Zoran Meter: SAD i Iran na rubu rata: IRAN NAPAO AMERIČKI DRON, TRUMP SE POVUKAO I SMIRUJE SITUACIJU

Možemo zaključiti slijedeće: Trumpova administracija dovela se u nezgodnu situaciju. Opcija za političko djelovanje sve je manje a rizici za vojno djelovanje sve su veći, uključno i po nju samu. Ali Washington mora pokušati spasiti svoj obraz. Ono što bi, eventualno (pa i uz tiho, neutralno posredništvo treće strane s Teheranom) on sada mogao učiniti jest pokretanje vrlo ograničenog i proporcionalnog (po razmjeru štete u odnosu na svoj uništeni dron) vojnog napada na određeni iranski vojni ili infrastrukturni cilj. Takav zaključak izvodim iz analize nedavnih Trumpovih riječi, prema kojima je on napad na Iran zaustavio nakon razgovora s vojnim zapovjednicima koji su procijenili broj žrtava iranskih vojnika na oko 150 (kao da je SAD ikada bilo briga za poginule neprijateljske vojnike kod pokretanja svojih vojnih operacija, štoviše, uništenje što većeg broja neprijateljske žive sile jedan je od njihovih logičnih prioriteta!). Jer u američkom dronu nije bilo članova posade tj. američka vojska nije pretrpjela ljudske žrtve što je po njezin i imidž Bijele kuće ipak najvažnije. Najlogičniji cilj takvog američkog napada mogli bi biti lanseri na jugu Irana s kojih su ispaljene rakete na američki dron, ili pak baza iz koje su brodovi Korpusa straže iranske revolucije isplovili po njegove ostatke. Ali to bih ipak prepustio Pentagonovim stratezima.

Američki predsjednik Donald Trump u posljednji je trenutak odgodio vojni napad na Iran kojega je prethodno bio odobrio, nakon što je Iran u četvrtak, 20. lipnja, u Omanskom zaljevu raketom oborio američku vojnu bespilotnu letjelicu, piše medij The New York Times. (https://www.nytimes.com/2019/06/20/world/middleeast/iran-us-drone.html)

Navodima američkog medija pozabavit ćemo se nešto kasnije, a sada bih podsjetio na ključne elemente samoga događaja, zbog kojega SAD i Iran sada balansiraju na granici rata, i koji, prema mom mišljenju, predstavlja ključnu prekretnicu u daljnjim događajima ne samo u zoni Zaljeva, nakon koje više ništa ne može biti isto (o čemu više kasnije u tekstu): 19. lipnja 2019. g. iranska protuzračna obrana (iz sastava Korpusa straže islamske revolucije) raketom je srušila američki vojni obavještajni dron RQ-4 Block10, tipa BAMS-D (prema drugoj verziji radi se o novom MQ-4C Triton), bez posade, koji je letio s južne strane Hormuškog tjesnaca (iranci tvrde u iranskom zračnom prostoru, a Amerikanci, u međunarodnom zračnom prostoru), pri čemu je zanimljivo kako su pomorske snage Korpusa straže islamske revolucije nakon incidenta brzo prispjele na mjesto pada drona, ali su uspjele pokupiti samo ostatke glavnoga krila. Cijena proizvodnje oborene letjelice kreće se do 200 milijuna dolara, što znači kako se ne radi o nekom malovrjednom i zastarjelom aparatu, već dostatno skupoj američkoj letjelici, namjenjenoj za prikupljanje strateških i taktičkih obavještajnih podataka za pomorsku i zračnu grupaciju američke vojske u zoni Zaljeva s ciljem pripreme plana napada na Iran. Primarni cilj joj je bio prikupljanje podataka o iranskim priobalnim vojnim bazama i lukama, a poglavito provjera mogućnosti iranske protuzračne obrane, koja, prema procjenama CIA-e i američke vojno-obavještajne službe ima ešalonsku strukturu i omogućuje zahvat zračnih ciljeva na visini do 27 kilometara i duljini do 125 kilometara:

1.      Bliža zona obrane iranskog zračnog prostora brani se sa zastarjelim američkim sustavima MIM-23 Hawk i njihovom iranskom kopijom Sayyad-1, kao i kineskim sustavom „Crvena zastava-7“;

2.       Srednja zona djelovanja iranske PZO štiti se sovjetskim sustavima S-75 (iranski naziv „Fajr-8“), koji su iskorišteni kao baza za sustav Bavar-373, kao i kineskim sustavom „Crvena zastava-2“, također moderniziranim od strane iranskih vojnih inžinjera. Također se mora spomenuti i sustav PZO srednjega dometa Khordad-3, ojačan navođenim raketama tipa Raad (prema drugoj verziji Taer), koje su, zapravo, kopije ruskih raketa za sustave 9K37 „Buk“, 9K37M1 „Buk-M1“ i 9K37M2 „Buk-M2“. Američki obavještajci smatraju, prema srednjim procjenama, kako Iran u suprostavljanju prvom (američkom) zračno-raketnom naletu može lansirati oko 1000 tih navođenih raketa različitog dometa;

3.      Dalja zona obrane sastoji se od 4 divizijuna S-300 ruske proizvodnje, upotpunjena navođenim raketama 48N6. Tri divizijuna toga sustava upravo su dislocirana u regiji Hormogzan i štite iranski južni strateški smijer. Jedan divizijun S-300 dislociran je u zoni glavnog grada Teherana. U posljednje vrijeme u sastav iranske PZO ulaze i domaći sustavi Khordad-15.

Trump zaustavio napad na Iran 10 minuta prije njegovog početka

Vratimo se navodima medija NYT, prema kojima su se američki zrakoplovi već nalazili u zraku, a brodovi zauzeli napadačke položaje, kada je predsjednik Trump izdao zapovijed o obustavljanju prethodno odobrene operacije, i to svega 10 minuta od njezinog planiranog početka (ovdje bih ukazao kako se tu ne može raditi ni o kakvoj vijesti dobivenoj od „izvora iz Bijele kuće“ kako je to navedeno, jer bi taj izvor vrlo brzo bio pronađen i kažnjen zbog odavanja strogo povjerljivih informacija, a sam medij NYT vrlo brzo suočen s velikim problemima zbog njihove objave, već je sasvim sigurno riječ o svjesnom plasiranju informacije od strane američke administracije posredstvom NYT s ciljem odašiljanja poruke i postizanja efekta kod kuće i u svijetu, o tome, koliko ona ozbiljno pristupa nastalom problemu i što je sve spremna poduzeti). NYT navodi  kako se očekivalo da „napad odmazde“ američka vojna grupacija u Perzijskom zaljevu izvrši u petak, 21. lipnja, u ranim jutarnjim satima, a njihov cilj trebao je biti niz objekata na iranskom teritoriju. Donald Trump je izjavio, obraćajući se novinarima u Bijeloj kući, kako je Iran taj potez učinio s predumišljajem, ali i izjavio kako se možda radi i o „pogrešci“ ali i dodao kako SAD „to neće trpjeti“. U američkoj bespilotnoj letjelici nije bilo posade, kazao je Trump u vrijeme svoga susreta s kanadskim premijerom Justinom Tudeau, dodavši, kako bi u suprotnom situacija bila kardinalno drukčija.

U Trumpovim naknadnim izjavama idućih dana retorika se ponovo zaoštravala prijetnjama tipa, kako će Iran u slučaju rata biti potpuno uništen, kako Washington nikada neće dozvoliti da Iran dobije nuklearno naoružanje i sl., ali pri tom uvjek uz opasku kako SAD-u rat s Iranom nije primarna opcija i da ga ne želi.

Trump se boji rata i negativnih posljedica po svoju predizbornu kampanju

Glavni protagonisti napada na Iran u američkoj administraciji su Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton i državni tajnik Mike Pompeo. Glavni generali unutar Pentagona (koje se o ovakvim stvarima najviše i pita) puno su umjereniji i svjesniji širine sveukupnih posljedica. Trump definitivno želi izbjeći otvoreni rat s Iranom, njegovom motiviranom vojskom, odlučnim vojnim zapovjednicima i isto takvim državnim vrhom, svjesnim svoga položaja „pravedne strane“ u novonsatalom sukobu sa SAD-om – izazvanog naglom i potpunom promjenom smijera američke politike prema toj zemlji nakon dolaska na vlast predsjednika Trumpa i njegovog jednostranog povlačenja iz međunarodnog sporazuma o iranskom nuklearnom programu i uvođenja oštrih protuiranskih sankcija. Teheran je svjestan prilično velike potpore ili barem razumjevanja za svoje poteze od strane dobrog dijela međunarodne javnosti, što je ranije bila rijetkost.

Iran je „prevelik zalogaj“ za pokušaj blitz-kriga koji bi Bijeloj kući poslužio kao PR uoči predsjedničkih izbora krajem iduće godine, jer on nije niti Sirija niti Irak da možeš ispaljivati rakete kada to hoćeš i bez posljedica. Još jedan – ponajveći razlog zbog kojeg američka administracija ne želi rat s Iranom, jest njezina procjena visokog rizika za destabilizaciju globalnih cijena nafte, kao i uvlačenje SAD-a u novi opasni rat uoči predsjedničke kampanje.

Washingtonu je do sada primaran cilj bilo držanje visoke razine sigurnosne napetosti u Perzijskom zaljevu i stvaranje privida američke odlučnosti djelovanja protiv „opasne iranske regionalne politike“, a sve u svrhu pokušaja mobiliziranja ukupne međunarodne zajednice (prije svega EU) i njenoga priklanjanja američkoj protuiranskoj politici usmjerenoj na gospodarsku i financijsku izolaciju te zemlje – glavnog oponenta sveukupne američke bliskoistočne politike – i posljedičnog povlačenja EU iz nuklearnog sporazuma (Washington je u tome za sada izoliran, što je politički neugodna situacija, poglavito ako te u tome ne slijede niti tvoji formalni saveznici). U tu su mu svrhu itekako služili prethodni incidenti sa saudijskim tankerima, prije cca mjesec dana usidrenima u vodama UAE, napadi balističkim raketama jemenskih šijtskih pobunjenika huta na saudijske energetske, vojne i infrastrukturne ciljeve, i raketni napad na „zelenu zonu“ u iračkoj prijestolnici Bagdadu. Međutim, iransko neočekivano i po ugled SAD-a drsko rušenje američkog vojnog drona (i to, kako Amerikanci tvrde u međunarodnom zračnom prostoru) nešto je posve drukčije, što će nedvojbeno morati dovesti do kvalitativnog pomaka u metodama ostvarivanja spomenutih američkih primarnih ciljeva, do sada temeljenih na provociranju i kontroliranju napetosti. Jer sada je kontrola situacije u Zaljevu Washingtonu po prvi put izmakla iz ruku.

Glupom politikom SAD su se same dovele u neugodan položaj

A Trumpov argument, kako u američkom dronu nije bilo ljudske posade pa je, onda, sve to „podnošljivo“, vrlo je slabašnog potencijala uvjerljivosti, jer Iran sigurno nije bilo briga je li se u dronu netko nalazi ili ne: on je djelovao odlučno, štiteći, kako kaže, svoje državne granice. Time je odaslao i više nego jasanu poruku kako je spreman za obranu od eventualnog napada ali i da neće trpjeti povrede svojih državnih granica s bilo čije strane. Ova demonstracija iranske odlučnosti tim je veća jer se događa u svjetlu daljnjeg jačanja američkih vojnih efektva u Zaljevu i oko njega. Pentagon je 17. lipnja (tri dana prije rušenja drona) objavio vijest o slanju dodatnih tisuću američkih vojnika u tu regiju, nakon nedavno već upućenih 1500 vojnika, kao i PRO sustava Patriot i bespilotnih letjelica, a što, očito, nije impresioniralo iranski državni i vojni vrh.

Na potezu je, dakle, Bijela kuća. Nakon ovog zadnjeg, bolnog  incidenta ona više nema manevarskog prostora: morat će – ili krenuti prema snižavanju napetosti u toj regiji (što nakon rušenja drona može izgledati kao poraz i povlačenje), ili početi djelovati vojno odlučno jer si zbog svog međunarodnog ugleda ne može dozvoljavati ovakve „šamare“ od iranske strane (a što onda može dovesti do golemih rizika po američku politiku, njezine bliskoistočne interese, ali i regionalnu i međunarodnu sigurnost). Treba podsjetiti i kako je Washington, ne tako davno, upravo iranski Korpus straže islamske revolucije, kao službenu sastavnicu ukupnih iranskih oružanih snaga (uz iransku vojsku), stavio na spisak terorističkih organizacija usprkos upozorenjima pojedinih Pentagonovih stratega da to ne čini, a da je upravo PZO Korpusa straže sada srušila američki dron! Dakle, „šamar“ je dvostruke prirode (i teroristi su eto napali američku vojsku), ponajviše zbog gluposti američke politike koja je isključivo svojim potezima omogućila da se sama dovede u ovakvo stanje.

Washington će sada morati iznaći neko „srednje“ riješenje, tipa ograničenih i proporcijalnih udara na pojedinačne iranske ciljeve (o tome nešto više niže u tekstu). SAD, u skladu sa svojom nedvojbenom vojnom superiornošću, bez problema mogu izvršiti raketne napade po ključnim iranskim ciljevima, ali problem je u tome što Teheran u tom slučaju prijeti snažnom vojnom odmazdom po američkim vojnim ciljevima u regiji, uključno i proxy war-om u Iraku, Siriji, Jemenu, ali i napadima na američke državljane diljem svijeta. Procjnjena korist od takvih američkih napada na Iran (koliko god oni učinili ozbiljne materjalne štete po iransku vojnu i civilnu infrastrukturu i unazadili tu zemlju za desetljeća unatrag) u ovom je trenutku nedvojbeno niža od potencijalnih ukupnih šteta po američke interese u regiji i šire (američkim napadima na Iran protivi se velika većina glavnih globalnih igrača, uključno i američkih saveznika u NATO savezu, ali i ne samo oni).

Što SAD-u preostaje kao jedino realna opcija?

Možemo zaključiti slijedeće: Trumpova administracija dovela se u nezgodnu situaciju. Opcija za političko djelovanje sve je manje a rizici za vojno djelovanje sve su veći, uključno i po nju samu. Ali Washington mora pokušati spasiti svoj obraz. Ono što bi, eventualno (pa i uz tiho, neutralno posredništvo treće strane s Teheranom) on sada mogao učiniti jest pokretanje vrlo ograničenog i proporcionalnog (po razmjeru štete u odnosu na svoj uništeni dron) vojnog napada na određeni iranski vojni ili infrastrukturni cilj. Takav zaključak izvodim iz analize nedavnih Trumpovih riječi, prema kojima je on napad na Iran zaustavio nakon razgovora s vojnim zapovjednicima koji su procijenili broj žrtava iranskih vojnika na oko 150 (kao da je SAD ikada bilo briga za poginule neprijateljske vojnike kod pokretanja svojih vojnih operacija, štoviše, uništenje što većeg broja neprijateljske žive sile jedan je od njihovih logičnih prioriteta!). Jer u američkom dronu nije bilo članova posade tj. američka vojska nije pretrpjela ljudske žrtve što je po njezin i imidž Bijele kuće ipak najvažnije. Najlogičniji cilj takvog američkog napada mogli bi biti lanseri na jugu Irana s kojih su ispaljene rakete na američki dron, ili pak baza iz koje su brodovi Korpusa straže iranske revolucije isplovili po njegove ostatke. Ali to bih ipak prepustio Pentagonovim stratezima.

Vjerujem kako bi se Iran u takvom scenariju teško odlučio za široki vojni protuodgovor po američkim vojnim ciljevima u Zaljevu i široj regiji zbog jednostavne činjenice da bi to značilo njegov ulazak u totalni rat sa SAD-om, što on nikako ne želi. Teheran bi to učinio isključivo pri uvjetima da američke akcije dovedu u opasnost sam državni vrh zemlje i njenu širu vojnu i stratešku infrastrukturu, ili da u potpunosti blokiraju njegov izvoz nafte, bez kojeg je ta zemlja osuđena na „polagano umiranje“ ili „kliničku smrt“.

I još nešto važno: Iran, očito, svoje odluke donosi a poteze vrši samostalno, te na njega po pitanju politike suprostavljanja američkim potezima ne mogu utjecati ni Moskva, ni Peking, ni Bruxelles. Međutim, i Rusija i Kina podržavaju ključne iranske političke stavove i osuđuju američku politiku nerazboritog jačanja napetosti, ali su također svjesne i prava SAD-a (ma koliko to zvučalo pomalo nemoralno s obzirom da upravo Washington u svemu ovome „kolo vodi“) da odgovori na napad na svoje vojne potencijale, a dron to svakako je. Jer time, u sličnim situacijama po njihove vojne resurse, i Rusiji i Kini ostaje pravo na identičan protuodgovor. I baš tu leži još jedan problem za donošenje američke odluke o napadu na Iran, jer i napadi na kinesku ili rusku vojsku u nekoj neuralgičnoj točci svijeta uvjek se mogu dogoditi ili prema potrebi iscenirati, što onda, u slučaju njihovog protuodgovora može naškoditi američkim interesima u tim regijama (npr. Ukrajina, Tajvan, Sirija, Južnokinesko more …). A da i ne govorimo o tome da napadom na Iran (kojeg vojno ne mogu osvojiti tj. okupirati, već samo razoriti) Sjedinjene Države tu važnu zemlju sve jače guraju u orbitu ruske zone utjecaja, pri čemu je Iran i više nego „slastan zalogaj“, prebogat prirodnim resursima, velikim gospodarskim potencijalom, sa svojim ključnim geostrateškim položajem, gotovo „u središtu svijeta“ (vidi poveznicu ispod teksta).

Jer sve jednom materjalno razoreno uvjek se može i obnoviti, ali razoreni politički ili nekoć prijateljski odnosi vrlo teško. Trump je toga, kao političar i kao bivši biznismen itekako svjestan. I čini se, ako je suditi prema upravo prispjeloj vijesti pri završetku ovoga tekst, da je upravo i odabrao način spašavanja svog i američkog obraza – i to onaj (na sreću) po svih najbezbolniji: SAD su u nedjelju izvršile računalne napade na Iran, kao „odmazdu“ za iransko rušenje njihovoga drona. A je li to, uistinu, protuodgovor, težine dovoljne za očuvanje američkog ugleda u regiji i svijetu nakon iranskog vojnog napada na objekt američke vojske – prosudite sami.

Zoran Meter: Putinov „skok skakačem“: IRAN – RUSKA ZAMKA ZA TRUMPA!

0 komentara

You may also like