Zoran Meter: Stoltenberg u intervjuu HRT-u vrijeđao zdravi razum Hrvata govoreći o Siriji

Danas cijeli svijet s pozornošću iščekuje rezultate predstojećeg rusko-turskog summita na vrhu o stanju u Siriji, prije svega u regiji Idlib, jer svi shvaćaju važnost onoga što će se dogoditi nakon što predsjednici Vladimir Putin i Recep Tayyip Erdogan  ustanu s pregovaračkog stola, duboko iza zidina moskovskoga Kremlja, gdje su se često donosile odluke sudbonosne važnosti, koje su imale dalekosežne posljedice ne samo po Rusiju, već i čitavi svijet. Većina tog istog svijeta samo instinktivno shvaća ozbiljnost onoga što će se danas događati u ruskoj prijestolnici (ne samo po pitanju Sirije), jer vrlo malo tzv. običnih ljudi stvarno razumije pravila koja vrijede u međunarodnoj zajednici, odnose snaga, geopolitiku i njezine zakulisne igre. Ali oni jednostavno osjećaju kako ovdje nešto nije u redu i da nakon današnjeg moskovskog summita i njegovog eventualnog neuspjeha šanse za „povratak u normalu“ više gotovo i nema.

I dok obični ljudi shvaćaju ozbiljnost cjelokupnog stanja na razini instinkta, ona druga velika manjina, koja ga razumije u njegovoj punini – tj. pravilno ga sagledava kao posljedicu dugotrajnih geopolitičkih procesa i borbi ključnih igrača unutar međunarodne zajednice za svoje interese – prečesto toj istoj, neukoj golemoj većini ljudi, svjesno plasira proizvoljna objašnjenja (obično miljama daleko od stvarnog stanja i istine), manipulirajući njima na svjesnoj i podsvjesnoj razini.

Stoltenbergovo viđenje problema

Republika Hrvatska članica je NATO saveza i to je realitet, kojega, kao zadanog, uvijek poštivam (iako, privatno, sebi ostavljam pravo vječno postavljati ono pitanje: „Gdje ste bili, gospodo, kada je „grmilo“ (1991.) i kada se ginulo?“), pritom potpuno svjestan njegovih okvira i stvarnih mogućnosti koje Hrvatska unutar te strukture ima u smislu utjecaja na donošenje bilo kakvih ozbiljnijih a kamoli ključnih odluka. Te su mogućnosti, blago rečeno, vrlo male, što ne čudi s obzirom da sličan utjecaj u toj vojno-političkoj organizaciji imaju i njezine puno veće i snažnije  članice. I dok ti članstvo u bilo kojem vojnom savezu s jedne strane omogućuje blagodat zaštite od vanjskih ugroza (barem bi to tako trebalo biti), s druge strane te vrlo lako može uvući u neželjene vojne operacije pa i avanture koje s tvojim nacionalnim interesima imaju vrlo malo ili nimalo dodira. Ali to je tako bilo i bit će: zaštitu ti nitko ne daje besplatno i slušati se „gazdu“ mora. Sve sam ovo spomenuo zbog slijedećeg:

sinoć je na središnjem dnevniku HRT-a objavljen dio intervjua kojeg je za hrvatsku nacionalnu televiziju dao glavni tajnik NATO saveza Jens Stoltenberg tijekom svog službenog boravka u Zagrebu na sastanku ministara obrane EU, između ostalog i na temu dramatičnog zaoštravanja stanja u Siriji. Ali govoreći o toj zemlji i tamošnjim ratnim zbivanjima uvaženi glavni tajnik iznio je teze koje ne samo da ne odgovaraju istini, već svojim konstrukcijama usmjeravaju stanje na terenu ne prema smanjenju napetosti, već prema daljnjoj eskalaciji. Stoltanberg vrlo pojednostavljeno kaže kako „sirijski režim“ (identičnan naziv za međunarodno priznatu vladu u Damasku upotrebljava i službena Ankara) i Rusija u Idlibu vrše napade na civilno stanovništvo i da je to nedopustivo i da s tim treba prestati. Međutim, niti je istina da one to rade, niti je Stoltenberg iznio barem skraćenu verziju stvarne  pozadine i razloga zbog kojih je sirijska vojska pokrenula svoju ofanzivu. Zato ću ovdje podsjetiti na slijedeće: Idlib je posljednja tzv. sirijska zona deeskalacije, u koju su se, osim „domaćih“, sklonili i borci brojnih radikalnih i terorističkih orgnizacija s prostora čitave Sirije nakon kombinacije vojnih i političkih metoda Damaska pri oslobađanju teritorija Sirije zapadno od Eufrata proteklih godina. Tako danas u Idlibu djeluju brojne radikalne organizacije, često međusobno i suprostavljene, a među njima je najsnažnija i najutjecajnija teroristička organizacija „Hayat Tahrir ash-Sham“ („nasljednica“ t.o. „Jabhat al-Nusre“ sirijske filijale prosaudijske t.o. „Al-Qaida“), koju, kao terorističku prizna međunarodna zajednica, uključno i Zapad pa čak i Turska. Temeljem rusko-turskog sporazuma iz Sočija iz rujna 2018. g. Turska se, nakon što je sirijska vojska uz pomoć Rusije namjeravala pokrenuti vojnu operaciju za pacifikaciju Idliba iz kojega su postojano vršeni napadi na položaje sirijske vojske u susjednim regijama ali i na rusku vojnu bazu Hmeymim, obvezala razdijeliti borce tzv. umjerene oporbe, odane Ankari, od boraca radikalnih i terorističkih organizacija, kao i razoružati i povući borce terorističkih organizacija iz zone široke 15-20 kilometara uz granicu Idliba prema susjednim regijama. Za to su u Sočiju bili dogovoreni i precizni rokovi za njihovu provedbu: 15. odnosno 30. listopada 2018. g. Te je rokove Rusija, na molbu Turske, u više navrata produživala iako je to stvaralo nezadovoljstvo i Damaska i Teherana, koji su smatrali kako Moskva popušta Ankari u ime razvoja rusko-turskih odnosa. U tome je, vjerojatno, bilo dosta istine ali to u ovoj situaciji nije važno. Važno je to da je postojao sporazum i da su bile dogovorene obveze svih potpisnica – Rusija se, sa svoje strane, obvezala da sirijska vojska nakon postizanja spomenutog sporazuma neće pokretati vojnu operaciju u Idlibu. I to je sukus čitave priče, uz dodatak da Ankara ne samo da nije provela svoje preuzete obveze već više od godinu i pol dana (osim što je u Idlibu, sukladno sporazumu uspostavila svojih 12 nadzornih točaka s raspoređenim svojim vojnicima), već su se radikalne organizacije u Idlibu uspješno pregrupirale i nastavile sa svojim provokativnim napadima na položaje sirijske vojske, uključno i ruske vojne objekte (na ruskoj bazi Hmeymim i sada može doći bilo koji  novinar i vidjeti čitavo „brdo“ oborenih dronova primitivne-kućne, ali i znatno sofisticiranije izrade koji se nisu mogli sastaviti u radionicama islamističkih inžinjera u Idlibu, koja su oborena ruskim sredstvima PZO prilikom pokušaja ili vršenja napada na tu bazu) , jasno dajući do znanja kako njih razgovor s vladom u Damasku ne zanima i da na Assadov ostanak na vlasti oni nikada neće pristati. A to nisu uvjeti koji omogućuju bilo kakvo pokretanje stvarnog pregovaračkog procesa za riješenje sukoba u Siriji, kojega svi toliko očekuju. Drugim riječima, bez smirivanja stanja u Idlibu i razoružanja terorista nikakvog dijaloga a kamoli dogovora biti ne može.



I dok uvaženi glavni tajnik Stoltenberg neukoj hrvatskoj javnosti prešućuje te ključne stvari za bolje razumijevanje čitavoga problema, on u svom intervju nije želio vidjeti niti spomenuti da jedna država upravo vrši klasičnu vojnu intervenciju u susjednoj zemlji protivno svim međunarodnim zakonima i konvencijama. Turska vojska otvoreno je ušla u Siriju protivno volji službene vlade (ma kakva ta vlada bila, sviđala se ona nekome ili ne, ona je međunarodno priznata, a njezini predstavnici i dalje sjede i sudjeluju u raspravama u UN i diplomatskim misijama te zemlje u svijetu), a svoj vojni pohod Ankara je službeno obrazložila ni manje ni više nego riječima: „to želi sirijski narod“! Turska je članica NATO saveza pa bi Stoltenbergovo „neuviđanje“ te činjenice donekle moglo biti i shvatljivo iz kuta gledišta da jedna članica NATO-a protuzakonito vojno intervenira u drugoj zemlji. Međutim, tu se, na žalost,  ne radi o takvoj vrsti Stoltenbergove „zabrinutosti“, već o jednostavnoj činjenici da je čelništvo NATO saveza zadovoljno nastalom situacijom u kojoj Turska na terenu sada radi ono što Zapad do sada nije uspio niti svojom politikom Assadove izolacije, niti protu-Asadovim gospodarskim sankcijama niti ograničenim vojnim akcijama ili isto takvoj vojnoj nazočnosti na istoku Sirije: ruši „sirijski režim“ klasičnom vojnom intervencijom. A s tim ciljem, očito, Stoltenberg bi surađivao i sa „crnim vragom“ a ne samo Turskom.

Jer dok s jedne strane Turska klasičnim „političkim reketom“ ucjenjuje EU propuštanjem golemog broja izbjeglica za ostvarivanje svojih interesa na tlu Sirije, druga članica tog istog NATO saveza – Grčka – gotovo je u ratnom stanju s Turskom, ne samo zbog izbjeglica koje joj ova sada ponovo gura na granicu, već i ukupnog odnosa između dviju zemalja, uključno i teritorijalnih sporova, kao i dijametralno suprotnih stavova Atene i Ankare oko Cipra i Istočnog Sredozemlja općenito.

I dok uvaženi glavni tajnik NATO saveza jučerašnjim intervjuom vrijeđa zdravi razum hrvatske javnosti (jer koliko god većina naroda spadala u one „instinktivce“ s početka teksta, u običnim razgovorima s običnim ljudima itekako uviđam da i oni, usprkos svemu, prilično dobro i ispravno shvaćaju pravo stanje stvari), on je jučer u Zagrebu izbjegao odgovoriti na novinarsko pitanje o podjeljenim stavovima među NATO članicama po tom pitanju. A evo o čemu se radi: na nedavno održanom izvanrednom zasjedanju NATO saveza na zahtjev Turske, gdje je Ankara od NATO-a zatražila pomoć zbog sukoba u Idlibu i aktiviranje čuvenog čl. 5 statuta te organizacije (kao da je Sirija napala Tursku a ne obratno) upravo je Grčka, koja sve više postaje ključni „bedem“ EU na njenom jugo-istoku, spriječila navodno već pripremljeno usvajanje strože proturuske rezolucije, čime je Washington ostao nezadovoljan. Osim toga, jučer je njemačko Ministarstvo vanjskih poslova, nakon što je savezna kancelarka Angela Merkel izjavila kako dopušta raspravu o mogućim dodatnim protumjerama protiv Rusije zbog njezine uloge u Idlibu,  objavilo kako bi takve mjere bile kontraproduktivne, polazeći od činjenice da je Rusija ključni igrač na sirijskom terenu, bez koje se neće moći doći do bilo kakvog riješenja sirijskog sukoba. Iako je Rusija u Sirjii na „pogrešnoj liniji“ (podupire Assada,) navodi njemačko MVP, uvođenje sankcija protiv Moskve definitivno bi samo pogoršalo čitavu situaciju. Drugim riječima, prevedeno s jezika diplomacije na dobri stari hrvatski jezik, uz Grčku, niti Njemačka ne podupire Erdogana u njegovim opasnim sirijskim avanturama, kao i čestim ucjenama puštanjem izbjeglica u EU. Europa, jednostvno, više ne želi niti izbjeglice, niti s njima mogući uvoz radikalizma i terorizma, a niti dodatne izvore coronavirusa unutar tako velike i zdravstveno rizične mase ljudi. A Stoltenberg u svemu tome, barem pred očima hrvatske javnosti, ne vidi ulogu Turske kao rizičnog čimbenika.

Ključni dan u Moskvi

Zato se vraćam na sam početak teksta. Danas je jedan od onih ključnih dana, kada se u Moskvi odlučuje ne samo o sudbini Sirije. Glavni akteri, koji će na kraju o tome donijeti odluku, su Putin i Erdogan. Erdogan je nedvojbeno dokazao kako je ušao u sferu najutjecajnijih svjetskih moćnika i da ga se o mnogočemu što se danas zbiva na Bliskom istoku mora pitati, a svojim vojnim operacijama u Siriji dokazao je kako Turska misli ozbiljno. S druge strane mu je Putin, o kome je suvišno govoriti u smislu što njegove političke odluke znače za današnji svijet i koliku težinu one imaju. Također je i suvišno govoriti što današnja ruska vojna angažiranost u Siriji za Moskvu znači u regionalnom i globalnom geopolitičkom smislu.

U tim i takvim okolnostima teško je vjerovati kako Putin i Erdogan danas u Moskvi mogu postići nekakav sporazum s obzirom na međusobno dijametralno suprostavljene pozicije, koje su, kao takve, široko plasirane na medijskom polju. Ono što bi oni mogli postići jest hitna obustava vatre i razgraničenje između sukobljenih strana gdje bi sigurnost jamčili s jedne strane turski, a s druge ruski vojnici, bez učešća islamističkih boraca ili snaga sirijske vojske. Jer teško je vjerovati u rusko-turski rat. Njega, na tlu Sirije, u njegovoj konvencionalnoj varijanti Rusija ne može dobiti zbog više razloga: Turska je Siriji susjedna zemlja a samim tim brzo i neometano može prebacivati svoja vojna pojačanja; Turska je u Idlib već dovukla respektabilnu udarnu vojnu silu, na razini jedne mehanizirane divizije s oko 7 tisuća vojnika; Turska vojska je druga po brojnosti (poslije američke) u NATO savezu s oko 600 tisuća vojnika, a ima 228 lovačkih zrakoplova F-16 u usporadbi s nekoliko desetaka ruskih zrakoplova Su-24 i Su-30  stacioniranih u sirijskoj bazi Hmeymim; Turska u bilo kom trenutku može zatvoriti morski  tjesnac Bospor za prolaz ruskih brodova i time onemogućiti daljnju opskrbu ruskih snaga; kopneno prebacivanje ruskih pojačanja preko Irana i Iraka uopće ne dolazi u obzir, a ono morsko, koje bi išlo kroz vode Zapadne Europe i Gibraltara, kojeg kontrolira Velika Britanija, osim što je puno složenije i skuplje, nije adekvatno niti u smislu vremenskog čimbenika, kada se na bojišnicama često radi o pitanju sati a ne dana ili tjedana kada ti treba stići pomoć. To su sve realiteti snaga, koji, neovisno o tehnološkoj prednosti ruskog suvremenog naoružanja, zbog jednostavnih brojčanih odnosa Rusiji ne bi dalo nikakve mogućnosti u konvencionalnom ratu vojno poraziti Tursku na sirijskom tlu. Međutim Rusija je nuklearna sila i to znaju svi, pa naravno i Erdogan. Zato u klasični rat s njom neće stupiti nitko i nikada, kao što to neće niti sa SAD-om ili Kinom.

Zbog svega ovoga druge mogućnosti danas u Moskvi osim postizanja prekida vatre i nekog oblika rusko-turskog sporazuma (koji to nije), niti ne može biti. Naravno, osim ako se stvarno žele apokaliptični scenariji u što malo vjerujem, barem kada su u pitanju Rusija i Turska. Dvije zemlje nikada nisu niti će ikada biti klasične saveznice ali su i u prošlosti i sada uvijek međusobno trgovale i iz toga izvlačile korist. Ne vidim razloga da tako ne bude i dalje. Ali sačekajmo, ipak, što o svemu tome danas misle Putin i Erdogan.

 

Komentari

komentar

You may also like