Zoran Meter: Što stoji iza apokaliptične retorike američkih generala

Američki visoki vojni dužnosnici u posljednje se vrijeme razbacuju snažnom ratničkom retorikom, a ugrozu i po svjetsku i po američku sigurnost redovito vide u rastućem globalnom utjecaju Kine i Rusije. Nju, također redovito, prate i sve češća izvođenja američkih samostalnih ili u suradnji s NATO savezom vojnih vježbi nadomak ruskog zračnog, kopnenog ili morskog teritorija (naravno, u međunarodnim prostorima, što nikako ne umanjuje njihov visoko provokativni i rizični karakter s obzirom na mogućnost izbijanja nepredviđenih incidenata, kao i činjenicu da je ruska strana primorana kroz bliske susrete vršiti presretanja američkog ubojitog oruđa, poglavito kada se radi o njihovim strateškim zrakoplovima-bombarderima, sposobnima nositi atomsko naoružanje i ispaljivati ga sa sve većih udaljenosti), kao i u vodama Južnokineskog mora – u tzv. kineskom dvorištu.

Je li ta retorika (i praktični potezi Pentagona na terenu) samo u svrhu kulminacije američke predizborne kampanje (takva retorika nedvojbeno „baca vodu“ na Trumpov „mlin“ s obzirom kako je on krajnje zaoštrio američku vanjsku politiku prema tim dvjema zemljama, ma što god demokrati o tome mislili poglavito u kontekstu optužbi o njegovoj navodnoj suradnji s Vladimirom Putinom, i da pritom, u predizbornoj kampanji Trump naglasak stavlja na navodnu nesposobnost svoga protukandidata Joe Bidena da zemlju vodi u uvjetima ovako krajnje zaoštrenog globalnog sigurnosnog stanja), ili je riječ o stvarnoj američkoj „ratničkoj“ strategiji, izazvanoj realno-rastućom nervozom s obzirom na nepostojanje naznaka o ruskom ili kineskom strateškom povlačenju i prihvaćanju isključivog američkog globalnog gospodstva? Njome Washington, možebitno, ima cilj na svoju stranu mobilizirati sve svoje saveznike i partnere i usmjeriti ih na zajednički proturuski i protukineski „front“ i to na dugo vrijeme, čime bi, zapravo, uveo svijet u novi veliki hladni rat, s jednom bitnom razlikom u odnosu na onaj prethodni sa SAD-om i SSSR-om u glavnoj ulozi: ovoga su puta u igri tri globalne vojne velesile, od kojih su dvije i svjetske mega-ekonomije što puno snažnije može utjecati na čitavi svijet? Odgovor na ovo pitanje pokazat će vrijeme, i to vrlo brzo, nedugo nakon održavanja američkih izbora 3. studenog, kada se ponovo preslože karte u američkom političkom i vojno-sigurnosnom vrhu.

Međutim, što god se krilo u pozadini ratničkih izjava i poteza američkih visokih vojnih službenika – generala i admirala, činjenica je kako se radi o potezima koji ne mogu voditi ničemu dobromu, a najmanje mogu potaknuti Moskvu i Peking na razgovore o strateškom nuklearnom razoružanju i deeskalaciji napetosti. U uvjetima ovako snažnog političkog i vojnog presinga od strane Washingtona, pristajanje na kompromise Moskve i Pekinga značilo bi i njihov poraz u očima domaće i svjetske javnosti, što si oni ne mogu dozvoliti. I Rusija i Kina zato od SAD-a najprije traže snižavanje oštre proturuske i protukineske političke i medijske retorike i optužbi, kao glavni preduvjet za početak stvarnog dijaloga (a ne onog ispolitiziranog, s kratkoročnim ciljem predizbornih učinaka u korist ove ili one strane) o mogućem „odmrzavanju“ opasno poremećenih odnosa.

A koliko su oni poremećeni, svjedoče i izjave nedavno imenovanog zapovjednika stožera američkog Ratnog zrakoplovstva Charlesa Browna, koji je kazao kako će SAD budući rat voditi protiv sile, slične sebi, i da on može rezultirati ogromnim gubicima i rizicima – sličnima onima iz Drugog svjetskog rata. Kazao je i kako će se taj rat voditi bliže američkim obalama, pri čemu je, naravno, upozorio upravo na Rusiju i Kinu.

Međutim, nije Brown jedini koji ovih dana širi paniku. Na potpuno istom tragu je i zapovjednik američkog Strateškog zapovjedništva (USSTRATCOM) admiral Charles Richard, koji je sinoć u Pentagonu, pred novinarima izjavio kako je povećanje kineskog nuklearnog arsenala slijedeća točka u kineskom „spisku poslova“, naglasivši, kako je Peking u posljednjih  sedam godina izgradio više od 250 brodova za nedavno ustrojenu obalnu zaštitu. „Kada Kina nešto zamisli, njezina sposobnost da to dobije zadivljuje…. Ja nas pokušavam pripremiti za ugrozu s kojom ćemo se mi u budućnosti suočiti, a ne ovu, koja postoji sada“, kazao je američki admiral.



Na ovom smo portalu nedavno izvijestili o najnovijem Pentagonovom izvješću od 1. rujna, namijenjenom američkom Kongresu, o vojnoj snazi Kineske Narodno-oslobodilačke vojske (PLA) i ključnim elementima vojnog naoružanja u kojima ta vojska već sada ima prednost nad američkom vojnom silom (vidi poveznicu ispod teksta). U njemu se izražava zabrinutost zbog kineske težnje za formiranje strateške nuklearne trijade, i upozorava, kako će Peking tijekom idućega desetljeća, „kao minimum, udvostručiti“ količinu atomskih bojevih glava. U njemu je također naglašeno, kako je Kina u zadnjih 15 godina izgradila 12 nuklearnih podmornica, od kojih su 6 prava kineska suvremena sredstva „nuklearnog sprječavanja pomorskog baziranja“. Pentagon smatra kako će Kina do sredine 2020.-ih godina izgraditi novu atomsku podmornicu s navođenim raketama, koja će moći izvršiti skriveni napad po kopnenim ciljevima ako bude ojačana krstarećim raketama za takvu namjenu.

Admiral Richard tvrdi kako Kina sada ima mogućnost „neposredne ugroze naše zemlje s podmornica, ojačanima balističkim raketama“, „što je prijelomni trenutak“.

Ali kako ipak ne bi sve završilo na retorici iz koje se pogrešno može steći dojam o postojanju nekakve strateške vojne ravnoteže između SAD-a i Kine (koja ne postoji i na koju Kina neprestano upozorava pri svom odbijanju priključenju američko-ruskim pregovorima o smanjenju strateškog nuklearnog naoružanja (što traži Trump) s obzirom na činjenicu kako SAD i Rusija podjednako raspolažu s oko 90% ukupnog globalnog naoružanja takvoga tipa), admiral Richard ipak je kazao istinu: Kina još uvijek nema mogućnost lansiranja nuklearnog oružja sa svojih zračnih platformi, ali je i upozorio na nedavnu prezentaciju najnovijeg kineskog strateškog bombardera H-6N, koji će biti sposoban nositi nuklearno oružje. Ali u stvarnosti, Kini će trebati još puno vremena da se u tom segmentu približi SAD-u i Rusiji. Spomenuto izvješće Pentagona po prvi put navodi konkretniji broj kineskih bojevih glava, koje bi mogle dosegnuti teritorij SAD-a – njih više od 200.

Zaključak:

Bilo da se u svemu ovome radi o „igrama“ SAD-a (Pentagona) u američke predizborne svrhe, bilo da je riječ o stvarnoj američkoj strategiji maksimalnog pritiska na svoja dva glavna globalna suparnika s ciljem njihovog pokoravanja i postavljanja u okvire američkih nacionalnih interesa – rezultat će u konačnici biti isti: dovest će do jačanja strateškog partnerstva Kine i Rusije, a ne do njegova slabljenja ili, čak, što neki analitičari i mediji na Zapadu posljednjih mjeseci priželjkuju i na to pozivaju – zajedničke američko-ruske politike protiv Kine u zamjenu za američko priznavanje prava Moskve na pojedine svoje nacionalne interese, poput obećanja o prestanku daljnjeg širenja NATO saveza i tomu slično. Oni koji tako razmišljaju i tome se nadaju uopće ne poznaju karakter ruske politike iz ere Vladimira Putina, koja će ostati sličnoga karaktera čak i u slučaju njegovog eventualnog odlaska s vlasti (do čega neće još dugo doći, ako izuzmemo prirodu i njezine zakonitosti od kojih nitko ne može pobjeći). Jednostavno je previše negativnog iskustva i previše međusobnog nepovjerenja nagomilano u odnosima između Rusije i Zapada, a da bi se Moskva odricala svojih partnera po svijetu u korist jalovih obećanja o svom „prekrasnom suživotu s civiliziranim Zapadom“ – a koji nikako da dođe ne samo desetljećima, već i stoljećima.

Pentagon objavio u čemu vojska SAD-a zaostaje za kineskom vojskom

 

Komentari

komentar

loading...

You may also like