Zoran Meter: SASTANAK ERDOGAN – PUTIN U KONTEKSTU POGORŠANIH AMERIČKO-RUSKIH I AMERIČKO-TURSKIH ODNOSA

Zapadni mediji ovih dana pišu kako je ruski predsjednik Putin nakon 100 godina i završetka Prvog svjetskog rata uspio Rusiji vratiti njezinu ulogu na Bliskom istoku. On upravo pokreće strateške pregovore s Turskom i Saudijskom Arabijom, piše američki Bloomberg, dodajući, kako je Putin jedina povjesna osoba koja je uspjela dobiti priznanje svih država Bliskog istoka. Putin je nadigrao NATO koji se približio ruskim granicama, a Moskva je, piše EL Mundo, s američkim saveznicima u bliskoistočnoj regiji prešla na „ti“, pri čemu će dvije najvažnije regionalne države pod kapom Washingtona –  Saudijska Arabija i Turska – od sada, osim američkog, koristiti i rusko naoružanje. O tome je u nedjelju, 8. listopada, govorio i saudijski ministar vanjskih poslova, kazavši, kako će Rijad, neovisno o pritiscima SAD-a na Rusiju, s Moskvom surađivati u svim sferama: političkim, gospodarskim i vojnim.

Ovaj medijski uvod dodali smo kao idealan predložak tematskoj analizi kojom ćemo se danas pozabaviti.

Stanje u Siriji, u svjetlu pogoršanih američko-ruskih odnosa,  pogibije ruskog generala i šefa ruskih vojnih savjetnika u sirijskoj vojsci u regiji Deir ez-Zour, kao i napada islamista „Al-Nusre“ iz regije Idlib na postrojbu ruskih vojnih policajaca (za sve to ruski vojni vrh otvoreno optužuje američku stranu), a sve to u sjeni netom održanog kurdskog referenduma, u fokus svjetske analitičke javnosti stavili su prošlotjedni posjet ruskog predsjednika Vladimira Putina Ankari i njegov sastanak s turskim čelnikom Recepom Tayyipom Erdoganom – peti ove godine!

Pritom je potrebno naglasiti  i kako su američko-turski odnosi na najnižoj razini u posljednjih nekoliko desetljeća, čemu, osim prošlogodišnjeg pokušaja vojnog prevrata u Turskoj (za što turska vlada više-manje otvoreno krivi  SAD i njegovo manipuliranje turskim oporbenim disidentom Fetullahom Gulenom, što Erdogan, poznavajući njegov mentalitet i emocionalni profil Washingtonu vjerojatno nikada neće oprostiti), pridonosi i nastavak američke vojne potpore sirijskim Kurdima koja je za Tursku potpuno neprihvatljiva. Turska kurdske oružane postrojbe YPG u Siriji smatra produženom rukom zabranjene, terorističke „Radničke stranke Kurdistana“ (što one i jesu). O tome je Ankara već bezbroj puta uzaludno upozoravala Washington, aludirajući na nedopustivost njegovog ignoriranja tog problema od najvećeg nacionalnog ineresa po ponajvažniju američku saveznicu u NATO paktu – Tursku.

Posjet ruskog čelnika Turskoj bio je namjenjen „podešavanju satova“ tj. približavanju i koordinaciji stavova dviju zemalja po različitim pitanjima. A njih je puno: od potpisivanja ugovora o turskoj kupovini ruskog PZO i PRO sustava S-400, ruske izgradnje prve turske atomske centrale „Akkuyu“, izgradnje podmorskog plinovoda „Turski tok“ kroz Crno more, zone Afrim na krajnjem sjevero-zapadu Sirije uz granicu s Turskom koju Kurdi smatraju „svojom i oslobođenom“, a Ankara je se nipošto ne želi odreći, a na vojnu akciju se ne odlučuje jedino iz razloga što su u njoj stacionirane ruske snage vojne policije,  i td. Sve su to redom važna politička pitanja i strateški projekti od kojih su neki i šireg regionalnog značaja, što samo potvrđuje važnost rusko-turskih odnosa koji imaju tendenciju jačanja.

Sirija za obje zemlje ima golemu važnost, naravno, svakoj od njih zbog svojih razloga. I dok je za Tursku  sada primarni cilj sprječavanje sirijskih Kurda u uspostavi bilo kakvih elemenata njihove državnosti izvan okvira sirijske države i njihovog institucionalnog povezivanja s Iračkim Kurdistanom, Rusija ima sasvim druge interese koji se odnose na projekciju njezine vojne moći i utjecaja ne samo u Siriji već i čitavoj bliskoistočnoj regiji, nužnih za protutežu američkoj globalnoj dominaciji, a još više za uspostavu poluga za sprječavanje daljnjih američkih pokušaja destabilizacije Rusije, bilo posredstvom ukrajinske krize, bilo poticanjem nestabilnosti radikalizacijom islamskog čimbenika na ruskom Kavkazu i, ukupno, prostoru Srednje Azije.





Nakon prošlomjesečnog  kruga Astanskih pregovora o riješenju sirijskog ratnog sukoba, Rusija, Turska i Iran potpisale su sporazum kojim potvrđuju sirijski i irački  teritorijalni i državni suverenitet na čitavom njihovom prostoru. Osim toga, Rusija i Turska dogovorile su uspostavu i posljednje – 4. zone deeskalacije u toj zemlji – one u regiji Idlib. Ta je regija, ukoliko isključimo dio regije Deir ez-Zour u kojoj još traju borbe s „Islamskom državom“ i pojedinih manjih džepova u ostalom dijelu Sirije, jedini preostali veći teritorij – gotovo pa koncentrat i rasadnik terorističkih organizacija islamističkog predznaka, prije svega „Jabhat al-Nusre“, na sirijskom tlu.

Nakon dvosatnog sastanka i kratkih izjava za medije, predsjednik Putin se osvrnuo na održani kurdski referendum, rekavši, kako su stavovi Rusije jasno izraženi kroz priopćenje MVP-a. A u njemu stoji da Rusija podupire suverenitet i teritorijalnu cjelovitost Iraka i drugih zemalja Bliskog istoka, ali i da Moskva s uvažavanjem gleda na nacionalne težnje Kurda, pričemu se sva sporna pitanja moraju riješiti dijalogom Bagdada i Erbila te se tako osigurati formula suživota u „okviru jedinstvene iračke države“. Ankara je zapravo od Putina željela čuti jasnu potporu njezinim protu-iračkokurdskim akcijama ali je nije čula tj. Putin je to pitnje ignorirao, o čemu nešto više kasnije.

Zbog ovakvog stava Rusije, ali i Turske i Irana, kao i vlade u Bagdadu na čijoj je strani međunarodno pravo, po mom mišljenju jedini izlaz iz postojeće situacije je konfederacijski ustroj Iraka po etničko-vjerskoj osnovi tj. podjela zemlje na tri konstitutivna subjekta: arapsko-šijtski, arapsko-sunitski i kurdski dio. Njime se formalno osigurava jedinstvo zemlje dok bi u praksi ono bilo jedva i zamjetno. Kurdi teško da nešto više mogu dobiti (pitanje je je li po njih i ovo ostvarivo). A ova formula zadovoljila bi i Saudijsku Arabiju koja se boji nekontroliranog i kaotičnog rastakanja Iraka zbog negativnog utjecja na njezine sjeverne teritorije, neovisno o tome što joj ide u prilog radikalizacija iransko-kurdskih odnosa. Ali to je već tema za neku drugu analizu.





Vladimir Putin je pozdravio napore turskog kolege Erdogana vezano uz osnivanje zone deeskalacije u regiji Idlib. Moskva očekuje kako će Ankara iskoristiti svoj utjecaj na proturske oružane organizacije u toj regiji.

Međutim, ima turskih promatrača i medija koji nisu zadovoljni činjenicom da Moskva nije otvoreno podržala turski protukurdski stav, u prvom redu protiv predsjednika Iračkog Kurdistana Barzanija već je to pitanje ignorirala. Zato stručnjak za tursku vanjsku politiku Fehim Tashtekin kaže, kako Ankara danas gradi protukurdski savez zajedno s Teheranom i Bagdadom, pričemu ne spominje Rusiju tj. oslanja se na susjede koje je donedavno osuđivala za „perzijski ekspanzionizam“, dok pojedini turski mediji ovaj savez povezuju sa Saadabatskim paktom iz 1937.g. između te tri zemlje i Afganistana, kada su se Turska, Iran i Irak planirale zajedničkim snagama suprostaviti „kurdskom separatizmu“ u svojim zemljama.

Rusija, kao globalna država, svakako ima vlastite vanjskopolitičke prioritete koji mogu biti i jesu drukčiji od turskih, čak i po pitanju Sirije i Iraka. Moskva nije glasno stala iza Ankare po pitanju osude Barzanija zbog svojih razloga. Dovoljno je znati da je Rusija u zadnjih godinu dana u Irački Kurdistan investirala 4 milijarde dolara čime je premašila i Sjedinjene Države i postala najveći investitor u toj regiji. Velika naftna tvrtka „Rosneft“ planira  dostavljati kurdistansku naftu preko naftnog terminala Ceyhan na jugu Turske u Njemačku, gdje će se nafta prerađivati i biti prodana europskim potrošačima. Ali sve ovo može doći u pitanje ako Turska odluči pooštriti sankcije protiv Iračkog Kurdistana zatvaranjem naftovoda kojim teče kurdska nafta, što Ankara ovih dana najavljuje zajedno s Teheranom, nakon što je u petak već u potpunosti zatvorila granice s Iračkim Kurdistanom. S druge strane, turski akademik i politolog Dogu Ergil smatra kako bi se taj korak „negativno odrazio na tursko gospodarstvo, u kojem veliku ulogu imaju tvrtke povezane s naftnom industrijom Iračkog Kurdistana“. Međutim, predsjednik Erdogan je prije tri tjedna izjavio kako je Turska spremna žrtvovati 400-500 milijuna dolara koliko dobije godišnje od tranzita kurdske nafte jer je tursko gospodarstvo jako, i da ništa nije važnije od turskih nacionalnih interesa. U ovoj sam igri više sklon vjerovati u odlučnost predsjednika Erdogana nego pragmatizam ruskih naftnih tvrtki i politike koja iza njih stoji, uključno i one Njemačke s kojom se Turska ionako opasno zavadila.

Međutim, što se tiče turske vanjske politike iluzorno je očekivati odbacivanje njezine suradnje s Rusijom u vrijeme dok se Ankara zavadila s čitavim Zapadnim svijetom. Rusija, s druge strane, koristi krizu odnosa Turske i Zapada koja  negativno utječe i na stanje u NATO savezu. Npr. Berlin je prošlog tjedna zbog pogoršanih odnosa s Ankarom izmjestio svoje lovačke zrakoplove „Tornado“ iz turske baze „Incirlik“ u Jordan.

Ali, kao što sam rekao, Rusija je globalna država i ona sigurno u ovom trenutku ne želi zbog dobrih odnosa s Turskom kvariti ionako složene odnose s europskim državama od kojih mnoge niti nisu neprijateljski orijntirane prema Moskvi već su samo dio gotovo pa „slučajno“ pokrenutog globalnog geopolitičkog sukoba Istoka i Zapada u kojem one, kao članice euroatlantskih integracija jednostavno slijede politički mainstream svojih predvodnika, u prvom redu Washingtona. Samo analitički amateri mogu misliti kako je Rusija zbog Turske, u koju još uvjek niti nema potpuno povjerenje porušeno nakon obaranja ruskog bombardera u studenom 2015.g. pa naknadno obnovljeno, u stanju staviti pod rizik svoje odnose s europskim državama i privući pod okrilje nekakve navodne svoje konfrontirajuće vanjske politike sve države koje su neprijateljski nastrojene prema Zapadu. I tu baš prije svega mislim na Tursku i Iran koje su velike regionalne sile sa svojim interesima i kao takve nikome iz vana nisu do kraja pouzdan partner. Moskva će ih držati u svojoj orbiti onoliko koliko je to njoj nužno, a vrijedi i obratno – Ankara i Teheran će se držati Moskve sve dok budu pod pritiskom Zapada ili se njihovi interesi od strane Zapada ne budu uvažavali. I to je sva logika stvari.

Rusko-turska suradnja u regiji Idlib

Ali mjesto gdje će Rusija i Turska intenzivno surađivati je regija Idlib koja je i bila težište razgovora dvojice državnika i koja u zadnje vrijeme zabrinjava Moskvu i Ankaru, opet svaku iz svojih razloga.

Zone deeskalacije u Siriji

Za Moskvu je Idlib koncentrat radikalnih prosaudijskih organizacija pod kapom „Jabhat al-Nusre“ (namjerno koristim taj naziv jer u široj javnosti jasnije ocrtava karakter i ideologiju te organizacije, koja je u međuvremenu promijenila naziv u „Tahrir ash-Sham“), s velikim destabilizirajućim potencijalom po čitavu Siriju i uspostavljeno primirje u zonama deeskalacije koje teži postizanju svesirijskog mirovnog sporazuma. Za Ankaru Idlib je postao neugodan jer je u njemu dominaciju od proturskih snaga preuzela prosaudijska „Al-Nusra“ i time minimizirala turski utjecaj u toj pograničnoj regiji na koju je Ankara računala kao svojevrsnu kompenzaciju nakon gubitka Aleppa. Zato je rusko-turska koordinacija po pitanju aktivnosti u toj regiji potpuno jasna i logična. Pritom Rusima ne pada na pamet svojom vojnom čizmom stupiti u borbu protiv tamošnjih radikala i terorista već taj dio ostavlja proturskim snagama, pri čemu će Moskva preuzeti na sebe njihovu zaštitu iz zraka, kao i osiguranje obavještajnih podataka.

Konsenzus Putina i Erdogana po tom pitanju bio je potpun i nedvosmislen, a nije nevažno spomenuti kako je Erdogan Putina pred novinarima često oslovlajvao s „moj dragi prijatelj“.

Dakle, može se slobodno zaključiti: uskoro treba očekivati ulazak turske oružane misije u najvažnije gradove regije Idlib, a turska vojska će imati najvažniju ulogu u osiguranju primirja nakon uspostave zone deeskalacije, ali i u naoružavanju oslabljenih proturskih organizacija, prije svega raskoljenog „Ahrar ash-Shama“ čiji je znatan dio boraca prešao na stranu „Al-Nusre“. Po perimetru regije Idlib bit će razmještene ruske i iranske snage. Na sastanku se, kako se pretpostavlja, dogovorilo i o glavnim parametrima snažnog djelovanja ruskih zračnih snaga i ruske flote iz Istočnog Sredozemnog mora po snagama „Al-Nusre“, a koji su zapravo već u tijeku i gotovo svakodnevni.

Dvojica čelnika na sastanku su uspjela fiksirati ono najvažnije – „Jabhat al-Nusra“ ostaje izvan zakona kojim će se obuhvatiti funkcioniranje zona deeskalacije. Drugim riječima – na nju je otvoren lov. Pritom ne isključujemo kako je svoju tihu suglasnost za takvu akciju u Moskvi ovih dana dao Rijad, s obzirom na pomirljive izjave najviših saudijskih političara i njihovu spremnost na svestranu suradnju s Rusijom, vrlo brzo nakon što je ruski vojni vrh optužio saudijsku stranu za organizaciju napada „Al-Nusre“ na njihove vojne policajce u zoni deeskalacije na sjeveru regije Hama. Moskva će vjerojatno ostaviti određenog prostora za saudijske interese u Siriji, ali nikako kroz „Al-Nusru“ već u prvom redu kroz novi pokušaj Rijada oko preformatiranja zahtjeva umjerene sirijske oporbe pred predstojeće pregovore s vladom u Damasku. A, kako je to prošlog tjedna izjavio izraelski ministar obrane Avigdor Lieberman – u sirijskom građanskom ratu pobjednik je postao predsjednik Bashar Asad.

 

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like