Nakon što su Sjedinjene Države i predstavnici talibanskog pokreta početkom rujna ove godine u Dohi postigle sporazum o povlačenju oko 5 tisuća američkih vojnika iz Afganistana u zamjenu za zaustavljanje ratnih sukoba i početak unutar-afganistanskog političkog dijaloga, svega nekoliko sati kasnije Donald Trump je zaustavio dolazak afganistanskog predsjednika Ashrafa Ghanija i talibanskih predstavnika u svoju rezidenciju u Camp Davidu radi svečanog potpisivanja sporazuma, te ga poništio pod vrlo neobičnim obrazloženjem: zbog pogibije jednog jedinog američkog vojnika u terorističkom napadu talibana na objekt afganistanskih sigurnosnih snaga u Kabulu, iako su američki vojnici i ranije pogibali od jeseni 2018. g., kada su SAD počele prilično tajne i separatne razgovore s talibanima u katarskoj prijestolnici Dohi. O svemu tome detaljno smo pisali u našoj analizi (vidi poveznicu ispod teksta).
Međutim, kako je u petak, 4. listopada 2019. g. priopćio Reuters, u pakistanskom glavnom gradu Islamabadu dan ranije ponovo je održan, ovoga puta neslužbeni sastanak između Trumpovog posebnog izaslanika za Afganistan Zalmaya Khalilzada i delegacije afganistanskih talibana radi „uspostave povjerenja“. Istodobno, talibanski predstavnici susreli su se i s pakistanskim šefom diplomacije i tako još jednom demonstrirali blisku vezu službenog Islamabada s najjačom i najutjecajnijom vojnom grupacijom na afganistanskom tlu, koja trenutačno nadzire više od polovice teritorija te zemlje i pričemu se nerijetko koristi nasilnim i terorističkim metodama u zastrašivanju stanovništva i obračunima sa stranim vojnim snagama koje nazivaju okupatorima, kao i domaćim izdajnicima (kako talibani nazivaju snage službene vlade u Kabulu i njezine simpatizere).
A ova vijest samo potvrđuje stavove autora ovoga teksta, kako su i Amerikanci i talibani načelno spremni za pregovore i postizanje međusobnog sporazuma, svatko iz svojih razloga. I obje su strane pritom svjesne kako čitav proces mora biti temeljen na postupnom povlačenju američkih i NATO snaga u zamjenu za talibanski prekid oružanih napada. A ukoliko sporazuma ne bude talibani najavljuju nastavak rata u nedogled i novi kaos za Amerikance, što su objavili i kako su se njihovi predstavnici izrazili nakon Trumpovog iznenadnog odbijanja potpisivanja teškom mukom dostignutog sporazuma. Podsjetimo, u njemu su se i talibani odrekli znatnog dijela svojih metoda u dostizanju političkih ciljeva. Jer da nije tako, čemu bi uopće i došlo do najnovije obnove pregovora, pa makar i poluslužbenih ili neslužbenih kakvima su nazvani ovi najnoviji?
A čitava talibanska vanjskopolitička ideologija temlji se na sintagmi da će čim završi strana okupacija prestati i vojni sukobi u Afganistanu. I zato si Talibani sada jednostavno ne mogu dozvoliti još jednu kapitulaciju pred SAD-om. S druge strane u Washingtonu postoji nesumnjiva želja za američkim izvlačenjem iz gotovo 20-ogodišnje vojne avanture u afganistanskom glibu, kojoj se kraj još uvijek ne nazire, a taj je rat i vrlo skup i vrlo nepopularan u američkoj javnosti. Dakle, postupno smanjenje američkih i drugih stranih vojnih snaga temelj je za postizanje bilo kakvog političkog sporazuma na relaciji SAD-talibani i sada, kao što je to bilo i u 9 održanih pregovaračkih krugova u Dohi.
Ovdje je također važno naglasiti kako niti Islamabad ne može dozvoliti kapitulaciju svojih interesa u susjednom Afganistanu zbog važnih sigurnosnih i geopolitičkih razloga, pričemu su mu upravo talibani i najveće jamstvo i najveći oslonac za njihovo ostvarenje. Zato Islamabad čvrsto zadržava potrebnu razinu kontrole nad tim radikalnim islamističkim pokretom, ili kako ga se ponekad, već prema potrebama uglavnom s američke strane još naziva – teroristričkom organizacijom. Upravo to najbolje demoinstrira i činjenica da se novi američko-talibanski kontakti održavaju upravo pod njegovim nadzorom – u Islamabadu.
I sada Trumpov glavni pregovarač Zalmay Khalilzad inzistira na postupnom povlačenju američkih vojnika u tandemu s prekidom vatre s talibanskim snagama. Ali takva logika ne zadovoljava ni talibane ni Pakistan, koji, kako sam i naveo, u svom „ideološkom habitusu“ traže potpuno povlačenje stranih vojski iz te zemlje i nastavak borbe do ostvarenja toga cilja. Drugim riječima, oni su za dogovor o smanjenju američkih vojnika i pokretanje dijaloga s vladom u Kabulu ali uz nastavak borbe na terenu protiv vladinih snaga. Jer uprotivnom bi dugotrajno primirje, bez konkretnih rokova za ostvarenje političkih benefita po talibanski pokret tj. njihovu inkorporaciju u službene strukture vlasti (što je bila i jedna od glavnih sastavnica postignutog ali ne potpisanog sporazuma iz Dohe) po talibane bilo kontraproduktivno tj. štetno. Vlada u Kabulu bi jednostavno otezala s političkim promjenama i reformama, a paralelno i jačala svoje vojne i sigurnosne potencijale ali i utjecaj u društvu.
Zbog svega ovoga može se pretpostaviti kako će se nasilje na afganistanskom terenu nastaviti i dalje, tim više što je umeđuvremenu održan i prvi krug parlamentarnih izbora na kojima nije bilo talibanskih predstavnika i kojima se oni oštro protive te ih neće priznati. Paralelno s tim nasiljem nastavit će se i američki pregovori s talibanskim predstavnicima s ciljem mogućeg pronalaska riješenja, a kako je to bilo nedavno i u Dohi.
Jer sigurno je samo jedno: obje su strane, svaka iz svojih razloga, zainteresirane za postizanje političkog riješenja i to će ih, prije ili kasnije do njega i dovesti. A Trumpove nedavne prijetnje talibanima njihovim istrebljenjem i ponovno verbalno svrstavanje talibana u nomenklaturu terorističkih organizacija, bile su i ostale samo potezi u svrhu dnevnopolitičkih potreba – ovoga puta, konkretno, u kontekstu obilježavanja tužne obljetnice terorističkih napada na SAD 11. rujna 2001.g. (oni su i bili neposredni povod za američku vojnu intervenciju u Afganistanu i svrgavanje talibana s vlasti), koja se gotovo poklopila s danom postizanja američko-talibanskog sporazuma u Dohi.
Zoran Meter: Razlozi propasti američko-talibanskog sporazuma uoči kaosa u Perzijskom zaljevu
