Izvor: BBC

„Vostok-2018“ najveće su vojne vježbe u povijesti ruske države, u kojima sudjeluje oko 300 tisuća ruskih vojnika (što čini čak trećinu njihovog ukupnog vojnog kadra!), dvije armije – Centralna i Istočna, dvije ruske pomorske flote, Sjeverna i Dalekoistočna, golemi broj od 36 tisuća oklopno-mehaniziranih vozila  (tenkova, oklopnih transportera, samohodnih vozila i td.), 1000 zrakoplova, helikoptera i dronova, kao i svi vidovi strateškog naoružanja, ukljjučno i onog nuklearnog (u vježbama se ne koristi nuklearno bojevo streljivo, već njegova imitacija), od strateških bombardera i podmornica do raketnih sustava. Pitaju me ovih dana, koliko će to Rusiju koštati novaca? Odgovaram, jako puno! Međutim ovdje se ne radi o tome da je, kao u sovjetska vremena, ruski ministar obrane Sergey Shojgu ujutro nazvao Putina i rekao mu „idemo u nedjelju podignuti vojsku, pa da vidimo kako to funkcionira, da se ne bi uspavali“. Jer vježbe „Vostok-2018“ uključene su u vojni proračun RF za ovu godinu tj .za njih su već ranije osigurana sredstva. Zato je puno važnije od njihove cijene pitanje, zašto je Rusija veliki dio svoje vojske ovom vježbom odlučila podignuti na razinu uvjeta najbliže identičnim onim stvarnim ratnim?

Prije odgovora treba kazati, kako se radi o strateškim vojnim vježbama, kojima se u određenoj fazi njihove provedbe priključuje mongolska vojska, što je manje bitno, i postrojbe od nekoliko tisuća kineskih vojnika, što je izuzetno bitno. Zašto? Pa upravo zato što se radi o vježbama strateškog karaktera, koje su se i u vrijeme SSSR-a periodički izvodile s ciljem pripreme za potencijalni ratni sukob s Kinom! Sadašnja kineska aktivna vojna nazočnost u vježbama „Vostok-2018“ znači kako će po prvi put u povijesti kineski generali aktivno sudjelovati (ne kao promatrači), već u koordinaciji vježbi skupa s ruskim generalima. A to je već nešto posve drukčije i novo i ukazuje na ono, čemu se američka strateška doktrina desetljećima suprostavljala svim silama (i to je činila vrlo uspješno) – sprječavanje vojnog saveza Rusije (ranije SSSR-a) i Kine. Jer Washingtonu je posve jasno kako se u vojnom smislu snazi takvog saveza one ne mogu oduprijeti ili nad njim ostvariti vojnu pobjedu, neovisno o golemoj snazi današnje američke vojske. Jer prevaga po svim ključnim vojnim parametrima, od nuklearnog potencijala do ukupnog broja vojnog kadra bila bi na suprotnoj strani. Dakle, kineski generali, kao što sam rekao, ovom vježbom sudjeluju u strateškim operacijama ruske vojske (u konkretnom smijeru – onom istočnom), što znači i da su upoznati s njezinim ključnim elementima. A to znači samo jedno: između dviju vojski (preduvjet za to su bili politički odnosi) uspostavljen je visok stupanj povjerenja i koordinacije. A kada takve vojske surađuju na strateškoj razini to je onda vrlo ozbiljno i ne može se i ne smije svoditi na razinu dnevne politike i donošenja ad hoc odluka usmjerenih na pokušaj riješenja ovog ili onog problema. Vojske su presloženi i preosjetljivi sustavi da bi ih se tek tako moglo koristiti za dobivanje (vanjsko)političkih bodova u ostvarivanju svojih interesa.

Ovdje želim naglasiti kako i sam prostorni smještaj provedbe ovih vježbi (istočno od Urala) znači da Rusija nije obvezna na njih pozvati europske vojne promatrače, kao što to čini pri izvođenju vježbi na europskom dijelu ruskog teritorija (i obratno, ruski promatrači nazoče vježbama NATO saveza na europskom tlu), već vježbama mogu nazočiti vojni atašei zemalja, ukoliko to žele, kao i medijski predstavnici. Međutim, njihovo je kretanje ipak ograničeno, poglavito u uvjetima ovako velike i teritorijalno široko rasprostranjene vojne vježbe.

Vojna dimenzija i ciljevi „Vostoka-2018“ su jasni. Ali prije toga bih želio podsjetiti na jedan povijesni događaj: naime, u svibnju 1941., dakle, mjesec dana uoči Hitlerovog napada na SSSR, tadašnji sovjetski vojni vrh održao je velike vojne vježbe na istoku zemlje, pokušavajući simulirati scenarij budućeg rata s Njemačkom. S jedne strane, uvjetno rečeno stvarnu sovjetsku vojsku i strategiju  koju je ona željela primijeniti u slučaju rata s Wermachtom predvodio je general Pavlov, dok je snage uvjetnog suparnika u toj vježbi predvodio general Žukov, primjenjujući strategiju i taktiku njemačke vojske od početka Drugog svjetskog rata 1939. g i napada na Poljsku i Francusku. Rezultat vježbi bio je katastrofalan poraz Pavlovljevih snaga od strane postrojbi generala Žukova. Ali vremena za ispravak uočenih problema i nedostataka u sovjetskoj vojsci više nije bilo. Zašto sam na ovo podsjetio? Zato što su upravo uvid u stvarno stanje i mogućnost sadašnjih ruskih oružanih snaga, stupanj i organizaciju zapovjednih struktura svih njezinih vidova u gotovo realnim ratnim uvjetima i njihovu koordinaciju uz primjenu najmodernijih komunikacijskih sustava, kao i koordinaciju i mobilnost  snaga na samom terenu (Rusi su prebacivali goleme vojne efektive na razdaljinu od 4 do 7000 kilometara što je izuzetno zahtjevna zadaća!) i glavni cilj provedbe ovih masivnih vojnih vježbi. Eventualna nesposobnost zapovjedanja, pravilnog sagledavanja stanja i nadzora cjelokupne operacije, kao i nepravilno i neučinkovito iskorištavanje onih snaga koje su u konkretnom slučaju i u konkretno vrijeme morale biti na određenom položaju a nisu bile,  najčešći je uzrok poraza na bojnom polju. Drugim riječima, ovakve vojne vježbe su nužnost i njih provode sve velike vojske svijeta (provodi ih i NATO savez), možda ne takvog obujma jer su američke snage razmještene diljem svijeta ali svejedno. Vojne vježbe, ukoliko se njima ozbiljno pristupi u smislu provedbe i analize postignutih rezultata, daju jedini ispravni i stvarni uvid u pravo stanje konkretne vojske, temeljem čega se onda i izvode ovi ili oni zaključci, a ponekad i donose političke odluke dalekosežnog karaktera i sudbonosnih posljedica.

Politička dimenzija  vježbi „Vostok-2018“ isključivo je jedna: ona ukazuje da se Rusija priprema i da je spremna za vođenje suvremenog rata (ne da ga ona želi, već da je za nj spremna u slučaju nužde), i to ne protiv Mongola i Kineza. Radi se isključivo o jasnoj poruci SAD-u kako Moskva ne namjerava ustupiti pred ugrozama vojnog, političkog i gospodarskog (sankcijskog) karaktera i da ne odustaje od svoje namjere za povratkom na globalnu međunarodnu scenu u svojstvu samostalnog igrača – kojem se ne nameću „kolektivne zadaće“. Rusija ovim odašilje poruku i da je njezina vojna moć i odlučnost da ju se u slučaju potrebe primjeni, na puno većoj razini nego što se to bilo tko u svijetu posljednjih nekoliko godina usudio i pretpostaviti. I s tim porukama sada trebaju računati i Bijela kuća i Pentagon u osmišljavanju svoje daljnje proturuske strategije (koja je već dugo na sceni), potrebi njezine revizije, nadopunjavanja, ili potpunog mijenjanja (o povratku prema normalizaciji odnosa još se dugo neće moći govoriti, iako ju se, i pored svega, ne smije isključiti). Jer mada su i Rusija i Kina u novoj, početkom godine usvojenoj američkoj nacionalnoj i obrambenoj strategiji označene kao najveći globalni suparnici, niti u jednoj od njih se ne spominje mogućnost rusko-kineskog vojnog savezništva, neovisno, radi li se o klasičnom savezu u punom smislu te riječi, ili strateškom vojnom partnerstvu, što je u praksi jedno te isto ukoliko postoji zajednički neprijatelj. A u ovom slučaju radi se upravo o tome.

 

0 komentara

You may also like