Zoran Meter: SAD stvaraju „anglosferu“, Kina se sprema za rat sa SAD-om, Rusi vode svoju igru

Tjednik 7Dnevno, 15. svibnja

Glavni kineski analitički centar izradio dokument o nužnost pripreme za rat sa SAD-om

Nakon što su 14. rujna prošle godine krstarećim raketama napadnuta najveća saudijska naftna postrojenja na istoku zemlje, u vlasništvu najveće državne i svjetske naftne kompanije Saudi Aramco (nikada  nije precizno utvrđeno tko je i od kuda te rakete lansirao, iako Washington svoj „prst krivnje“ za taj čin upire u Teheran. Jedini koji su za taj napad službeno preuzeli  odgovornost bili su jemenski šijtski pobunjenici huti iz pokreta Ansar Allah, koji od 2015.g. ratuju na svom terenu protiv saudijske vojne koalcije i uživaju otvorenu iransku potporu) došlo je do naglog povećanja ionako velike napetosti u zoni Perzijskog zaljeva i bliskoistočnoj regiji uopće. Nedugo nakon tog događaja, shvaćajući kako Rijad nema stvarne snage za sprječavanje mogućih iranskih raketnih napada na svoj teritorij, Pentagon je već u listopadu izvijestio o slanju dodatnih 3 tisuće američkih vojnika u Saudijsku Arabiju, dviju eskadrila lovačkih zrakoplova, ekspedicijskih zračnih snaga, dviju baterija sustava PRO „Patriot“, kao i najsuvremenijih sustava proturaketne obrane THAAD. Međutim, stanje se u roku od svega pola godine počelo dramatično mijenjati i kretati u potpuno suprotnom smijeru: Amerikanci počinju postupno povlačenje svojih vojnih efektiva ne samo iz Saudijske Arabije, već i iz šire regije, očito smatrajući kako imaju važnijih problema i opasnijih suparnika od Irana ili nekakvih huta, iračkih šijitskih milicja i libanonskog  hezbollaha, kojima je nužno posvetiti veću pozornost. U tom kontekstu Washington smatra kako se s Iranom i njegovim „proxy“ snagama moraju pozabaviti sami Arapi, uz pomoć američkih saveznika iz Europe, prije svih Velike Britanije. Evo o čemu je riječ:

američki medij The Wall Street Journal  objavio je 7. svibnja članak o smanjenju vojne nazočnosti SAD-a u Saudijskoj Arabiji. (https://www.wsj.com/articles/u-s-to-remove-patriot-missile-batteries-from-saudi-arabia-11588867916) Kako jedan od najvažnijih razloga za taj potez Pentagona, ovaj medij, koji se poziva na svoje izvore u američkom Ministarstvu obrane, navodi smanjenje ugroza od strane Irana i njegovih saveznika na Bliskom istoku. Smanjenje američke vojne nazočnosti u najmoćnijoj arapskoj monarhiji odnosi se, između ostalog, i na dislokaciju četiriju baterija proturaketnog sustava „Patriot“, u toj zemlji razmještenih prošle godine. Američko vojno zapovjedništvo iz bliskoistočne regije već je povuklo dvije lovačke eskadrile, kao i nekoliko desetaka vojnika iz Saudijske Arabije. Pentagon će u nadolazeće vrijeme također razmotriti pitanje smanjenja broja vojnih brodova u Perzijskom zaljevu, navodi WSJ. Ovi se potezi temelje na analizi trenutačnog stanja u regiji i zaključcima o smanjenoj neposrednoj ugrozi, koju, s američkog gledišta, predstavlja Iran po njihove strateške interese. Također se u obzir uzima i promjena geopolitičkog stanja u svijetu, ponajviše zbog pandemije COVID-19. Osim toga, Pentagon smatra glavnim prioritetom usmjeriti pozornost na vojnu nazočnost Kine na azijskom prostoru. Tim više, što se i prije pojave pandemije američki vojno-politički vrh spremao za strateško pregrupiranje svojih snaga s ciljem fokusiranja na navodne ugroze sa strane Rusije i Kine, navodi američki medij.

Ovdje bih podsjetio kako se radi o odluci Pentagona iz veljače ove godine, kada je objavljena vijest o povlačenju dijela američkih snaga iz Afrike, „kao prvom od niza koraka“ usmjerenih na novo osmišljavanje američke nazočnosti  na „Crnom kontinentu“. Tada je glasnogovornica Pentagona Alyssa Farah izjavila kako će taj potez SAD-u omogućiti „uspješno konkuriranje Kini i Rusiji u Africi“.

Američka rekonstrukcija svijeta i odgovor Kine





Ove vijesti ukazuju kako svijet ulazi u završnu i najopasniju fazu razrješenja dugogodišnjih geopolitičkih napetosti i reguliranja odnosa između najvećih globalnih država – SAD-a, Kine i Rusije. Sve je očitije kako baš sada, u praksi počinje konačno, temeljito preslagivanje kompletnih međunarodnih odnosa, potpuna rekonstrukcija svijeta kakvoga smo donedavno poznavali i uspostava novog svjetskog poretka u kojemu bi glavnu ulogu morala imati tzv. anglosfera. Upravo sada najviše i postaje jasno, kako je, toliko globalno medijski i politički praćena pandemija koronavirusa, zapravo, bila onaj potrebni okidač za pokretanje spomenute rekonstrukcije. A nju ne pokreću niti Kina niti Rusija, već Sjedinjene Države koje su svjesne gubitka globalne dominacije, zbog čega kreću u „spašavanje onoga što još spasiti mogu“, i u tom se „spašenom“ prostoru žele „ukopati u svoje rovove“, nedozvoljavajući suparničkim zemljama (Kini i Rusiji) svoj ekonomski, politički, vojni i kulturološki pristup. Maksimalistički cilj takve strategije je očuvati američku dominacju, osim na Zapadu, i u većem dijelu Azije i Afrike, a optimalni i, zapravo realistički cilj s obzirom na kinesku snagu, obuhvatio bi prostore tzv. zapadne političke hemisfere uz osiguranje većine geopolitičkih interesa i na Bliskom istoku. Sjedinjene Države ovu su rekonstrukciju počele „u tišini“, dok je pozornost međunarodne zajednice usmjerena na „opasnu“ pandemiju (Washington ta „opasnost“ ne sprječava da upravo sada fokus svoga političkog djelovanja usmjeri na vanjsku politiku) i njezine zdravstvene i gospodarske posljedice, od kojih će ove posljednje, za razliku od prvih, svakako biti katastrofalne.

Ali u nastalom vrtlogu i vrhuncu tog geopolitičkog sukoba, koji slijedi najprije između SAD-a i Kine (a potom i u odnosu na Rusiju), još ništa nije riješeno jer je unaprijed jasno kako niti jedan od spomenutog globalnog „trojca“ neće odstupiti sa svojih položaja i prepustiti ih suparničkoj strani. A ta činjenica može dovesti samo do dva scenarija: ili njihovog otvorenog vojnog sukoba, što je vrlo malo vjerojatno; ili do (ne)postignutog kompromisa oko podjele interesnih sfera, što bi u praksi značilo i svojevrsni novovjeki povratak u doba hladnog rata iz sredine prošlog stoljeća. Važnu ulogu u tome imaju i sve snažnije Trumpove optužbe protiv Kine, kako je upravo ona glavni krivac za spomenutu pandemiju i da zbog toga mora biti kažnjena. A kazniti je, prema Trumpovoj zamisli, moraju i svi američki saveznici i partneri, što u praksi znači kako oni Kinu moraju izbaciti i iz svih svojih strateških projekcija budućeg gospodarskog razvoja, što će, onda, sasvim sigurno dovesti i do blokade kineskog infrastrukturnog mega-projekta „Jedan pojas jedan put“ – glavnog za projekciju kineskog globalnog ekonomskog i političkog pozicioniranja. Taj projekt, kojega Washington nikada nije želio prihvatiti, ionako je već posustao zbog pandemije COVIDa-19.

Položaj Rusije u američko-kineskom sukobu





Ali možda i najbitniju ulogu u svemu tome imat će stav ruskog političkog i vojnog vrha, s obzirom kako je „pacifikacija“ Kine od strane Zapada bez aktivnog ili barem pasivnog (neutralnog) pristupa Rusije nemoguća. Pretpostavljam kako se Moskva neće odreći mukotrpno i dugotrajno građenog strateteškog partnerstva s Kinom, koja upravo sada Rusiji najbolje i demonstrira njegovu važnost. Naime Peking Rusiji otvoreno pomaže u trenutačnoj velikoj naftnoj krizi, kupujući od nje oko 1,5 milijuna barela nafte dnevno u uvjetima vrlo niskih cijena nafte na svjetskom tržištu (i u uvjetima kada se nafta, općenito, vrlo malo kupuje zbog zamrle ekonomije uzrokovane pandemijom), i time joj na najbolji način pomaže u ratu koji je protiv nje pokrenula Saudijska Arabija, želeći Rusiju potisnuti s europskog naftnog tržišta svojim dampinškim cijenama. Odreći se Kine, u uvjetima snažnih Zapadnih proturuskih sankcija, po Moskvu bi bilo ravno samoubojstvu. Dvije su zemlje prošle godine ostvarile trgovinsku razmjenu od čak 108 milijardi dolara, čime je Kina postala najveći ruski trgovinski partner uopće. Pa čak i da Trump, eventualno, uspije nagovoriti američke europske saveznike (a što uopće ne bi bilo teško jer mnogi od njih to ionako već odavno žele), da ukinu sankcije protiv Moskve, da Rusiju ponovo prime u klub „elitnih“ zemalja G7 (s Rusijom G8), ruski politički vrh vrlo dobro zna kako bi poslije Kine upravo njihova zemlje bila na redu za pacifikaciju prema načelu „Pax Americana“. Moskva na to neće pristati ali će, svakako, željeti surađivati sa SAD-om po onim pitanjima koja su od obostranog interesa, u čemu se ne isključuju niti ona vezana uz sirijski sukob.

Logika Moskva prilično je jasna: ona svojim pristupom Rusiji želi osigurati komfornu ulogu stožerne zemlje svijeta i u geografskom smislu (kao most između Azije i Europe što ona i jest), ali još više u onom političkom, gdje želi postati „jezičak na vagi“ dvaju globalnih gospodarskih i vojnih divova SAD-a i Kine, koji onda neće dozvoljavati prevagu moći na jednu ili drugu stranu. Iako nema niti približno jednaku ekonomsku snagu onoj američkoj ili kineskoj, Rusija se, logički posve realno, oslanja na svoju vojnu moć, koja u nuklearnom arsenalu ima paritet onom američkom; geografski položaj i narasli politički utjecaj nakon vojne intervencije u Siriji kojom je i de facto vratila izgubljeni status velesile; sposobnost samostalnog prehranjivanja svog stanovništva; kao i goleme prirodne resurse. To su stvarne činjenice i komparativne prednosti koje se u analizama i prosudbama budućih globalnih događaja moraju uzimati u obzir, neovisno o simpatijama prema ovoj ili onoj strani. Jer upravo će iz njih (a ne nekakvih premještanja ovih ili onih vojnih sustava, eskadrila, brodova iz jedne baze u drugu, iz jedne zemlje u drugu, iz jedne regije u drugu, održavanja masivnih vojnih vježbi i td. što rade sve tri spomenute ključne zemlje) i slijediti scenariji raspleta globalnog geopolitičkog sukoba. A upravo te činjenice i dovode do kulminacije dosadašnjih geopolitčkih napetosti (one još uvijek nisu prerasle u geopolitičku krizu iako joj se ubrzano približavaju), i čine ih posve neizvjesnim i eksplozivnim.

Hoće li prevladati logika „usijanih glava“?

A ukoliko bi, ipak, prevladala logika američkih „usijanih glava“ (a vjerujem da neće), dosadašnji carinski i trgovinski rat između Washingtona i Pekinga – u koji bi se vrlo brzo mogle uključiti i zapljene kineskih financijskih aktiva (najprije u SAD-u) – mogao bi prijeći i u onaj klasični – vojni sukob. Na nešto slično upozorava i prije cca mjesec dana objavljeni ekskluzivni materjal od strane Reutersa, u kojemu se tvrdi kako je glavni kineski analitički centar unutar tamošnjeg obavještajnog i sigurnosnog sustava za nacionalnu sigurnost izradio dokument čija se bit ogleda u nužnosti pripreme za stvarni (ne trgovinski ili hladni) rat sa Sjedinjenim Državama. Bili ti podaci britanskog medija točni (ne navode se izvori, čak niti fragmenti tog kineskog analitičkog dokumenta) ili ne, već je i sama objava takve vijesti dovoljna za proizvodnju šoka i mobiliziranje javnosti u smjeru protukineskog raspoloženja. Iako je analiza i prosudba svih mogućih scenarija, uključno i takvih, upravo i jedna od ključnih zadaća tih i takvih službi ne samo u Kini, već i općenito. Pa tko će se ti, osim Kineza samih, za njihvu sigurnost na kraju krajeva brinuti? Ne smjemo biti licemjeri.

Osim toga, za „pjesnička“ čuđenja nema mjesta ukoliko krenemo samo od jedne, općepoznate činjenice: Washington je, ne tako davno, upravo Kinu (uz Rusiju), u svojim strateškim dokumentima i doktrinama o obrani i nacionalnoj sigurnosti pozicionirao na prvo mjesto ugroze američkih nacionalnih interesa. To više nije islamistički terorizam, to nije niti Iran ili Sjeverna Koreja kako je bilo još donedavno, a još manje neka pandemija ovakvoga tipa kakvoj upravo svjedočimo. SAD, osim toga, samo ove godine za vojsku izdvajaju oko, golemih, 800 milijardi dolara proračunskih sredstava, što je više nego sve zemlje svijeta zajedno. Sve su to službeni, doktrinarni strateški dokumenti (a ne puke medijske konstrukcije), koji onda nužno određuju i smijer sveukupne američke politike. Očekivati u takvim okolnostima izostanak reakcije spomenutog suparničkog dvojca (Kine i Rusije) u smislu zaštite njihovih nacionalnih intersa i sigurnosti bilo bi iluzorno i naivno, i to znaju svi svjetski analitičari koji ozbiljno rade svoj posao. A nama samo ostaje nada, kako će na kraju svega ovoga ipak prevladati razum.

Ali neovisno o svemu, formatiranje dosadašnjeg svijeta je neizbježno i za to se treba pripremati. To se prije svega odnosi na male narode, koji upravo sada, više nego ikada moraju biti mudri i „ne trčati pred rudo“, pritom budno pazeći da veliki ne pokušaju trgovati baš njihovim interesima, što se u ovakvim slučajevima, kada se na horizontu rađa jedna „nova Jalta“ (pod uvjetom Trumpovog predsjedničkog reizbora u studenom ove godine), vrlo lako može dogoditi. A ta „nova Jalta“ je puno izglednija od međusobnog  rata vojnih velesila. Jer u njemu ne može biti pobjednika i oni to dobro znaju. Kao što znaju, da bi upravo oni iz takvog suludog sukoba na kraju izišli posve oslabljeni, a čitav se svijet ubrzo našao u posvemašnjoj agoniji i anarhiji. Teško da je to u američkom interesu.

 

Komentari

komentar

You may also like