Zoran Meter: RUSKO MO PRODUŽUJE ROK VOJNE SLUŽBE ZA „SOTONU“ I „TOPOL-M“ (Video)

Ruski vojni stručnjaci smatraju da je raketa R-36M po protivnika najopasnija iz razloga što je praktički neuništiva u svojim podzemnim lanserima. Tako Petar Belov, doktor tehničkih znanosti i bivši časnik ruske Raketne vojske za strateške namjene, tvrdi kako su rakete toliko dobro zaštićene da im ništa ne mogu učiniti niti snažni nuklearni udari u zoni njihove lokacije. „Za urušavanje podzemnih lansera bio bi potreban vrlo snažan udar. Naši podzemni silosi projektirani su na izdržljivost pritiska od 100 atmosfera. Za usporedbu: staklo na domovima puca pri pritisku od 0,05 atmosfera, a zgrada se ruši pri pritisku od 0,2 atmosfere. Osim toga, predviđala se i situacija kada bi se štićeni objekt zasuo zemljom (od udara protivničke bombe ili rakete). Za čišćenje postoji posebna oprema za usisavanje, … koja otpuhuje sve što se nalazi nad krovom“, izjavio je Belov.

Prije nekoliko dana rusko Ministarstvo obrane objavilo je informaciju kako namjerava produljiti rok eksploatacije interkontinentalnih balističkih raketa „Voevoda“ i „Topol-M“ i da je u tu svrhu obajvilo natječaj za potpisivanje državnog ugovora, nakon kojeg će biti izabrana tvrtka koja će do studeng 2020.g. morati izvršiti nužne preinake i osigurati „produljeni rok eksploatacije“ za raketne sustave „Topol-M“ u mobilnoj i podzemnoj verziji, kao i raketne sustave R-36M „Voevoda“ iz vremena SSSR-a (NATO klasifikacija SS-18, na Zapadu zbog svoje razorne moći nazvan i „Sotona“). Raketa „Voevoda“ je u službu sovjetske vojske uvedena 1980.-ih godina, a do danas je ostala najmoćnija od svih ruskih interkontinentalnih balističkih raketa. S druge strane „Topol-M“ je raketni sustav strateške namjene, koji je razrađen krajem 80.-ih i početkom 90.-ih godina XX. stoljeća, dok je u naoružanje ruske vojske (u verziji podzemnog baziranja) uveden 2000. godine, a kasnije i u čuvenoj mobilnoj verziji, koju se gotovo svake godine moglo gledati i na tradicionalnom vojnom mimohodu u Moskvi povodom obilježavanja Dana pobjede.

Ovom odlukom ruskog MO produljit će se vojni rok za glavnu rusku udarnu stratešku raketu u zadnjih 40 godina – tešku balističku raketu R-36M „Voevoda“. Ona teži čak 200 tona, a te rakete, razmještene u podzemnim hangarima i podzemnim lansirnim rampama, već dugo vremena predstavljaju glavnu brigu stručnjaka iz američke proturaketne obrane jer ih je nemoguće uništiti čak i preventivnim nuklearnim napadom.

Prema informacijama vojnih analitičara, ruski elitni rod oružanih snaga – Raketna vojska za strateške namjene – ima mogućnost izvršenja istodobnog lansiranja nekoliko desetaka raketa „Voevoda“, od kojih svaka nosi desetak bojevih glava sa samostalnim navođenjem na cilj i može nanesti termonuklearni udar snage od 5-8 megatona. Za usporedbu, snaga atomske bombe bačene na Hirošimu iznosila je 16, a na Nagasaki 21 kiloton, što je gotovo „dječja igra“ u usporedbi s ruskom raketom R-36M – ne bez razloga nazvanoj „Sotona“. Osim stvarnih bojevih glava ta raketa nosi i puno lažnih teških i lakih „bojevih“ glava, koje dezinformiraju protivnički sustav PRO pri letu prema cilju. Za sada u svijetu ne postoji raketa sposobna nositi toliku masu bojevih glava (od cca 9 tona) na udaljenost veću od 10 tisuća kilometara. To ne mogu niti puno novije ruske rakete „Topol“ i „Jars“. Zato i ne čudi što su Sjedinjene Države pri sklapanju Ugovora o smanjenju broja ofanzivnog oružja (START1) naglasak stavljale upravo na teške rakete na tekuće gorivo podzemnog baziranja.

Prije tog sporazuma, u arsenalu SSSR-a bilo je više od 300 raketa „Sotona“, a nakon njegovog potpisivanja trebalo ih se uništiti točno polovicu. Rusija je uništila stotine podzemnih lansirnih rampi s teškim raketama. Njih su potapali vodom, zalijevali betonom, a same rakete rastavljali. Trenutačno se u sastavu ruske Raketne vojske za strateške namjene nalazi 50-ak raketa R-36M „Voevoda“ i nekoliko desetaka UR-100. Osim toga, ta vojska posjeduje i modificirane lake rakete „Topol-M“ podzemnog baziranja.

Zanimljivo je prikazati i karakteristike samih podzemnih lansera za raketni sustav „Voevoda“, s obzirom na njegovu složenu konstrukciju. U tom se slučaju po prvi put u svijetu primijenila shema tzv. minobacačkog starta. Plinski generator na kruto gorivo stvara povišeni tlak u donjem dijelu lansirnog kontejnera i pokreće 200-tonsku raketu na visinu od 20 metara. Nakon toga se pokreće motor prvog stupnja rakete i ona se usmjerava na traženu (bojnu) putanju.

Ruski vojni stručnjaci smatraju da je raketa R-36M po protivnika najopasnija iz razloga što je praktički neuništiva u svojim podzemnim lanserima. Tako Petar Belov, doktor tehničkih znanosti i bivši časnik ruske Raketne vojske za strateške namjene, tvrdi kako su rakete toliko dobro zaštićene da im ništa ne mogu učiniti niti snažni nuklearni udari u zoni njihove lokacije. „Za urušavanje podzemnih lansera bio bi potreban vrlo snažan udar. Naši podzemni silosi projektirani su na izdržljivost pritiska od 100 atmosfera. Za usporedbu: staklo na domovima puca pri pritisku od 0,05 atmosfera, a zgrada se ruši pri pritisku od 0,2 atmosfere. Osim toga, predviđala se i situacija kada bi se štićeni objekt zasuo zemljom (od udara protivničke bombe ili rakete). Za čišćenje postoji posebna oprema za usisavanje, … koja otpuhuje sve što se nalazi nad krovom“, izjavio je Belov.

Posljednjih godina ruska Raketna vojska za strateške namjene naglasak stavlja na mobilne ili, kako ih još zovu – zemaljske – raketne sustave „Jars“. Smatra se kako mobilnost osigurava dug život: raketni sustavi maskirani su i postojano se premiještaju s jednog položaja na drugi, pri čemu se, zahvaljujući visokoj prohodnosti po najtežem terenu, mogu kretati i bez izgrađenih cesta.

Ali postoji i „druga strana medalje“: ako se armirano-betonski hangar ispod površine zemlje možda i uspije „izbaciti iz stroja“ direktnim pogotkom teškog, probojnog, eksplozivnog sredstva, uništiti mobilni raketni sustav može čak i malobrojna diverzantska postrojba s minobacačima. Ili, npr. snažna protutenkovska mina, postavljena na trasi prolaza mobilnog raketnog sustava, kakvi su „Topol-M“ i „Jars“. Zato su u sklopu svakog od tih sustava uključena i vojna vozila i „klasični“ vojnici za fizičku zaštitu, koji se pri svakom premještaju kreću zajedno s tim sustavima. A kako se povećavaju mogućnosti diverzijskih grupa, tako se usavršava i fizička zaštita i pratnja tih sustava.

Dakle, može se zaključiti slijedeće: Rusija definitivno ne namjerava odustati od podzemnih silosa za svoje teške interkontinentalne balističke rakete, usprkos intenzivnom razvoju isto tako moćnih (po pitanju udarne snage na pretpostavljeni cilj) mobilnih strateških raketa. Štoviše, neke od tih mobilnih raketa, kao što sam već spomenuo, dobivaju i svoju verziju za podzemno lansiranje („Jars“ i „Topol-M“). Osim toga, u slijedećih nekoliko godina Rusija na bojevo dežurstvo namjerava postaviti i nasljednika moćne rakete „Voevoda“ – teški raketni sustav nove generacije RS-28 „Sarmat“ (na Zapadu je već zovu „Satan 2“), o kojemu je u ožujku ove godine, u svom obraćanju javnosti, govorio i ruski čelnik Vladimir Putin. Domet te rakete premašuje 11 tisuća kilometara, a može nositi do 15 samostalnih bojevih glava, svaka snage od 750 kilotona, što je preko 11 megatona ukupne udarne snage („Voevoda“ ima 5-8 megatona). Podzemne lansirne rampe tih raketa fizički će biti maksimalno zaštićene. Preciznije, za njihovo potpuno uništenje bit će potrebano najmanje sedam gotovo direktnih nuklearnih udara od strane protivnika.

Iz svega ovoga je razvidan potpuni apsurd američko-ruskih međusobnih prijetnji, izvođenja ovih ili onih velikih vojnih vježbi, daleko ili u blizini granice protivnika, razrada novih konvencionalnih oružja, otvaranje novih vojnih baza sa samo jednim ciljem – zastrašivanja protivnika i pokušaj polučenja nekakvih promjena njegovih vanjskih ili drugih politika. Jer potpuno je jasno kako se ove dvije dvije zemlje jedna druge istinski boje, jer su u potpunosti svjesne snage svoga protivnika, kao i to, da nikada jedna drugu neće vojno napasti (potpuno je druga stvar, hoće li to htjeti ili uspjeti činiti „tuđim rukama“) i da su sve spomenute „ratne igre“ samo predstava za domaću javnost i male zemlje koje su time primorane na svrstavanje, a to znači i na ugrožavanje svoje sigurnosti, bez obzira što veliki tvrde suprotno. Jer ukoliko i dođe do nekakvih neželjenih vojnih eskalacija na relaciji Istok-Zapad, uprvo bi te male zemlje i prve bile zbrisane s lica zemlje. A usijane glave onih velikih do tada bi se vjerojatno ohladile.

 

0 komentara

You may also like