U srijedu, 22. svibnja, šefovi država Rusije, Njemačke i Francuske telefonski su razgovarali o stanju na Bliskom istoku, Siriji, Libiji, ali ipak najviše o Iranu i nastaloj krizi u zoni Perzijskog zaljeva. Predsjednici Vladimir Putin, kancelarka Angela Merkel i predsjednik Emmanuel Macron u razgovoru su potvrdili svoju daljnju privrženost gospodarskoj suradnji i trgovini s Iranom i ukazali na važnost očuvanja nuklearnog sporazuma s tom državom, potpisanog u srpnju 2015.g., iz kojeg su se Sjedinjene Države u svibnju prošle godine jednostrano povukle a protiv Teherana uvele sankcije. Taj je dokument i njegovo očuvanje jučer označeno kao ključni čimbenik očuvanja međunarodne sigurnosti i stabilnosti.
Ovoj vijesti treba dodati i onu prošlotjednu, kada je u Bruxellesu o istoj temi s europskim šefovima diplomacije razgovarao američki državni tajnik Mike Pompeo, ne baš uspješno kada je riječ o europskoj potpori američkim potezima prema toj bliskoistočnoj zemlji.
Iz ovakvog razvoja događaja i intenzivirane međunarodne diplomatske aktivnosti, proizlazi, kako glavni europski čelnici ponovno igraju na kartu Moskve, kao ozbiljnog posrednika u ukviru obuzdavanja Teherana u smislu eventualnog pokretanja njegovih ishitrenih poteza, ali i „smekšavanja“ agresivne američke politike prema Iranu koja bi mogla završiti katastrofalnim posljedicama ukoliko bi rezultirala otvorenim ratom u regiji (do čega, odmah želim reći, neće doći). Sam Bruxelles u svemu je ovome nemoćan, ali, kao i obično, voli glumiti aktivnog „igrača“, kojega, međutim, spoznavši njegove stvarne vanjskopolitičke mogućnosti sve manje uvažavaju na međunarodnoj političkoj sceni. A u konkretnom slučaju, po pitanju Irana, Bruxelles, iako pruža načelnu političku potporu spomenutom sporazumu, nema snage čak niti realizirati ono što je do ne tako davno glasno najavljivao poduzeti, kao protuodgovor na američke sankcije protiv Teherana: pokrenuti vlastiti, alternativni sustav naplate u trgovinskim odnosima s Iranom, prije svega po pitanju kupnje njegove nafte (EU je 5. po veličini uvoznica iranske nafte na svijetu), čime bi se spriječio udar američkih sankcija na tvrtke koje u tome sudjeluju. A sve to neovisno i o tome što bi Bruxelles u tome podržali i Moskva i Peking. Strah od SAD-a za njega je ipak prevelik.
Ruska diplomacija sebe u ovoj situaciji ponovo smatra nezamjenjivom iako sama, naravno, ništa ne može riješiti, ali je isto tako svjesna da se i bez nje ne može riješiti baš ništa. Osim toga, ovdje treba biti potpuno realan i kazati kako se odredbe nuklearnog sporazuma ipak, i godinu dana nakon američkog povlačenja svejedno provode, ali, paradoksalno (s obzirom da ga SAD snažno pritišću i sankcijama i prijetnjama ratom), isključivo zahvaljujući samome Iranu koji nije reagirao ishitreno i odmah demonstrativno poduzeo protumjere (iako je stimulativni dio za ispunjenje njegovih obveza iz sporazuma naprasno ukinut tj. nije nastavljeno postupno ukidanje protuiranskih sankcija, već, naprotiv, njihovo vraćanje, čak i pojačavanje!). Tu je bitno naglasiti kako i Iran, sukladno tom istom sporazumu, također ima pravo na svoje povlačenje iz njega ili, u blažoj varijanti, samo na djelomično ispunjenje svojih preuzetih obveza u slučaju neispunjavanja obveza od strane drugih supotpisnika!
Iran je nedavno i najavio poduzimanje takvih poteza, poput postupnog obogaćivanja urana (još uvijek do dozvoljenih granica!), ali opet vrlo oprezno i odgovorno, dajući prije toga šansu Europskoj uniji za pružanje aktivne potpore očuvanju nuklearnog sporazuma – ne samo deklarativno, već i konkretnim, praktičnim potezima. A najvažniji od njih svakako je aktiviranje obećanog europskog posebnog mehanizma za bankovne naplate s Iranom tzv. INSTEX (Instrument in Support of Trade Exchanges). Ali on za sada postoji samo na papiru jer Bruxelles za operacionalizaciju istoga nema hrabrosti, bojeći se američkih protumjera u ionako složenim američko-europskim odnosima i neizvjesnom političkom raspletu u EU nakon predstojećih izbora za Europarlament. EU sada nudi pomoć Iranu u medicinskoj opremi, lijekovima i sl. tj. onim proizvodima koji ionako ne podliježu američkim sankcijama, što Teheranu nikako nije dovoljno. Njemu je bila, jest i ostat će bitna jedino nafta i mogućnost njezinog slobodnog izvoza, jer upravo od toga ovisi najveći dio njegovog gospodarstava. A izvoz nafte je baš ono čega ga žele lištiti Sjedinjene Države.
U tim i takvim okolnostima postavlja se pitanje: može li Moskva kroz svoje posredništvo uvjeriti Bruxelles u nužnost operacionalizacije INSTEX-a ili ne može? Jer s Teheranom po tom pitanju Rusija, zapravo, i nema što govoriti, što proizlazi iz ranije navedenog u tekstu. A upravo iz ovog ključnog pitanja proizlazi i sva sadašnja histerija Washingtona, uključno i sve njegove ratne igre u Perzijskom zaljevu i prijetnje Iranu potpunim uništenjem (kako se, nedavno, osobno izrazio i sam američki predsjednik Donald Trump).
Zaključak:
SAD su snažno izdramatizirale sigurnosni problem Irana i podignule ga na neviđenu razinu, (šok po Bijelu kuću stigao je 14. svibnja kroz neočekivanu i javnu, potpuno kontradiktornu izjavu britanskog generala i zapovjednika savezničke operacije „Inherent Resolve“ (OIR) na Bliskom istoku Christophera Ghike, kako nije primjećena nikakva pojačana iranska prijetnja niti u Iraku niti u Siriji, zbog čega Kongres od Trumpa sada traži žurna objašnjenja i dokaze, i tvrdi kako neće izdati dozvolu za rat protiv Irana bez njihove dostave!) „Opsani“ Iran sada prijeti svima, ne samo Bliskom istoku, tvrdi Washington i u regiju šalje svoje novo suvremeno naoružanje, povlači svoje diplomate iz Bagdada i Erbila (Irački Kurdistan), njegovi regionalni saveznici u Rijadu i Tel Avivu stalno zapomažu i traže pomoć međunarodne zajednice za spas od „pomahnitalog“ Teherana i sl. U tim i takvim okolnostima Mike Pompeo je prošlog tjedna otišao u Bruxelles, gdje je govorio o potrebi jednistvene protuiranske politike, a njegov nedavni dolazak u Soči, gdje je ruskom kolegi Sergeyu Lavrovu također govorio o ugrozi Irana (u razgovoru s predsjednikom Putinom Pompeo je uglavnom šutio i slušao), Europskoj je uniji samo trebao pojačati dojam sveukupne dramatike.
I uopće ne treba sumnjati da će Bruxelles popustiti i da će odustati od primjene platnog instrumenta INSTEX u trgovini s Iranom, a to znači i o od njegove nafte, zbog straha od američkih sankcija. A njemačka kancelarka Angele Merkel nedavno je izjavila kako se EU nalazi u procesu svog daljnjeg razvoja prema postizanju političkog jedinstva, i da je ono sada puno jače nego li je to bilo uoči američke vojne intervencije u Iraku. Drugim riječima dala je do znanja kako EU sada još nije spremna (čitaj: nema jedinstva) poduprijeti Iran u njegovim zahtjevima da Bruxelles nastavi podupirati sporazum o iranskom nuklearnom programu i na praktičnoj a ne samo deklarativnoj razini. A Washington je sasvim sigurno „nanjušio“ europski strah i više mu, vjerojatno, neće biti dovoljna neka EU „neutralnost“ i „nečinjenje“, već će tražiti i njezino potpuno povlačenje iz sporazuma s Teheranom i tome priklanjanje američkom potezu kojeg je Washington prošle godine jednostrano povukao. Jer SAD ne žele po pitanju iranske politike u međunarodnoj zajednici ostati usamljene (potpora njihovih arapskih vazala i, naravno Izraela, u tome im ne znači previše – EU je ipak nešto drugo!)
A da bi u tome uspio Washingtonu, sada, više nego ikada treba, koliko god to čudno zvučalo, pomoć samog Teherana – preciznije, trebaju mu iranske prijetnje ratom protiv svih, kao i njegovo povlačenje iz nuklearnog sporazuma ukoliko ga EU u praksi ne podrži tijekom idućih još 50-ak dana, koliko joj je preostalo za odgovor nakon njegovog zadanog dvomjesečnog roka. Washingtonu treba iranski „neposluh“ i iranska „opasnost“ da bi slomio otpor najslabije karike u lancu najmoćnijih globalnih igrača – Europske unije – i konačno je uveo u orbitu svoje bliskoistočne politike. Velika je to igra američke administracije i Pentagona u kojoj bez ispaljenog metka mogu puno dobiti. Jer totalni rat protiv Irana SAD ionako prve nikada neće pokrenuti.
Međutim, u ovako zacrtanom scenariju Washingtona ipak se minorizira odlučnost Irana za radikalizaciju poteza nakon što i EU „šaptom padne“. Naime, potpuno sam siguran da će Teheran u tom slučaju i sam napustiti spomenuti nuklearni sporazum i vratiti se punom razvoju svog nuklearnog programa, a što će opet morati izazvati reakciju SAD-a i Izraela koji se tome oštro protive. Pošto, osim sankcija, oni više nemaju političkih i ekonomskih instrumenata za pritisak na Teheran, ostaje samo vojna opcija, ali nju Pentagon pod svaku cijenu želi izbjeći. I opet smo na početku: ili kaos ili dogovor? A uvlačenje Sjedinjenih Država u iscrpljujući rat s Iranom (kojeg SAD konvencionalnim oružjem nikako ne mogu dobiti iako mogu Iran dobrano razoriti, ali uz opasnost od isto takvog razaranja američkih bliskoistočnih baza i pomorskih snaga) možda samo čekaju drugi globalni igrači da bi oko svojih prostora rasčistile situaciju sebi u korist, poput Rusije i Kine. Iz ovakvog kuta gledišta čini mi se kako se Trumpova administracija po pitanju Irana i Bliskog istoka, općenito, previše olako dala uvući u izraelske scenarije, i da sada, zapravo, više i nema prave izlazne strategije iz nastale uzavrele situacije, iz koje bi se mogla povući očuvanog obraza, a kako je to ipak uspjela po pitanju Sjeverne Koreje. Tamo je, nakon prvotnih prijetnji uništenjem te zemlje neviđenim „mačem i ognjem“, Trump ipak na kraju osigurao dva summita s „mladim vođom“ (iako u njima nije dobio ama baš ništa od prethodno traženoga). Summit Trump-Rouhani? Možda, ali vrlo teško! Jer Iran je ipak puno veći i puno tvrđi orah i od Sjeverne Koreje i od Venezuele. A i nije tako usamljen niti u regiji niti globalno gledano.
0 komentara