Zoran Meter: STOJI LI TURSKA IZA RUŠENJA RUSKOG SU-25 I PRIJETI LI RASPAD NJIHOVOG PARTNERSTVA?

Iza jačanja kurdskih snaga u Afrinu stoje Rusija, Iran i sirijska vlada i slobodno se može reći kako su Damask, Moskva i Teheran odlučili Ankari odaslati jasan signal kako se takvo njezino ponašanje u buduće neće tolerirati. O tome svjedoči i vijest da je sirijska vojska, ubrzo nakon obaranja ruskog zrakoplova, na granicu s kantonom Afrin prebacila nekoliko postrojbi protuzračne obrane, među kojima i učinkovoti ruski PZO sustav „Pancir“, što može u potpunost prizemljiti turske zrakoplove koji lete nad Afrinom.

U subotu, 3. veljače, tri dana nakon svesirijskog nacionalnog kongresa održanog u Sočiju, iznad zapadnog dijela sirijske regije Idlib srušen je ruski borbeni zrakoplov Su-25. Odgovornost za napad preuzela je džihadistička organizacija „Hayat Tahrir al-Sham“ – „reinkarnirana“ „Jabhat al-Nusra“ koja nije ništa drugo nego sirijski ogranak prosaudijske „Al-Qaide“. Zrakoplov, inače starijeg tipa, čija je proizvodnja počela još sredinom 70-tih godina prošlog stoljeća u doba SSSR-a, oboren je prijenosnim protuzračnim raketnim sustavom, kako su priopćili predstavnici te terorističke organizacije.

„Hayat Tahrir al-Sham“, osnovan je krajem siječnja 2017.g., kada se „Jabhat Fath al-Sham“ (to ime je od srpnja 2016.g. preuzela „Jabhat al-Nusra“) objedinila s nizom manjih salafitsko-džihadističkih organizacija u regiji Idlib. U tu su se regiju bilo samostalno, bilo sporazumom s vladom u Damasku iz ostalih dijelova Sirije prebacio veliki broj njihovih boraca s članovima obitelji pa Idlib sada predstavlja pravi koncentrat i posljednje veliko uporište islamista na sirijskom teritoriju, koje je Damask, uz posredništvo Moskve, Ankare i Teherana, kroz Astanske pregovore namjeravao mirno inkorporirati u sastav zemlje kao 4. u nizu zonu deeskalacije. Spomenuto objedinjavanje imalo je za cilj zbaciti zlokobnu sjenu „Al-Qaide“ s njihovog imena (ali ne i ideologije) zbog međunarodnog imidža, i tada je to, zapravo, bio zajednički projekt Saudijske Arabije i Turske u smislu stvaranja objedinjene sirijske oružane oporbe vladi u Damasku. Međutim, Rijad je na račun svog novca minorizirao proturske organizacije, prije svega onu najveću – „Ahrar ash-Sam“, što je i dovelo do njezinog raskola i prelaska većeg dijela njezinih boraca na stranu prosaudijske (radi lakšeg razumijevanja nazvat ću je) „Al-Nusre“. To je i dovelo do propasti te ideje i oštrog pogoršanja tursko-saudijskih odnosa, čemu je pridonijelo i opasno zaoštravanje saudijsko-katarskih odnosa u kojem je Ankara odmah stala na stranu Dohe, kao svog najvećeg regionalnog saveznika.

Međutim, ubrzo je postalo jasno kako odgovornost za obaranje ruskog zrakoplova nije na prosaudijskom „Hayat Tahrir al-Shamu“, već da je „zasluge“ preuzela organizacija – „Jeish an-Nasr“, osnovana 2015.g., broji oko 5 tisuća boraca koji djeluju u regijama Idlib, Hama i Latakija i povezana je s „umjerenom“, proturskom „Sirijskom slobodnom vojskom“ (sada aktivno djeluje u Afrinu na strani turske vojske protiv kurdskih snaga) koja je svojedobno, po nalogu turske obavještajne službe MIT, djelovala s disidentima iz „Ahrar al-Shama“. Treba naglasiti kako je u sastav „Slobodne sirijske vojske“ ušao niz manjih, također Ankari poslušnih organizacija, a također, da je ta proturska organizacija bila jedna od glavnih koje su odbile doći na spomenuti svesirijski kongres u Sočiju. Ona je stajala i iza novogodišnjih napada dronovima na ruske baze Hmeymim i Tartus u regiji Latakija.

Sve su to jasni turski signali Rusiji, kako se ona ne slaže s nastavkom sirijskih i ruskih napada na regiju Idlib koju Ankara smatra zonom svog interesa. A da upravo turska „sjena“ lebdi iznad navedenih akcija svjedoči i podatak, da se Moskva, odmah nakon obaranja zrakoplova Su-25 obratila  Ankari za pomoć u izvlačenju mrtvog tijela ruskog pilota.

Rusiji  i Iranu glavni je cilj neutralizacija prosaudijskih organizacija u regiji Idlib, čime bi Rijad praktički ostao bez ikakvog utjecaja na sirijskom terenu. Ankara se sada tome protivi, ne zato što iznenada žali zbog uzdrmanih Rijadovih interesa, već isključivo zato, što su proturske snage, kojima ona upravlja, na terenu usko sinkronizirane s prosaudijskim inačicama „Al-Nusre“ (koje su i dalje najjača oružana snaga u Idlibu) pa ih je u ruskim i sirijskim napadima nemoguće razaznati i razdijeliti.

Međutim, Rusija, ukoliko Turska iznova zauzme proturuski stav (što ona neće učiniti jer je Erdogan već ionako po pitanju Sirije i Kurda zavađen sa Sjedinjenim Državama), vrlo lako može otvoriti koridore za snažnije dopremanje vojne pomoći kurdskim snagama u Afrinu, pri čemu ne treba zaboraviti da Rusija suvereno nadzire čitav sjevero-zapadni i središnji sirijski zračni prostor do Eufrata. A čini se kako se to upravo i dogđa:

Jučer je najmanje 500 kurdskih boraca stiglo u kanton Afrin, kao pomoć tamošnjim borcima iz YPG (info: Shafak news). Još krajem siječnja u Afrin je stiglo oko 2 tisuće kurdskih boraca iz proameričkih „Sirijskih demokratskih snaga“ (SDF) iz zone Manbija i Hasake. Ono što je prim tom najvažnije, jest, da su se sve te snage u Afrin jednostavno provozale autobusima i džipovima kroz teritorij na sjevero-zapadu Aleppa pod nadzorom sirijske vojske. Niz promatrača navodi, kako su se među tim snagama nalazili i borci „Radničke stranke Kurdistana“ pristigli iz iračkog grada Sinjara, na granici s Turskom, gdje dominantan utjecaj na njih ima Iran. Zato se, bez velike vjerojatnosti za grešku, slobodno može ustvrditi kako iza čitave operacije oko prebacivanja boraca RSK u Afrin stoji Teheran i da je neposrednu zapovijed za to dao osobno general Qasem Soleimani, zapovjednik specijalnih snaga „Quds“ iranskog Korpusa straže islamske revolucije, koji je i kurator opskrbe oružjem tamošnjih kurdskih postrojbi iz RSK i zajedničkih vojnih akcija.

Ovo se poklapa sa sve većim nezadovoljstvom Irana turskom operacijom „Maslinova grana“, o čemu je prekjučer govorilo iransko MVP, a jučer i sam predsjednik Hassan Rouhani, kazavši, kako Turska protupravno vrši intervenciju u Siriji jer za to nema dozvolu službene vlade u Damasku. Takav, naglo promijenjeni stav iranskog državnog vrha uvjetovan je inzistiranjem proturskih čelnika unutar sirijske oporbe na subotnjem kongresu u Sočiju, da u njegovom radu ne smiju sudjelovati iranski predstavnici, ali i protivljenjem Turske ofanzivi sirijske vojske, koja se uz pomoć ruskog zrakoplovstva odvija u regiji Idlib, što je kulminiralo spomenutim obaranjem ruskog zrakoplova od strane proturskih organizacija.

Drugim riječima, slobodno se može reći kako iza jačanja kurdskih snaga u Afrinu stoje Rusija, Iran i sirijska vlada tj. da su Damask, Moskva i Teheran odlučili Ankari odaslati jasan signal kako se njezino takvo ponašanje više neće tolerirati. O tome, možda još i više, svjedoči informacija kako je sirijska vojska, ubrzo nakon obaranja ruskog zrakoplova, na granicu s kantonom Afrin prebacila nekoliko postrojbi protuzračne obrane, među kojima i učinkovoti ruski PZO sustav „Pancir“, što može u potpunost prizemljiti turske zrakoplove koji lete nad Afrinom, ionako sve rijeđe aktivne zbog nedostatka izraelskih raketa kojima oni isključivo djeluju, a koje Izrael Turskoj više ne isporučuje nakon pogoršanja odnosa dviju zemalja zadnjih dvije godine. To može znatno otežati i produljiti tursku operaciju jer u brdskim područjima presudnu potporu turskim snagama pružaju upravo zrakoplovi, budući da su u takvim uvjetima tenkovi teško upotrebljivi i vrlo ranjivi. Sličan problem turska vojska sada ima i s isporukom već ranije ugovorenih njemačkih tenkova „Leopard“ (manje bitno za ovu analizu).

Dakle, Moskva, Teheran i Damask odlučili su oštro odgovoriti Turskoj nakon rušenja Su-25 i pogibije ruskog pilota. Ruska vojna odmazda po islamistima u Idlibu sasvim sigurno nije zadovoljavajući odgovor za Moskvu. Ona traži i dobit će više. Pojačanja Kurdima u Afrinu, koja u kolonama kurdskih boraca, naoružanih protuzračnim i protutenkovskim raketnim sustavima, stižu preko slobodnog sirijskog teritorija pod nadzorom Damaska, jasno demonstrira razinu ljutnje Moskve  i Teherana koji su po pitanju turske operacije „Maslinova grana“ zauzeli neutralan stav. Sirijski Kurdi u enklavi Afrin, odmah nakon obaranja ruskog zrakoplova, Moskvi su izrazili sućut i ukazali „na svu nečovječnost turske vojne intervencije u Siriji“ i objavili kako će „u znak pogibije ruskog pilota u svim kurdskim kućama biti zapaljene svijeće“. Jasan promidžbeni potez koji Moskvi vjerojatno „dobro sjeda“ ali ona se ipak mora rukovoditi realnom politikom, a ne emocijama. A Tursku Rusija, usprkos svemu, sigurno ne želi odbaciti kao partnera po Siriji. Vrijedi i obratno. Najbolji test rusko-turskih odnosa i „borbe živaca“ definitivno će biti skori novi krug Astanskih pregovora, gdje Rusija, Turska i Iran sudjeluju u formatu jamaca potpisanih unutarsirijskih sporazuma. Je li Turska stvarno spremna na raniji sporazum triju strana o uništenju „Jabhat al-Nusre“ u regiji Idlib i je li u tom smislu spremna „ukrotiti“ tamošnje proturske organizacije povezane s „Al-Nusrom“ i preuzeti odgovornost za sigurnosno stanje u toj regiji, ili će to morati učiniti sirijska vojska uz rusku zračnu pomoć ostaje za vidjeti. Drugim riječima, vidjet će se, hoće li se završiti skriveni sukob Ankare s jedne i Teherana i Damaska s druge strane (a na njihovu stranu sada otvoreno staje Moskva), koji se sve do sada krio od očiju javnosti i u Moskvi i u Ankari još s početkom oslobodilačkih operacija sirijske vojske u Idlibu i Istočnoj Guti.

Kineski analitičari o stanju u Siriji

Kineski javni izvori koji se bave vojnom i obavještajnom tematikom na području Bliskog istoka, prije svega Sirije, pišu, kako su islamisti za rušenje ruskog Su-25 uporabili američke raketne sustave koji su im predani od strane CIA-e u turskoj pograničnoj regiji Hatay. Podsjećamo: Sjedinjene Države su odmah nakon tog događaja javno obznanile kako nisu isporučile nikakve pokretne protuzračne sustave bilo kojoj od sukobljenih strana, a najmanje bi to učinile islamističkim organizacijama. Nekontrolirano posjedovanje takvih sustava od islamističkih organizacija ugrozilo bi i američke i savezničke zrakoplove, kao i civilni zračni promet na čitavom Bliskom istoku.

Kineski analitičari smatraju kako će ruska vojska morati povisiti intenzitet zračnih napada na terorističke snage u regiji Idlib i u zoni grada Aleppa, koje procjenjuju na oko 20 tisuća. Pri tom će Rusiji biti nužno koristiti suvremene višenamjenske zrakoplove Su-34, koji su opremljeni radarima za suprostavljanje američkim proturaketnim sustavima, tvrde Kinezi.

Što se tiče kineskih procjena razvoja turske operacije „Maslinova grana“, oni primjećuju učinkovitu djelatnost kurdskih snaga u noćnim uvjetima zbog nedostatne opreme turskih zrakoplova za uočavanje protivničkih snaga u noćnim akcijama. Tada Kurdi obično vraćaju danju izgubljene položaje na dominantnim uzvisinama, što pojačava gubitke na turskoj strani. Kinezi također potvrđuju kako se kurdske snage oružjem opskrbljuju od strane američkih specijalnih postrojbi na sjeveru Sirije.

Kineski stručnjaci navode kako su Kurdi u posljednjih 7 godina izgradili čitav niz podzemnih tunela i podzemnih čvrstih uporišnih točaka na više razina, što im omogućuje jednostavniju provedbu obrambenih ali i napadačkih akcija.

Zaključak:

Kao što je Geopolitika.news pisala ubrzo nakon pokretanja turske vojne operacije u Afrinu, da će operacija „Maslinova grana“ kardinalno izmjeniti tijek zbivanja u Siriji, čini se kako se to upravo i događa. Pentagon ne odustaje od vojne pomoći Kurdima, usprkos ne tako davnom Trumpovom obećanju datom Erdoganu da će se s tim prestati, što izaziva dodatnu nervozu Ankare i smanjuje njezin manevarski prostor za prijetnje Washingtonu proširenjem svoje operacije i na Manbij, u koje više malo tko vjeruje. Turska vojska presporo napreduje i u samom Afrinu, a potpuno je neizvjesno kako će ta avantura u konačnici i završiti, poglavito ukoliko se raspadne partnerstvo Ankare s Moskvom i Teheranom po pitanju Sirije. Ova turska operacija, umjesto primirenja Amerikanaca i njihovog odustajanja od pomoći Kurdima, na što je Erdogan na početku računao budući da su Turska i SAD članice NATO saveza, upravo suprotno, dovela je do daljnjeg porasta napetosti između dviju zemalja. S druge strane, Moskvi i Damasku postaje sve jasnije kako će upravo one, a ne Turska, na kraju morati izvršiti konačni obračun s „Al-Nusrom“ u regiji Idlib. Ovdje treba dodati, kako s povlačenjem ruskih kopnenih snaga s određenih sirijskih teritorija, njihovo mjesto odmah nastoje zauzeti iranski vojnici i instruktori. Sve to dodatno zabrinjava Izrael, čiji je premijer Netanjahu u subotu boravio u Moskvi na razgovoru s ruskim predsjednikom Putinom.

Dakle, stanje postaje sve kaotičnije, međutim, čini se kako time najviše profitiraju sirijska vojska i kurdske postrojbe, što, paradoksalno, podjednako zadovoljava Moskvu i Iran s jedne, ali i Washington (koji se sada oslanja isključivo na Kurde) s druge strane. Gdje će se u svemu ovom naći Turska ostaje za vidjeti. Za sada joj prijeti, osim političkog sukoba s Washingtonom, i gubitak veza s Moskvom u što ipak ne vjerujemo iz niza razloga o kojima više nekom drugom prilkom.

0 komentara

You may also like