Zoran Meter: RUSKO-TURSKI SPORAZUM O IDLIBU. ZAOŠTRAVAJU SE RUSKO-IZRAELSKI ODNOSI!

Iako su brojni zapadni mediji i političari nakon nedavnog sastanka u Teheranu (7. rujna) između čelnika Rusije, Turske i Irana  govorili o raskolu u odnosima tih triju zemalja  (jamaca pregovaračkog procesa u Astani) zbog pokrenutih operacija sirijske i ruske vojske u regiji Idlib, kako smo i pretpostavili, iznova se radilo o pisanju radi pisanja ili miješanja željenog za stvarno. Jer iako su u Teheranu na vidjelo izišle razlike u pristupu riješenja problema Idliba između Putina i Erdogana (takvih razlika bilo je i ranije glede pacifikacije ostalih zona deeskalacije: Istočne Gute, jugo-zapadnih predgrađa Damaska, Deraae i El-Quneitre na jugu uz izraelsko-jordansku granicu), naravno kako si ni Turska s jedne, niti Rusija i Iran s druge strane, sve i da hoće, u sadašnjim globalnim i regionalnim uvjetima i odnosima snaga ne mogu dozvoliti nekakve velike nesporazume, koji bi vodili ponovnom zaoštravanju međusobnih odnosa, a kako je to bilo neposredno nakon ulaska ruske vojske u sirijski sukob na poziv vlade u Damasku 30. rujna 2015.g. (sjetimo se samo turskog obaranja ruskog bombardera i svega onog što je Ankara nakon toga proživljavala). A u te tri godine novi regionalni partneri (Moskva, Ankara i Teheran) previše su toga prošli i previše iskustva stekli da bi dozvolili da ih, nakon toliko uloženih napora i postignutih uspjeha, posljednji veći dio sirijskog teritorija pod nadzorom terorista – Idlib –  opet vrati na početak, a sirjski ratni sukob gurne u novi, nezaustavljivi vrtlog sektaškog i etničkog nasilja po libijskoj i iračkoj recepturi, što su pojedine međunarodne i regionalne silnice nedvojbeno priželjkivale.  Od svega toga neće biti ništa, a jučer postignuti dogovor na četveroipolsatnom sastanku ruskog predsjednika Vladimira Putina i turskog čelnika Recepa Tayyipa Erdogana u Sočiju to samo potvrđuje. Zapravo, sama dužina sastanka, kao i sastav delegacija dviju zemalja (najviši politički, vojni i obavještajni dužnosnici) ukazuje na složenost samih razgovora ali i na dogovor koji se mora razmatrati kao kompromisno riješenje. Najveći gubitnik sinoćnjeg rusko-turskog dogovora o Idlibu sigurno je Saudijska Arabija, a preko nje i one izvanregionalne zemlje koje su se proteklih godina oslanjale upravo na Rijad, kao ključno središte, čiji će utjecaj presudno djelovati na razvoj stanja i krajnji ishod sirijskog sukoba. A krajnji rezultat se za središnju vladu u Damasku pretvorio u konačnu vojnu pobjedu koju više nitko u svijetu niti ne osporava. Na horizontu ostaju još jedino politički pregovori o budućem ustroju te zemlje (koji neće biti lagani), kao i individualne i teritorijalno izolirane povremene borbe protiv ovih ili onih ostataka razbijenih terorističkih organizacija koje će još dugo vremena ostavljati svoj krvavi trag ali bez bilo kakvog presudnog utjecaja na daljnji razvoj stanja u toj zemlji. Naravno, za riješiti ostaje i problem povratka izbjeglog sirijskog stanovništva i obnove zemlje, imajući pri tom u vidu kako SAD, a vjerojatno i veliki dio zapadnoeuropskih zemalja iz političkih razloga u njoj neće htjeti sudjelovati (dok je god „terorist“ i „diktator“ Assad na čelu zemlje).

Što je, konkretno, sinoć dogovoreno?

Ukoliko ovdje, zbog same teme zamenarimo onaj dio razgovora dvojice državnika o rusko-turskim gospodarskim odnosima,  otvaranju dvaju tržišta za proizvode one druge strane,  povećanju robne razmjene koja se naplaćuje u nacionalnim valutama, rekordnom broju ruskih gostiju koji su ove godine posjetili Tursku (njih čak 4,7 milijuna, čime su postali najbrojniji strani turisti u turskim odmaralištima, pri čemu je Erdogan za iduću godinu najavio dolazak čak 6 milijuna ruskih turista), važnosti nastavka realizacije započetih velikih energetskih projekata – izgradnji prve turske atomske centrale „Akkuyu“ i plinovoda „Turski tok“ za kojeg je Putin rekao kako će osigurati tursku energetsku sigurnost, a nada se i europsku, najvažnije je ipak slijedeće: postignut je dogovor o Idlibu i uspostavi razvojačene (demilitarizirane) zone u toj regiji, iz koje će biti povučene sve oružane organizacije (i „teroristi“ i „umjereni“), između ostalog i teroristička organizacija „Jabhat al-Nusra“ (ta je organizacija pod nadzorom Saudijske Arabije, i predstavlja sirijski ogranak znatno čuvenije „Al-Qaide“). Kako je kazao predsjednik Putin, ruska je strana zabrinuta prijetnjama od strane pobunjenika iz Idliba za grad Aleppo i ruske vojne baze u Tartusu i Hmeymimu. „Na sastanku smo podrobno razmotrili tu situaciju i odlučili do 15. listopada 2018.g. osnovati uzduž linije sukoba oružanih organizacija i vladinih snaga razvojačenu zonu dubine od 15-20 kilometara s izvlačenjem od tuda radikalnih boraca, između ostalog „Jabhat al-Nusre“, kazao je Putin. Osim toga, do 10. listopada, na prijedlog predsjednika Erdogana, planira se „izvlačenje iz te zone teškog naoružanja, tenkova, višecjevnih bacača raketa, minobacača svih oružanih organizacija“. „Nadzor nad razvojačenom zonom osiguravat će zajedničke patrole turske vojske i ruske vojne policije, uspostavit će se cestovna prometna povezanost  Aleppo-Latakija i Aleppo-Hama, ne kasnije od kraja 2018.g., također na prijedlog turske strane“, izjavio je ruski čelnik. I ne manje važno (ukoliko se prisjetimo kako je prošli tjedan američka veleposlanica u UN-u Nikky Haley izjavila kako je nakon spomenutog trojnog summita u Teheranu Astanski pregovarački proces mrtav), Putin i Erdogan dogovorili su nastavak usuglašavanja aktivnosti kroz Astanski pregovarački proces, koji će poslužiti kao osnova za nastavak Ženevskih pregovora pod okriljem UN-a. Dakle, Rusija, Turska i Iran dobro shvaćaju prednosti koju im daje astanska politička platforma za riješenje sirijskog sukoba. Kada one po svojoj želji poslože vojno-sigurnosno stanje na terenu, nedvojbeno je kako će jednostavnije izići i s konkretnim političkim prijedlozima za riješenje budućeg ustroja Sirije pod okriljem UN-a, koji će imati puno veću težinu nego da svaka strana djeluje zasebno.

Pa iako se na prvi pogled čini kako će izvan demilitarizirane zone u regiji Idlib ostati sve po starom što se tiče razmještaja pobunjeničkih i ekstremističkih organizacija, htio bih pojasniti, za one koji ne znaju reljef te regije, slijedeće: primjerice, uspostava sigurnosti autocesta znači udaljenje s jedne i druge strane oružanih grupacija na udaljenost od 15-20 kilometara. Ukoliko znamo da autocesta Aleppo-Latakija prolazi svega 9 kilometara od sjedišta regije Idlib, grada Idliba, stvar je jasna u smislu da i taj grad mora biti očišćen od radikala. Također, i druga spomenuta autocesta križa se s ovom prvom u Idlibu, što znači da je regija praktički rasčetvorena, a samo će njezin sjeverni dio ostati s proturskim organizacijama pod kontrolom Ankare. I njih sigurno nitko neće dirati. Kompromis je to velik po obje strane, pri čemu je potrebno naglasiti kako se u njemu nigdje ne spominje Iran (osim kao sudionika u Astanskim pregovorima). Jednostavno, Rusija sada Iran drži po strani i koristit će ga samo u slučaju nekih nepredviđenih promjena stavova od strane nepredvidljivog turskog vođe Erdogana (sklonog emotivnim reakcijama). Jer dobro je poznato oštro iransko protivljenje stacioniranju turske vojske na sirijskom tlu (identičan stav po tom pitanju ima i Damask), zbog čega nije isključeno formalno protivljenje Teherana elementima sinoćnjeg dogovora u Sočiju ali ništa više od toga. Iran, jednostavno, u uvjetima visoke napetosti svojih odnosa s SAD-om i njegovim regionalnim partnerima nije u mogućnosti ići ni na kakve samostalne političke i druge akcije, nekoordinirane s Moskvom. Osim toga, prema prošlogodišnjem sporazumu triju država iz Astane o uspostavi sjeverne zone deeskalacije (Idlib) upravo je Turska dobila zadaću njegove pacifikacije zbog svog utjecaja na tamošnje radikalne organizacije. Ankara je u tom smislu, ubrzo, na sjevernim rubovima i pojedinim zonama unutar Idliba uspostavila  svoje vojne nadzorne punktove. Zbog toga pretpostavljam kako stvarnog iranskog protivljenja sinoćnjem dogovoru neće biti (fingiranog možda) i sve će se na kraju svesti na to, hoće li Ankara imati stvarne volje i snage provesti sinoćnji dogovor do kraja. Jer, kako je i Putin naglasio, govoreći o pojedinim točkama dogovora, upravo su neke konkretne stvari u njemu i bile inicirane od strane predsjednika Erdogana (uspostava prometne povezanosti ključnih sirijskih gradova, rokovi za izvlačenje pobunjeničkih i ekstremističkih snaga i td.). Dakle, odgovornost za dogovor ponajviše leži na turskoj strani (Rusija je radi njega odustala od planirane velike ofanzive), iako ostaje nepoznanica kako će Rusija i Turska reagirati u slučaju neposluha terorističkih organizacija tj. njihovog nastavka oružane borbe zbog koje bi primjena vojne sile tada bila nužna i neizostavna.   Pretpostavljamo kako su svi detalji stabilizacije te regije razrađeni u sinoć potpisanom memorandumu između ministara obrane dviju zemalja Sergeya Shoygua i Hulusi Akara.

Možemo zaključiti slijedeće: sinoćnji dogovor ima nedvojbeno kompromisni karakter. Njime Rusija osigurava sigurnost svojih vojnih baza od učestalih napada dronovima, a sirijska vlada sigurnost svojih gradova (npr. Aleppa) i vojnih postrojbi u blizini Idliba. S druge strane Turska je dobila ono što je i priželjkivala, odgodu na neodređeni rok sirijsko-ruske vojne operacije za uspostavu nadzora nad Idlibom, čime je uspjela očuvati svoj utjecaj na zbivanja na sirijskom terenu kroz svoju vojnu nazočnost na sjeveru te zemlje. Nepoznanica ostaje Izrael, koji nastavlja s bombardiranjem sirijskih položaja, pa je tako i sinoć napao zrakoplovima iz smijera Latakije, koji su se skrivali iza ruskog transportnog zrakoplova Il-20, pri čemu je sirijska PZO greškom oborila ruski zrakoplov u kojem je poginulo 15 putnika i članova posade. Ruski ministar obrane Sergey Shoygu u razgovoru s izraelskim kolegom Avigdorom Liebermanom izjavio kako krivnju za to u potpunosti snosi Izrael i da Rusija ima pravo odgovoriti na takvo ponašanje, imajući u vidu i prijašnje zahtjeve Moskve za suzdržavanje Izraela od napada na sirijske ciljeve, kao i činjenicu da o ovom napadu izraelska strana uopće i nije upozorila Rusiju. Dakle, stanje u odnosima Moskva-Jeruzalem nakon ovoga ne izgleda ni malo optimistično.

A Sjednjene Države, čiji je utjecaj na sirijskom terenu minoran i oslonjen isključivo na sirijske Kurde (koji pak glavninom djeluju na svom uskom etničkom prostoru na sjevero-istoku Sirije), samim time i nemaju previše prostora za kritike sinoćnjeg rusko-turskog dogovora iako je sigurno kako im on ne odgovara. O tome svjedoče i riječi direktora Obavještajne uprave američkog Ministarstva obrane generala Roberta Ashleya, izrečene u Centru za strateška i međunarodna istraživanja u Washingtonu: „Daje nadu to što se vode rasprave, u tom smislu i rasprave između predsjednika Erdogana i predsjednika Putina.“ Uostalom, sinoćnji rusko-turski dogovor ostavlja mogućnost za preživljavanje tzv. umjerene sirijske oporbe za koju se i Washington „može hvatati“ u predstojećim Ženevskim pregovorima i time pokušati ostvariti barem dio svojih interesa vezanih uz budućnost te zemlje, koja prema prethodnim scenarijima budućnost nije trebala niti imati.

Ali još je nešto bitno naglasiti: na sinoćnjoj zajedničkoj konferenciji za medije predsjednika Putina i Erdogana, turski je čelnik rekao jednu vrlo važnu stvar, a to je, da će se nakon ovoga trebati razračunati s još jednom preostalom terorističkom organizacijom u Siriji – onom kurdskom, u vidu njihovih postrojbi YPG (čine kostur postrojbi SDF, koje otovreno podupiru Sjedinjene Države!). Erdogan nije izrijekom spomenuo njihovu zaštitu od strane SAD-a ali svi jako dobro znaju kako po tom pitanju stoje stvari. Ovakav Erdoganov istup jasno ukazuje na dramatično loš stupanj ukupnih američko-turskih odnosa, što, općenito, potvrđuje i sinoćnji turski dogovor s Rusijom oko Idliba. Jer očekivana sirijsko-ruska vojna operacija u Idlibu bila je motivacija za novu rundu klasičnog informativno-propagandnog rata, operaciju u kojoj je već sve bilo spremno za novu sotonizaciju ruske politike i njezine vojske koja „sije smrt po nedužnim sirijskim civilima“. Osim toga, reinkarnacija već otpisanih „Bijelih kaciga“ nakon pacifikacije preostalih zona deeskalacije, njihov dolazak u Idlib i od SAD-a spominjana priprema kemijskih napada sirijske vojske na civile u Idlibu (zbog koje će SAD biti primorane vojno udariti po sirijskim vojnim i državnim objektima), nakon sinoćnjeg dogovora (i jasne izjave ruskog ministra obrane Sergeya Shoygua kako se vojna operacija za oslobođenje Idliba neće provoditi) sada više nemaju nikakvog smisla ni uporišta.

Jer sinoć su u Sočiju ministri obrane dviju država dogovorili da vojnici jedne od ključnih članica NATO saveza (Turske) i ruski vojnici zajednički patroliraju i nadziru stanje u razvojačenim zonama Idliba. Tko nakon ovog još vjeruje kako savezi traju vječno? Vječni su jedino nacionalni interesi, a savezi se sklapaju i razvrgavaju, već prema potrebi. I o tome uvijek treba voditi računa pri kreiranju vlastite nacionalne politike: ostavljati komunikacijske kanale otvorene prema svima i biti spreman na prilagodbe novonastalim stanjima, kako se u jednom trenutku ne bi našli na pustopoljini i vjetrometini globalnih geopolitičkih igara posve usamljeni i prepušteni sami sebi. Jer stalna u svijetu samo je mijena.

 

0 komentara

You may also like