7Dnevno, 17. travnja 2020.
Dramatične stvari odvijale su se prošloga tjedna u svijetu i, zapravo, jedna za drugom svjedočile o propasti dosadašnjeg – posljeratnog svjetskog poretka, dajući jasne obrise kako bi onaj novi ubrzo mogao izgledati. Spomenuta dramatika tih događaja najviše se tiče samih Sjedinjenih Država s obzirom kako su upravo one bile dominirajući čimbenik i hegemon spomenute epohe globalnog društvenog razvoja, poglavito nakon pobjede u hladnom ratu krajem 80.-ih godina prošloga stoljeća. U SAD-u upravo svjedočimo nevjerojatnim slikama ali i čudnim političkim odlukama, teško zamislivim da mogu stizati iz najsnažnije, najorganiziranjie i najutjecajnije zemlje svijeta koja želi zadržati globalnu dominaciju. Jedna od tih slika su i one apokaliptične, iz njujorških parkova, u kojima su bageri počeli kopati masovne grobnice za pokapanje umrlih osoba od epidemije koronavirusa, a koje su bez poznate rodbine (drugim rječima – ulične sirotinje za koju je malo koga briga i koja u najbogatijoj zemlji svijeta – SAD-u – doseže nestvarnih 50-ak milijuna ljudi). Ta činjenica, kao i ona koja govori kako su SAD preuzele neslavno prvo mjesto u svijetu prema broju zaraženih, a uskoro i umrlih osoba, gdje će preteći Italiju i Španjolsku, ukazuje na katastrofalan zdravstveni sustav te zemlje koji će se morati mijenjati – jer on ne može niti smije, skupa sa spomenutim masovnim grobnicama, biti primjer ostatku svijeta kako se treba nositi s ovom pandemijskom pošasti ili bilo kojom drugom prirodnom stihijom. A američki zdravstveni sustav, kroz svoje osiguranje dostupno samo bogatijim slojevima društva, pred čitavim se svijetom obrukao više nego ikada do sada, dokazujući „urbi et orbi“ kako se njime ne mogu ili ne žele koristiti čak niti oni koji na njega imaju pravo s obzirom na skupoću zdravstvenih usluga. Primjerice, liječenje pneumonije uz osiguranje košta oko 38 tisuća dolara(!), bez osiguranja 73 tisuće. Zbog toga ljudi, makar i bolesni, često radije ostaju u svojim domovima, ne želeći trošiti novac za takve „jednostavne“ bolesti, čekajući radije neke teže. Takav odnos prema vlastitim građanima (a u SAD-u se sve gleda isključivo kroz dolar) i prema sadašnjoj epidemiji pokazuju koliko je država, zapravo, usprkos „lakiranim“ holivudskim bestselerima nemoćna nositi se s ugrozama ovakvoga tipa kakav je COVID-19 (slično kao i kod uragana Katrine koji je svojedobno poharao New Orleans i bolno razotkrio sve američke slabosti u pružanju pomoći svom stanovništvu u izvanrednim stanjima) i da ona ne može ostatku svijeta davati lekcije ili nametati obrasce prema kojima se ovaj mora ponašati. Drugim riječima, SAD postupno gube status dominantne globalne sile i sučeljavaju se s realnošću, koju – ili moraju prihvatiti ili se odlučiti za konačnu borbu do kraja, pa što bude.
A kolika je nervoza danas u Washingtonu, svjedoči i vijest kako je, usprkos svim problemima vezanim uz pandemiju koronavirusa, predsjednik Donald Trump potpisao najnoviji „čudni“ ukaz prema kojemu SAD više ne priznaju međunarodni sporazum u okviru UN-a iz 1989. godine o Zemljinom prirodnom satelitu Mjesecu, kao zajedničkoj svojini čovječanstva na koju niti jedna država nema pravo pretenzija (usporedio bih to s prošlogodišnjim inicijativama Bijele kuće o kupnji danskog prekomorskog teritorija Grenlanda). Tim se dokumentom, zapravo, prema kaubojskim načelima – tko prvi njegovo – dozvoljava „eksproprijacija“ Mjeseca i njegovih resursa, stvaranje trajnih baza na Mjesečevu tlu, uključno, naravno (i prije svega) i onih vojnih i td. Kao da je to pitanje sada od neke presudne važnosti, poglavito ukolioko se imaju u vidu golemi troškovi takvoga projekta, kao i činjenicu da su oni ostvarivi samo u dalekoj perspektivi – teško prije 2050.-ih godina. Naravno, ovaj potez, kao i onaj kojega ćemo dalje u tekstu detaljnije proanalizirati, treba prije svega promatrati u kontekstu propagandnih aktivnosti s obzirom na nadolazeće predsjedničke izbora u studenom i nervoze Trumpovoga tima razvojem stanja oko koronavirusa koji njemu ne ide u prilog. U jednoj od svojih prijašnjih analiza upravo sam taj čimbenik označio kao jedino mogući koji može negativno utjecati po imidž Trumpa u javnosti pa i ugroziti njegovu pobjedu, koja je, inače, bez tog negativnog elementa neupitna. O tome svjedoči i činjenica da je Trumpa po popularnosti po prvi put pretekao njegov bliski suradnik – potpredsjednik Mike Pompeo (naravno, nije bitan Pompeo, već iznova iskrsnula demokratska „mumija“ Joe Biden koja je u predizbornu utrku ušla opterećena brojnim aferama i bez velikih unutarnjih potresa u društvu nema stvarnih šansi za pobjedu. A te će potrese Biden itekako znati iskoristiti). Jer epidemija je paralizirala američko gospodarstvo i zemlju službeno uvela u recesiju, a neki govore i o depresiji, pričemu je broj nezaposlenih već dostigao nestvarnih 12 milijuna. Trump je tu povukao dobar potez i razrješio „kesu“ ubrizgavajući 2 trilijuna dolara u bankovni sustav koji će tvrtkama s najmanje 10 tisuća zaposlenih izdavati četverogodišnje kredite za obnovu svojih djelatnosti i td. Hoće li to biti dovoljno vidjet ćemo s obzirom na razmjere krize koju mnogi uspoređuju s depresijom iz 30.-ih godina prošloga stoljeća, ali i s obzirom na činjenicu da Kina već snažno pokreće svoje zamrle gospodarske aktivnosti rješivši glavninu problema s epidemijom COVID-19 i prijeteći zauzeti tradicionalne američke trgovinske pozicije diljem svijeta.
A istodobno s navedenim Trumpovim problemima, ostarjela ikona globalnog liberalizma, 96-ogodišnji nobelovac (za mir) i kontroverzni bivši američki „mekosilni“ diplomat s „krvavim rukama“ zbog nebrojenih žrtvava njegove politike diljem svijeta Henry Kissinger, u svom prošlotjednom članku u The Wall Street Journalu nudi svijetu novi „zagrljaj“ kroz zajednički otpor COVIDu-19 i pružanje ruku suradnje u novome svijetu, koji će, kako on kaže, nakon ove pandemije neminovno nastati. Samo, zanimljivo je kako se ta „ruka suradnje“, koju on predlaže, opet ne proteže i prema Kini i Rusiji te je jasno kako Kissinger, kao globalistička liberalna ikona, iznova svijetu nudi suradnju po načelu „Pax Americana“. Trumpu se Kissingerov neoliberalizam nikako ne sviđa i smatra ga anakronizmom koji je u praksi dokazao svoju neučinkovitost.
Poremećeno naftno tržište – Trumpov glavni problem
A Trump, osim korone, s njom povezane zdravstvene i gospodarske krize i iznenada „probuđenog“ ostarjelog nobelovskog lauerata, kojega u svijetu još malo tko od suverenističkih snaga uzima za ozbiljno, ima još jedan – vjerojatno i najveći problem: vrlo neugodnu naftnu krizu, nastalu zbog rusko-saudijskog „naftnog rata“ koji prijeti američkim naftašima (tradicionalno vezanim uz Republikansku stranku) i bankarskom sektoru koji ih godinama prati golemim kreditnim aranžmanima dobro znajući gdje se krije stvarni profit. A tom je profitu došao kraj. Tako se u članku američkog medija The National Interest, objavljenom 5. travnja, navodi kako je Rusija svojim potezima u pokrenutom ratu protiv američkih proizvođača nafte iz škriljevca dovela do bankrota jedne od najvećih američkih tvrtki koja se bavi tim načinom proizvodnje „crnog zlata“ (tzv. fracking tehnologijom) „Whiting Petroleum“. Radi se o prvoj tvrtci iz američkih energetskih divova koja je bankrotirala zbog smanjene potražnje nafte, velikog pada njezine cijene, kao i goleme kreditne zaduženosti koje takve tvrtke imaju kod američkih banaka i financijskih institucija.
Ovome bih dodao kako nije prevelika tajna da u spomenutom „naftnom ratu“ između Rusije i Saudijske Arabije (podsjećam: pokrenut je nakon ruskog odbijanja saudijskog prijedloga o daljnjem smanjenju proizvodnje zbog pada potražnje usljed pandemije koronavirusa) pokrenutom početkom ožujka ove godine, Moskva želi, kao minimum, uključiti Sjedinjene Države u budući naftni sporazum, ili, kao maksimum, uništiti američke proizvođače nafte iz škriljevca koji posljednje desetljeće neometano povećavaju proizvodnju (koristeći američko nesudjelovanje u sporazumima s ostalim ključnim igračima koji su sebe ograničili u proizvodnji s ciljem postizanja uravnotežene cijene nafte na svjetskom tržištu) i preplavljuju svjetsko tržište svojom naftom, prijeteći čak i oduzimanjem tradicionalnih ruskih i saudijskih tržišta. Međutim, američki ulazak u naftni sporazum s Rusijom i Saudijskom Arabijom značio bi i definitivni odustanak od tradicionalne američke energetske nezavisnosti i diktiranja svijetu vlastitih pravila „igre“ kombinacijom financijske (tzv. petrodolar kao glavno platežno sredstvo, i ključni utjecaj Washingtona u globalnim financijskim institucijama), političke i vojne moći (kroz često pokretanje ratova ili nestabilnosti na po naftno tržište osjetljivim područjima) i sl. Ali čini se kako Trump upravo ide u tome smijeru – podjeli odgovornosti za globalno naftno tržište s ostalim ključnim državama proizvođačima, što ne smije službeno obznaniti jer se članstvo SAD-a u naftnim kartelima protivi američkom zakonodavstvu (a OPEC, kao kartel, često je kritiziran od samoga Trumpa koji govori o potrebi njegovog ukidanja), i jer bi to naišlo na snažne kritike Demokratske stranke. Zato Trump djeluje na bazi „bilateralizma“ i kroz odvojene kontakte s Rusima i Saudijcima nastoji utjecati na situaciju i postići neformalno „trojni sporazum“ koji bi bio prikazan kao rusko-saudijski u okviru OPEC+. Ukoliko u tome uspije bit će to jedna od najvažnijih promjena koje će se dogoditi nakon pandemije COVIDa-19 u formiranju budućeg svjetskog poretka (ne prema modelu ostarjelog Kissingera). Ta bi tri glavna svjetska proizvođača nafte time preuzela i globalnu odgovornost za tržište „crnog zlata“ u budućnosti. A Trump već djeluje zakulisno i pogoduje zahtjevima Rijada i Moskve da i SAD preuzmu svoj dio odgovornosti i samnje proizvodnju, o čemu svjedoči i slijedeća vijest:
Najveće američke naftne korporacije prošli su tjedan objavile o smanjenju proizvodnje „crnog zlata““ u SAD-u. Navodno to čine ne zbog spomenutog sporazuma s OPEC+, već zbog smanjenja svojih troškova. Ali bez obzira radi li se o onom prvom ili drugom, takva odluka vjerojatno će zadovoljiti sve tržišne igrače, uključno Ruse i Saudijce. Najveća američka naftna kompanija ExxonMobil sprema se na smanjenje kapitalnih troškova u ovoj godini za 30%, što je iznos od 23 milijarde dolara. Najveći dio smanjenja investicija odnosi se na bušotine u bazenima Texasa i Novog Meksika. Bloomberg navodi kako će se tu raditi o drugom po veličini smanjenju proračuna te tvrtke u čitavoj povijesti. ExxonMobil također planira odgoditi konačnu investicijsku odluku o postrojenju LNG-a u Mozambiku i izvršit će korekcije u svojim poslovima u Gvineji. Zbog smanjenja troškova koje je previsilo očekivanja analitičara, dionice te mega-tvrtke skočile su za 5,8%. Paralelno s ExxonMobil-om, o smanjenju kapitalnih troškova izvijestio je i Chevron, navodeći smanjenje od 20%, kao i to da neće dostaviti sredstva za potporu proizvodnje nafte u Permskom bazenu Texasa, kao i 500 milijuna dolara za razvoj proizvodnje u SAD-u. Slijedila ih je još jedna velika tvrtka iz sfere proizvodnje nafte iz škriljevca – „Continental Resources“, koja je objavila o smanjenju proizvodnje u travnju i svibnju za 30%.
Bloombergov glavni analitičar za energetiku Javier Blas na svom je tvitu napisao slijedeće: „Američka naftna industrija počinje smanjenje (proizvodnje), koje traže Saudijska Arabija, Rusija i druge članice OPEC+. Naravno, to se događa pod krinkom smanjenja zbog utjecaja niskih cijena na kapitalne rashode. Ali, vidljivo je, i to će biti dovoljno za OPEC+.“
Dodao bih, ipak, kako spomenute goleme, financijski moćne i globalno orjentirane američke naftne kompanije koje se primarno bave tradicionalnim bušenjem nafte i plina, a ono iz tzv. fracking sfere im je „samo“ usputna i dodatna zarada, mogu relativno lako preboljeti sadašnju krizu jer nisu financijski prezadužene i opterećene kreditima. Međutim, s malim i srednjim nezavisnim energetskim tvrtkama stvar je potpuno drukčija i zato mnoge od njih već propadaju. I ne samo one, već i one najveće, o čemu svjedoči gore navedena vijest iz The National Interesta.
Dakle, ili Trumpov dogovor s Putinom ili propast američkih energetskih „alternativaca“. Trećeg izbora Trump nema s obzirom kako je već pokušao s državnim intervencijama za spas posrnulih naftaša, prijetnjama novim sankcijama protiv Rusije i mogućim uvođenjem carina na uvoz ruske i saudijske nafte u SAD i Kanadu. S obzirom na gore navedene pristigle vijesti od američkih naftaša vrlo vjerojatno će se raditi o onom prvom.
Sporazum Rusije i Saudijske Arabije po SAD zakasnio?
U večernjim satima 9. travnja u radnom kabinetu ruskog predsjednika Vladimira Putina zvoni telefon. S druge strane je Donald Trump. Tema je samo jedna – nafta. Odmah potom slijedi i Trumpov poziv saudijskom prijestolonasljednom princu Muhammedu bin Salmnanu, naravno, po istoj temi. Jer stvorio se neočekivani problem: kako spasiti toga dana postignuti rusko-saudijski sporazum o smanjenju proizvodnje nafte kojemu sada prijeti propast s obzirom da ga bojkotira – Meksiko! Ali krenimo redom:
Na 9. travnja održanom 11-osatnom izvanrednom sastanku najvažnijih svjetskih proizvođača nafte u formatu OPEC+, Rusija i Saudijska Arabija uspjele su se dogovoriti oko smanjenja proizvodnje „crnog zlata“ u razdoblju od početka svibnja do kraja lipnja, kada neće smjeti povećati proizvodnju iznad 8,5 milijuna barela dnevno. Sve članice OPEC+ obvezne su smanjiti proizvodnju u istom razdoblju za ukupno 10 milijuna barela dnevno. Sporazum vrijedi do 30. travnja 2022.g. s time da bi se u drugoj polovici ove godine proizvodnja smanjila na 8 milijuna barela, a nakon toga bi 16 mjeseci ona bila smanjena za 6 milijuna barela dnevno. Baza za smanjenje za sve članice OPEC bila bi proizvodnja iz listopada 2018. osim za Saudijsku Arabiju i Rusiju, kojima je kao zajednička baza za računjanje smanjenja proizvodnja određena razina od 11 milijuna barela dnevno.
Međutim, problem predstavlja Meksiko koji se, posve neočekivano, usprotivio tom sporazumu, a bez čije suglasnosti on ne može stupiti na snagu (Meksiko je član OPEC-a u kojemu se svi sporazumi moraju usvajati jednoglasno). Naime, vlada te države nije suglasna s predloženim smanjenjem od 400 tisuća barela dnevno, koliko bi se odnosilo na Meksiko, i spremna je na svega 100 tisuća u odnosu na proizvedene količine iz listopada 2018.g. Nakon što su ga ostale članice satima bezuspješno nagovarale da prihvati sporazum, meksički ministar energetike isključio se s video konferencije (sastanak je zbog pandemije koronavirusa održan posredstvom video-konferencije).
Dakle, nakon spomenutog bojkota sporazuma od strane Meksika Donald Trump promptno je nazvao Vladimira Putina i Muhammeda bin Salmana, navodno im kazavši kako će SAD, u najgorem slučaju, na sebe preuzeti meksičke obveze o smanjenju proizvodnje. To najbolje i potvrđuje sve naše ranije analize o velikoj američkoj zainteresiranosti za postizanje sporazuma zbog golemih gubitaka koje trpe tamošnje nezavisne naftne tvrtke. Ovaj Trumpov potez potvrđuje kako su SAD, po prvi puta u povijesti, u praksi spremne sudjelovati u nekom sporazumu o nafti s tzv. naftnim kartelima. Time je ugrožena ili bolje reći vjerojatno i završava američka stoljetna energetska nezavisnost (i diktiranje pravila igre kroz „petrodolar“ i političko-vojnu kombionaciju sile, prije svega u ključnim svjetskim naftnim regijama, koje se, prema potrebi, lako destabiliziralo i time (ne)posredno utjecalo na cijene nafte).
Međutim, vremana se mijenjaju u svemu pa tako i po ovoj – jednoj od ključnih globalnih geopolitičkih i geoekonomskih sfera – nafti i naftnom tržištu. Saudijska Arabija i Rusija smatraju kako države koje ne sudjeluju u formatu OPEC+ i koje osiguravaju više od 50% svjetske proizvodnje, također moraju sudjelovati u smanjenju proizvodnje nafte. Prije svega misle na Sjedinjene Države koje su proteklih nekoliko godina postale svjetski lider u proizvodnji nafte, i svojim proizvođačima iz škriljevca „punili niše“ koje su ostajale prazne nakon što su Moskva i Rijad sporazumno smanjile proizvodnju zbog potrebe za stabilizacijom cijena nafte na svjetskom tržištu, kao glavnog preduvjeta za globalnu gospodarsku stabilnost.
Zato je ovo prošlotjedno povijesno smanjenje proizvodnje nafte od 10 milijuna barela (koja bi Trumpa trebala zadovoljiti s obzirom da je on tražio smanjenje za 10-15 milijuna barela) dnevno i Trumpova telefonska intervencija – do sada je neviđen scenarij koji samo potvrđuje kakva se igra vodi u pozadini globalnog medijskog fokusa na pandemiju koronavirusa koja će prije ili kasnije proći i koja, zapravo, uopće nije bitna (brojevi o umrlim i zaraženim u svijetu zapravo su minorni a da bi se sve to uopće i moglo nazivati pandemijom. Npr. do sada 100 tisuća umrlih u svijetu predstavlja broj stanovnika svjetskih velegradova (to je manje nego jedan Osijek), a što je to u odnosu na više od 7 milijardi stanovnika Zemlje). Bitno je ono što će nakon COVIDa-19 od svijeta nastati. I to je prvo i osnovno pitanje kojim se sada bave i Trump i svi ostali lideri svjetskih zemalja. Zato i nisam u svojoj prošlotjednoj analizi u ovom tjedniku bez razloga postavio pitanje: spašava li, zapravo, Putin Trumpa kroz naftni sporazum (kojega tada još nije bilo ali ga se moglo nazrijeti zbog svega ovdje navedenog)?
I za kraj bih želio prognozirati slijedeće: ukoliko navedeni sporazum na kraju i bude prihvaćen, do nekog dramatičnog porasta cijena nafte sigurno neće doći, o čemu svjedoči i reakcija na tržištu koja je uslijedila nakon vijesti o naftnom sporazumu – poslije blagog porasta, cijene nafte opet su pale na razinu oko 30 dolara. To smatram kako zbog koronavirusa koji je paralizirao svjetsko gospodarstvo a time i potražnju za naftom, tako i zbog (geo)političkih razloga. Pretpostavljam kako bi nafta sorte Brent do kraja godine u najboljoj varijanti mogla doći do 45 dolara za barel. Međutim i to je nedostatno za američke male i srednje tvrtke koje se bave proizvodnjom nafte iz škriljca, kojima se granica rentabilnosti kreće na cijeni od oko 50 dolara, dakle, za zaradu im je potrebna veća tržišna cijena nafte od navedene. Drugim riječima Trump će možda morati žrtvovati te mnogobrojne male i prezadužene tvrtke, a fokusirati se na krupne američke naftne proizvođače, koji zapošljavaju veliki broj ljudi i koji će sve ovo puno lakše prebroditi u okviru spomenutog sporazuma OPEC+. A time se, osim Trumpovih političkih, zadovoljavaju i primarni ekonomski i financijski interesi Moskve i Rijada kroz eliminaciju malih i tržišno agresivnih američkih tvrtki koje su prijetile ulaskom na tradicionalna ruska i saudijska naftna tržišta. Zato treba očekivati i „slamanje“ Meksika, bilo kroz neke ponuđene benefite izvan naftne sfere (ta zemlja s Trumpom ima brojne „nenaplaćene račune“, od Trumpove izgradnje graničnoga zida kojoj se Meksiko snažno protivi, do trgovinskih odnosa, migracije radne snage i td.), bilo američkim preuzimanjem njegovih obveza u smanjenju proizvodnje nafte ako Meksiko na to ne pristane zbog svojih gospodarskih razloga ili zbog neke njemu, nama za sada nepoznate dodjeljenje uloge globalnog „sabotera“ naftnog sporazuma, u što ne vjerujem. Puno prije će biti kako u sadašnjem, svekolikom urušavanju međunarodnih odnosa i prestanku važenja brojnih „pravila igre“, svaka država počinje koristi one adute koje ima u svojim rukama za barem djelomično ostvarivanje svojih strateških ciljeva. Time se, očito, koristi i Meksiko, dobro znajući što je sada najveći Trumpov problem.
