Nakon Erdoganove pobjede nad Fethullahom Gülenom i njegovom organizacijom FETO, Turska se vraća razvoju na svim područjima – gospodarskom, demokratskom (po obrascu vlastitog shvaćanja demokracije, što i nikako nije loše za zemlju koja teži vođenju samostalne politike i s obzirom na svu obezvrijeđenost i političku „zaprljanost“ plemenitog pojma „demokracija“ na samom njegovom ishodištu), vjerskom, kulturnom i td. I čini se kako u toj svojoj namjeri ponovo ozbiljno računa na političko i gospodarsko partnerstvo s Europskom unijom – prije svega Njemačkom. Pri tom se i EU i Njemačka moraju „posuti pepelom“ i Erdogana prihvatiti kao ravnopravnog i jedinog stvarnog turskog sugovornika i budućeg partnera. Turska, pokazalo se posljednjih godina, jednostavno ima alternativna riješenja i snažne „adute u rukavu“ za vođenje takve politike, koja se nekom može, a nekom ne mora sviđati. Ali Turska, svakako, ima pravo na vlastiti odabir svoje budućnosti.
Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan boravio je od 27. do 30. rujna u službenom posjetu Njemačkoj, predvodeći brojnu delegaciju od čak 400 osoba, od čega 8 ministara, pomoćnika ministara, zastupnika turskog parlamenta, poslovnih ljudi, medijskih predstavnika i td.
Posjet se odvijao u ozračju razvidne promjene političkog tonaliteta u odnosu na onaj donedavni, kroz koji je Njemačka bila jedan od vodećih kritičara Erdoganove Turske u Europskoj uniji, čime je, u glavnini, i kreirala negativan stav Bruxellesa prema Ankari, a isto tako, Turska je promjenila retoriku prema Berlinu, čiju je politiku donedavno nerjetko uspoređivala s onom iz razdoblja nacističke Njemačke. Međutim, složeni globalni i regionalni geopolitički odnosi, očito, dvjema zemljama više ne daju „komoditet“ za međusobne optužbe i protuoptužbe, imajući pri tom u vidu i kako su Berlin i Ankara proteklih mjeseci izloženi snažnom američkom političkom i gospodarskom pritisku, kao i uvlačenju u Trumpov „trgovinski rat“ protiv čitavoga svijeta.
Općenito, retorika Ankare u posljednje se vrijeme promijenila, utoliko, što iz usta državnih političara i s naslovnica provladinih medija izostaju donedavno redovite optužbe o njemačkoj i europskoj „islamofobiji“, „pritiscima na muslimansku dijasporu“ i td., a sve se češće čuju izjave o nužnosti aktiviranja pregovora o turskom članstvu u EU i sl. Turska se, nakon dugogodišnje ubrzane dinamike gospodarskog rasta, sada našla u složenoj ekonomskoj situaciji, ali, osim čisto ekonomskih, postoje i politički razlozi omekšavanja turskih stavova prema EU i Njemačkoj. Ankari je, jednostavno, potrebna i Zapadna „poluga“ u ruci glede ostvarivanja svojih nacionalnih interesa, poglavito kada je riječ o turskim odnosima s Rusijom. Naime, zbog porušenih odnosa sa Zapadnim saveznicima, Turska ostaje usamljena u pregovorima s Rusijom po pitanju Sirije u kojoj ona nije ruski situacijski saveznik (kao što je to Iran), za razliku od rusko-turskih bilateralnih odnosa koji se razvijaju svojom stabilnom i ubrzanom dinamikom u mnogim sferama – od onih gospodarskih i energetskih, pa do kulturnih. Dakle, predsjednik Erdogan itekako ima razloga za novo približavanje kancelarki Angeli Merkel, a vrijedi i obratno. Naime, Njemačka, koja je najviše od europskih država pod udarom nazaustavljivog migrantskog vala (velikim dijelom i vlastitom krivnjom), vrlo dobro zna važnost Turske po tom pitanju, s obzirom da se na turskom tlu nalaze milijuni bliskoistočnih izbjeglica (iz Sirije ih je, prema službenim turskim izvješćima, koja se može uzeti s rezervom, oko 3,5 milijuna), za čije zadržavanje u izbjegličkim kampovima EU Turskoj godišnje plaća ne male novce. S druge strane, obje su zemlje, osim što su saveznice unutar NATO pakta, i veliki trgovinski partneri, a međusobno loši politički odnosi uvijek itekako utječu na one gospodarske.
A evo kako oni izgledaju u brojevima: Njemačka je, nakon Kine, druga vodeća zemlja izvoznica u Tursku. Prema podacima iz 2017.g., u Tursku je isporučeno njemačkih roba u iznosu od 21,3 milijarde dolara, nešto manje od Kine, koja je u Tursku izvezla proizvoda u vrijednosti od 23,4 milijarde dolara. Treća zemlja izvoznica u Tursku je Rusija, koja je iste godine izvezla roba za iznos od 19,5 milijardi dolara. Međutim, upravo je Njemačka ona koja Turskoj isporučuje visokotehnološke proizvode – nezamjenjive za turski uvoz. Napominjem, kako su američko-turski trgovinski odnosi neznatni u odnosu na spomenute zemlje, a uglavnom se svode na vojno-tehničku suradnju, ali SAD, kao i u odnosu na sve druge zemlje svijeta, u svojim rukama drže poluge ključnih financijskih institucija i dolar, kao ključnu svjetsku rezervnu valutu, čime stvara snažan pritisak na tursko gospodarstvo, nastojeći ispraviti „pogrešnu“ politiku Ankare i vratiti je u „ispravan“ kolosjek.
Što se tiče turskog izvoza, Njemačka zauzima prvo mjesto i u nju Turska izvozi roba u vrijednosti od 15,3 mlrd. dolara. Slijedi Velika Britanija s 9,6 mlrd. dolara, UAE – 9,1 mlrd. dolara, dok, primjerice, Rusija zauzima tek 17. mjesto glede uvoza turskih roba, s relativno skromnih 2,7 milijardi dolara u 2017.g.
Iz ovih se brojeva jasno ogleda kako je i Turskoj i EU, poglavito Njemačkoj, teško dugotrajno održavati hladne političke odnose, puno bliže međusobnom sukobu nego savezništvu, i da su obje strane naprosto primorane poraditi na promjeni nastale paradigme. A čini se kako se to upravo i događa.
O tome najbolje svjedoče Erdoganove riječi u Berlinu, prema kojima „bolno razdoblje u odnosima s Njemačkom ostaje iza nas“, da „Turska nastavlja svoje reforme“, kao i riječi o Siriji, na koju „mi s Njemačkom gledamo s jednakog stajališta“.
Oko ovog posljednjeg odmah želim naglasiti kako nedavni rusko-turski sporazum o Idlibu, postignut neposrednim pregovorima predsjednika Erdogana i Vladimira Putina u Sočiju, turski mediji smatraju velikom Erdoganovom pobjedom (iako to nije tako jer se radi o klasičnom kompromisu, s pozitivnim i negativnim elementima po obje strane, pri čemu je onih prvih, zapravo, po Moskvu više jer se njoj ionako ne ratuje „jedan na jedan“ s radikalnim Arapima, što bi njezini globalni protivnici itekako znalački iskoristili. Dovoljno je kazati kako je ovih dana najjača teroristička organizacija „Jabhat al-Nusra“, za mnoge neočekivano, izjavila kako pristaje na „turski ultimatum“ (vezan uz turske obveze iz sporazuma u Sočiju) i da će povući sve svoje snage iz demilitarizirane zone oko Idliba u širini od 15-20 kilometara. Ključna je riječ „ultimatum“, što znači kako Erdogan shvaća da nema prostora za kalkulacije oko spomenutog sporazuma i da mora ispuniti preuzete obveze u točno određenim vremenskim rokovima (u protivnom slijedi vojno uništenje radikalnih organizacija u Idlibu). Tim više, što Rusija ovih dana posve otvoreno pokazuje vojnu spremnost i za maksimalno zaoštravanje odnosa s Izraelom kroz isporuke sirijskoj vojsci svojih PZO sustava S-300, čemu se Tel Aviv oštro protivi). Ankara uspješnim sporazumom s Rusijom oko Idliba sada želi sebe Zapadu predstaviti kao jedini „glas razuma“ u Siriji, koji, za razliku od svih drugih (uključno i Rusiju, Iran i SAD) sirijski sukob želi riješiti pregovaračkim tj. političkim putom.
Erdogan u Berlinu dočekan kao sultan
Predsjednik Erdogan u Berlinu je dočekan sa svim državničkim i vojnim počastima; razgovarao je najprije sat i pol s predsjednikom Steinmeierom, a nakon toga s kancelarkom Merkel, poslije čega je održana njihova zajednička konferencija za medije. Erdogan je kazao kako je Turska nakon prijelaza na predsjednički sustav počela nove reforme i u skoro vrijeme namjerava ispuniti 6 kriterija traženih od EU s ciljem uspostave olakšanog viznog sustava za turske državljane. Spomenuo je i nužnost revizije Sporazuma o carinskoj uniji, što bi bilo „korisno i za Tursku i za Europu“. Što se tiče Sirije, izjavio je kako Turska želi brzo završiti 7-godišnji rat u toj zemlji i da oko toga s Njemačkom ima identičan stav. Pohvalio je i njemački „odgovorni“ i „samopožrtvovni“ stav oko prijama izbjeglica, a također kazao i kako Turska i Njemačka „imaju istu poziciju u odnosu na to, da je za uravnoteženje protekcionističkih trendova u trgovini nužno podupirati sustav temeljen na pravilima“. Jasno je kako se tu radi o kritici trgovinske politike Trumpove administracije, od koje stradavaju i Turska i EU (npr. obje su izložene američkim carinama na uvoz čelika i aluminija, s tim, da su za Tursku te carine udvostručene zbog sukoba Ankare i Washingtona oko zatočenog američkog pastora pod sumnjom za špijunažu i suradnju s terorističkim organizacijama).
Što se tiče kancelarke Merkel, vidljivo je kako je ona odustala od uobičajene javne kritike turske politike po pitanju ljudskih prava, progona političkih neistomišljenika i osumnjičenika za pokušaj državnog udara u ljeto 1016.g. u Turskoj, slobode medija i sl. Umjesto kritika, ona je potencirala njemačko-tursko savezništvo u NATO-u, zajedničku borbu protiv terorizma i razmotrila pitanja oko stanja u Siriji, Idliba, izbjeglica, turske dijaspore u Njemačkoj i td. Merkel je naglasila kako dvije zemlje imaju i zajedničke strateške interese. Glede toga bih posjetio kako je njemački put prema Bliskom istoku moguć jedino preko Turske. Štoviše, u vrijeme kada su Njemačka i Francuska „izbačene“ iz Saudijske Arabije i njoj odanih arapskih monarhija iz Perzijskog zaljeva (od strane prije svega SAD-a, a onda i Velike Britanije koja je svo ovo vrijeme loših odnosa između Njemačke i EU s jedne, i Turske s druge strane, s Ankarom nastavila graditi stabilne odnose iako je i sama još uvijek formalno članica te iste EU!), Berlinu su odnosi s Ankarom kjučni za pristup bogatom Kataru i Iranu, ali i Aziji općenito.
I još jedan važan detalj: Merkel je naglasila kako je za Njemačku vrlo važna „stabilna Turska“ i priopćila, kako se u listopadu (u drugoj polovici listopada, op. ZM.) održava summit „četvorice“ u svezi Sirije. Radi se o Francuskoj, Njemačkoj, Turskoj i Rusiji. Ovdje ne smijemo zaboraviti kako je upravo Angela Merkel, nedavno, kao prvi zapadni političar nakon dugo godina, javno pozdravila rusku politiku u Siriji i zatražila njezinu koordinaciju sa Zapadom, čemu će i poslužiti spomenuti format četiriju država.
Dakle, osim bilateralnih odnosa i reanimacije proteklih godina posustalih političkih i gospodarskih veza i projekata, iza posjeta predsjednika Erdogana Njemačkoj nezaobilazno stoje i itekako snažni geopolitički interesi, koji se nikako ne tiču isključivo tih dviju zemalja. Štoviše! Ali u zaključku se ovom prigodom ipak zadržimo samo na Turskoj, kao stožernoj bliskoistočnoj zemlji i jedinom „mostu“ između triju kontinenta – Europe, Azije i Afrike: Turska, s Erdoganom na čelu, sviđalo se to nekome ili ne, znalački koristi svoje komparativne, kao i regionalne situacijske prednosti u odnosu na nove globalne geopolitičke čimbenike, procese i odnose. Nakon Erdoganove pobjede nad Fetullahom Gulenom i njegovom organizacijom FETO (tj. Gulenovim pokretom Hikmet, raširenog diljem islamskog svijeta i ne samo njega), Turska se vraća svom razvoju na svim područjima – gospodarskom, demokratskom (po obrascu vlastitog shvaćanja demokracije, što i nikako nije loše za zemlju koja teži vođenju samostalne politike, i s obzirom na svu obezvrijeđenost i političku „zaprljanost“ plemenitog pojma „demokracija“ na samom njegovom ishodištu), vjerskom, kulturnom i td. I čini se kako u toj svojoj namjeri ponovo ozbiljno računa na političko i gospodarsko partnerstvo s Europskom unijom – prije svega Njemačkom. Pri tom se i EU i Njemačka moraju „posuti pepelom“ i Erdogana prihvatiti kao ravnopravnog i jedinog stvarnog turskog sugovornika i budućeg partnera. Turska, pokazalo se posljednjih godina, jednostavno ima alternativna riješenja i snažne „adute u rukavu“ za vođenje takve politike, koja se nekom može, a nekom ne mora sviđati. Ali Turska, svakako, ima pravo na vlastiti odabir svoje budućnosti. A kakva će ona biti, kao, uostalom, i budućnost čitavoga svijeta, to ionako više nitko ne zna. Zato i vrijedi pokušati.
0 komentara